Boro Primorac: Svaki talentovani mladi igrač Arsenalu je interesantan
04 Aprila
13:27
2008
Mostarac Boro Primorac, sjena Arsena Vengera, ušao je u dvanaestu godinu rada u Arsenalu i boravka u jednom od najljepših svjetskih gradova – Londonu.Primorac i Venger znaju se od 1990. godine kada je naš trener vodio Kan, a legendarni Francuz – Monako. Od tada datira njihovo prijateljstvo, a dodatno ih je zbližila velika afera u francuskom nogometu 1993. godine, kada je kontroverzni Bernar Tapi gazda Olimpik Marseja odlučio potplatiti trojicu igrača Valensiena koji je tada vodio upravo Boro Primorac. Bila je to utakmica posljednjeg kola prvenstva, a Tapi je htio odmoriti glavne zvijezde ekipe uoči obračuna sa Milanom u okviru finala Lige prvaka. Navodno su trojica igrača Valensiena dobila po 50 hiljada dolara, a Marsej je slavio sa 1:0 i postao prvak. Jedan od igrača Valensiena sve je priznao svom šefu Primorcu koji je na sudu svjedočio protiv Tapia rekavši da ga je on pokušao podmititi kako bi držao jezik za zubima.
Zašto je Venger bitan u ovoj priči? Tada je slavni trener vodio Monako i očekivao je da će klub iz kneževine biti novi šampion, budući da je zauzeo 2. mjesto, a očekivalo se da će Olimpiku biti oduzeta titula. Baš kao što je to učinjeno sa Juventusom prije dvije godine. Međutim, ništa od očekivanog se nije desilo i Venger je ostao još jednu sezonu u Monaku, a onda je razočaran napustio Francusku i otišao u daleki Japan. Primorac je ostao u Francuskoj gdje, iako nije dokazano da je kriv, nije mogao pronaći posao. Venger ga je pozvao u Nagoju gdje su radili zajedno 18 mjeseci.
Kada je Venger na početku sezone 1996. godine dobio ponudu da postane glavni menadžer Arsenala, on je nakon pola godine Primorca doveo za trenera prvog tima.
– Ja sam jedan od deset trenera koje vodi Pat Rajs, Vengerov zamjenik. Praktično sam treći čovjek u stručnom štabu, ali direktno odgovoran za prvi tim. Radim sve što mi Venger kaže, ponekad u klubu ostajem i po 14 sati. Teško je biti trener Arsenala, ali sam izuzetno ponosan što radim u ovakvom klubu – kaže Primorac.
Arsenal je nakon sjajnog starta u sezonu, zauzeo prvo mjesto. Sve je izgledalo sjajno, do povrede hrvatskog reprezentativca Eduarda. Brutalni start stopera Birmingema Martina Tejlora, gurnuo je ekipu Arsenala u duboku psihičku krizu koja se manifestovala i na rezultate. Priznaje i Primorac da je Eduardo i njegova teška povreda, utjecala u najvećoj mjeri na nešto slabije rezultate topnika.
– Eh, Eduardo je sjajan dečko i odličan igrač. Povrijedio se kad je bio u najboljoj formi i kad nam je bio najpotrebniji. Žalosno, ali mi smo krenuli dalje. Sada su nam se povrijedili Sanja, Senderos i Hleb. Imamo dosta problema, ali Bože moj… Šta da se radi osim da se borimo još jače – govori Primorac.
Bivši odbrambeni igrač Veleža nije samo trener; on je i skaut koji gleda protivnike Arsenala, ali i igrače interesantne ”topnicima”.
– Eto prošle srijede sam gledao jednu utakmicu, ali ne smijem kazati koju. Zanimljivi su nam neki igrači, pa ih pomno pratimo, ne samo ja, već i ostali treneri. Naravno, Venger će donijeti odluku, njegova je uvijek zadnja.
Da li ste možda gledali nekog našeg igrača, iz Bosne i Hercegovine? Ranije su se spominjali Džeko i Pjanić?
– Ah, to ti ne smijem kazati. Neću ništa da govorim, jer ne smijem. Svaki mladi igrač u svijetu nama je interesantan.
Vi ste, očito, svoju sudbinu vezali za Arsenal?
– Za sada mi je ovdje dobro, prekrasno. Ipak sam 12 godina u Londonu. Zadovoljava me ovakav rad. Gdje da odem raditi? Možda da se vratim u Bosnu i Hercegovinu ili Hrvatsku? Ma, ne pada mi napamet! Imam dovoljno ambicija, želim da osvajamo titule prvaka Engleske i Evrope.
Da li biste samostalno vodili neki klub?
– Ne vjerujem! Teško bi se snašao ovdje u Engleskoj. Navikao sam da radim u tišini. Iskreno, ne volim novinare, jer vidim šta sve moraju raditi treneri i igrači ovdje u Engleskoj, koliko se ratuje s medijima. Mislim da to ne bih izdržao. Trener treba biti dobar poznavatelj nogometa, ali menadžer mora znati puno stvari. Nikad, zaista nikad nisam razmišljao o tome da budem menadžer nekog drugog kluba.
Koliko često dolazite u rodni Mostar?
– Kad god mogu, uglavnom je to preko ljeta. Kad stignem u Mostar, prvo odem na grob svojih roditelja. Uživam u gradu, vidim da je sve ljepši i ljepši. Moj Mostar je dio mene, Velež me je stvorio i da nije Veleža, nebi bilo ni mene. Isto kaže za Split, gdje sam proveo jedan dio karijere u Hajduku.
– Razmišljam da se za nekoliko godina, kada se zasitim svega, vratim u Mostar sa suprugom Nadom. Živio bi na relaciji Mostar-Split-Kan. Nikada se nisam navikao na život u Londonu, iako je ovdje jako lijepo. Često kažem da živim u Francuskoj, u Kanu, a da radim u Londonu – kaže Primorac.
Primorac je počeo sa 14 godina igrati nogometa u Mostaru. Nakon toga krenuo je s treninzima u Veležu, gdje je debitirao za prvi tim.
– Igrao sam prvo za mladu selekciju Bosne i Hercegovine, a onda i Jugoslavije. Nogomet je moj život. U momentima kada mi je bilo najteže u karijeri, početkom devedesetih godina u Francuskoj, htio sam sve ostaviti i vratiti se u Mostar. Zahvaljujući mojim prijateljima Arsenu Vengeru i Luisu Fernandezu, upisao sam trenersku školu i postao trener. (Kliker.info-Sportin)
Komentari