Kliker.info

Osnivanje države nikad nije nevino. Ovu tezu dugujemo savremenom njemačkom filozofu Peteru Sloterdijku koji je osim filozofije studirao germanistiku i povijest. Iz takve prespektive dodaje: „Prednost davno uspostavljenih država počiva u tome što njihovi osnivački zločini potječu iz doba koje je profesionalno interesno polje povjesničara. Osnivačko nasilje građani takvih država podnose u mitu, u novinama ne“.

Piše : Boro Kontić (Gradski.me)

A šta tek reći za situaciju u kojoj je „osnivačko nasilje“ eufemizam za genocid. A sve još nije „leglo“ u hladovinu povijesti. O Republici Srpskoj je, naravno, riječ. Osnivačko nasilje Republike Srpske je još uvijek živo pamćenje njenih mnogobrojnih žrtava. O „osnivačkom nasilju“ Republike Srpske postoje ogromna i mjerodavna svjedočenja koja su neprikosnoveno armirala presude Haškog tribunala. Danas postoje milioni dokumenata, sudskih presuda i nepristranih analiza koji dokazuju da etničko čišćenje u BiH nije bilo posljedica, već strategija i plan rata devedesetih prošlog vijeka.

Riječju: cilj.

Otuda genocid uporno predstavlja epicentar bosansko-hercegovačkog problema.

Politički predstavnici Republike Srpske od jula prošle godine odbijaju da prihvate izmjene Krivičnog zakona BiH, o zabrani negiranja genocida nametnute od strane Visokog predstavnika. Pa su tome odnedavno prislonili svoj Prijedlog zakona o zabrani zloupotrebe pojma genocid. Ukratko, kaznom zatvora između šest mjeseci i pet godina bi trebao biti kažnjen svako ko napiše ili kaže (formulacija „ko pomisli“ se doduše ne pominje) da je Republika Srpska genocidna tvorevina. Da bi inicijativu prikazali principijelnom velikodušno je proširuju na Bosnu i Hercegovinu, Federaciju te Brčko distrikta.To jest, bio bi kažnjen i svako ko kaže ili napiše da su Bosna i Hercegovina, Federacija ili Brčko distrikt genocidne tvorevine. Velikodušno, nema šta! Skoro kao u onom vicu o lisici koja je ostala bez repa pa druge lisice slatkorječivo ubjeđivala: Prije moje, da znate kako je lijepo bez repa. Aktualiziraću vic dodatkom: Kad si bez repa možeš insistirati i na zakonu po kojem je kriv svaki onaj ko ustvrdi da si bez repa. Pa i ogledalo.

Kompletna politička scena Republike Srpske, dakle i vlast i opozicija, su se obrušili na Visokog predstavnika Valentina Inzka. Svi politički predstavnici iz Banjaluke bandoglavo tvrde da je u pitanju duboko „štetna“ odluka.

A o onome što je prethodilo i što je do odluke Visokog predstavnika dovelo, bukvalno: ni riječi! Na ovom se primjeru može pratiti kako se konstruiše nova (ne)stvarnost u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Radi se o događaju od prije pola godine i on je već toliko odvučen od svog ishodišta, te medijski kontaminiran i izmanipulisan, da se skoro pa zapostavlja temeljni razlog odluke Visokog predstavnika.

Zato nije zgoreg svakog dana političarima Republike Srpske ukratko ponoviti. Godinama je visoki predstavnik tražio da se povuku specijalna priznanja koja su dodijeljena osobama pravosnažno osuđenim za ratne zločine. Ostavio je, januara 2021. čak i rok od tri mjeseca da se priznanja Skupštine RS Momčilu Krajišniku, Radovanu Karadžiću i Biljani Plavšić dodijeljena oktobra 2016. povuku. Nakon višednevnog natezanja i odlaganja vlastite odluke Skupština Republike Srpske bez ijednog protivnog glasa na kraju je odbacila zahtjev Visokog predstavnika i zadržala priznanja ljudima koji su osuđeni za najteža krivična djela, ratnog zločina. Dva mjeseca kasnije, upravo u vrijeme cvjetanja novih murala ratnih zločinaca u više gradova Republike Srpske te objavljivanja Izvještaja samozvane Komisije  o „zločinima u i oko Srebrenice“ u kojem se navodi da nije bilo genocida i da broj srebreničkih žrtava nije bio veći od 3200, Valentin Inzko je donio ovu odluku. Danas niko u Republici Srpskoj ne pominje ovaj redosljed događanja, ali su svi unisoni u uživljavanju u ulogu nevine žrtve  Visokog predstavnika. Kao da je ovaj odluku donio iz proizvoljnog  hira. Izvukao je na lutriji, možda.

 Cinizam političkih predstavnika Republike Srpske se ovim ne iscrpljuje. Nakon što je na negiranje međunarodno presuđenog genocida drsko nadovezan predlog Zakona o zloupotrebi pojma genocid, ne bi iznenadilo  da iz istih mentalnih i inih izvora potekne inicijativa o zakonu koji zalazi u zakone biologije.

Te nije čuditi kad prestaje svaka volja vođenja bilo kakvog dijaloga sa stranom koja se povodom pomenute teme prosto rečeno „pravi luda“. Kao što je, primjerice, sarajevsko-crnogorski književnik Marko Vešović, ispisujući  početkom milenija  sedmičnu kolumnu , svaki tekst otvarao istom rečenicom-molitvom: „Bože, ukini Republiku Srpsku. Ne dozvoli da barbarstvo, zločin i etničko čišćenje ostanu trajno nagrađeni“. Marko Vešović nerijetko eksplicira da je ateista. Otuda ovaj simbolični čin ima dodatnu težinu. Prije će Bog kojeg nema, uhom kojeg nema, čuti argumente o koje se uporno oglušuje gluha Republika Srpska.