Kliker.info

Piše : Boris Dežulović (NN)

Da je Bosna i Hercegovina prostor neviđenih i nečuvenih čuda, neuroazijski Bosneyland, mjesto veselog susreta vizantijskih kupola, dubaijskih zvonika, saudijskih minareta i egipatskih piramida, u čijim vječnim hladovinama ljudi po cijele dane ništa drugo ne rade doli domišljaju kako da sami sebi nekako otežaju život, opće je poznata i u znanstvenoj javnosti odavno prihvaćena činjenica.

Davno je bilo kad se takozvani svijet prestao čuditi Bosni, pa malo što otamo više može iznenaditi bijelog čovjeka, koji je ukinuo čak i sportska čuda, dugo već svikao da čuda mogu biti samo tehnološka i ekonomska, a samo u Bosni svakojaka druga, u najkraćemu svaka osim tehnoloških i ekonomskih.

Nema, recimo, u svijetu bijelog čovjeka demokratskih čuda. Posljednje čudo demokracije bilo je još kad su ono ženama dali pravo glasa. Sve od tada demokracija je više-manje nepromijenjena, vazda ista, kao onaj toalet-papir uglednog njujorškog filozofa Georgea Constanze. Velikom Constanzi, istinabog, nije u toj epizodi Seinfelda na umu bila prvoloptaška analiza zahodske funkcije glasačkog listića i demokratske funkcije onog zahodskog, već više filozofsko promišljanje o tome kako ništa nije isto kao prije deset, a kamoli stotinu i pedeset godina, i kako se sve na svijetu mijenja osim – toalet-papira.

Takva je po prilici i moderna demokracija, uvijek ista, kao rola toalet-papira, jednaka vazda i vazgdje, u Peruu i Indoneziji kao u Velikoj Britaniji: članovi jedne stranke nagovaraju ljude da glasaju za nju, a ne za onu drugu, članovi druge stranke nagovaraju ih da glasaju za nju, a ne za onu prvu, ljudi onda glasaju i ta stranka – prva, druga ili neka treća – vlada zemljom sljedeće četiri godine.

Kad bi se u Peruu, Indoneziji ili Velikoj Britaniji nekim čudom dogodilo, na primjer, da jedna stranka stane nagovarati članove druge da ne glasaju za svoga kandidata, već ostanu kod kuće, ako već ne mogu glasati za njihovog, bilo bi to zaista bizarno demokratsko čudo, od onih koji se događaju samo u američkim filmskim komedijama, u kojima političari polude pa iznebuha postanu iskreni. U stvarnom životu, dakle negdje izvan Bosne i Hercegovine, takvi bi političari već poslijepodne bili na psihijatrijskim pretragama, a javnost bi se još mjesecima zabavljala polemikama između onih što su oduvijek za bavljenje politikom tražili liječničke potvrde o uračunljivosti, i onih što hvale demokratska načela po kojima i budala ima pravo birati i biti izabran.

U stvarnom životu i stvarnom svijetu takve su stvari nezamislive, jer nijednog čuda nema da se takvim nekim čudom to zaista i dogodi. U Bosni, međutim, samo čuda ne nedostaje – Bosna i Hercegovina je, što bi rekao Bosno-i-Hercegovac Antun Branko Šimić, "čuđenje u svijetu" – pa se našlo tako i jedno da čelnicima HDZ BiH padne na pamet upravo to: apelirati dakle na suparničke glasače da na izborima ostanu kod kuće. Čudo, shvatili ste dosad, nije u tome da je nekome u Bosni palo na pamet pozvati "protivničke" birače da apstiniraju, već što je tako kolosalno glupa ideja u padu uspjela uopće pogoditi tako malenu pamet.

"Poštovani birači Željka Komšića bošnjačke nacionalnosti,

Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine, u okviru političkog realiteta, ozbiljno promišlja i traži modalitete uređenja Bosne i Hercegovine kakva bi odgovarala svim narodima i građanima koji u njoj žive", kaže se na početku dramatičnog apela bosanskohercegovačkog HDZ-a, kojim se "poštovani birači Željka Komšića bošnjačke nacionalnosti" pozivaju da dokinu "izbornu praksu iz 2006. godine koja omogućuje Bošnjacima izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH", te upućuje "apel biračima bošnjačke nacionalnosti da omoguće Hrvatima u BiH pravo na biranje svog legitimnog predstavnika".

Kako bi "poštovani birači Željka Komšića bošnjačke nacionalnosti" omogućili "Hrvatima u BiH pravo na biranje svog predstavnika"? Lako: "suzdržavanjem od glasovanja za SDP-ova kandidata Željka Komšića". Zašto bi se, međutim, "poštovanim biračima Željka Komšića bošnjačke nacionalnosti" sada iznenada valjalo "suzdržati od glasovanja za Željka Komšića"? Zato što će time "učiniti snažan politički iskorak za stabilniju i bolju Bosnu i Hercegovinu".

Valja ukratko ponoviti, za one koji se boje da nisu najbolje razumjeli: HDZ BiH poziva glasače Željka Komšića – dakle one koji su za Željka Komšića glasali kako HDZ-ov kandidat ne bi bio član Predsjedništva BiH – da se suzdrže od glasanja za Željka Komšića, kako bi HDZ-ov kandidat bio član Predsjedništva BiH. Što bi rekao drugi jedan Bosno-i-Hercegovac Aleksa Šantić – "ostajte doma, predstavnik tuđeg entiteta/neće vas predstavljat kao onaj prije/jebeš člana Predsjedništva bez identiteta/gdje svoga nema i gdje brata nije".

Zašto bi pak "poštovanim biračima Željka Komšića bošnjačke nacionalnosti" – kakvi god bili i kakav god bio Željko Komšić – uopće stalo do "stabilnije i bolje Bosne i Hercegovine"? Recimo da je to jasno, barem u onom dijelu gdje im je stalo do bilo kakve, pa makar i stabilnije i bolje Bosne i Hercegovine. Zašto bi, međutim, do Bosne i Hercegovine, a naročito bolje i stabilnije, stalo Hrvatskoj demokratskoj zajednici – to je možda pravo, u svakom slučaju pravije pitanje.

Punih dvadeset godina HDZ se bori protiv upravo takve, bolje i stabilnije Bosne i Hercegovine, i svakako je zanimljiv taj iznenadni strateški obrat stranke kojoj odmila tepaju kao stožernoj hrvatskoj stranci u Bosni. Kao da je jučer bilo – možda zato što to zapravo i jest bilo jučer – kad je Milorad Dodik, fanatični borac protiv bolje, stabilnije i bilo kakve Bosne i Hercegovine, na otvaranju Političke akademije HDZ-a u Mostaru izrazio punu podršku svoje stranke kandidatkinji HDZ-a Borjani Krišto.

Bit će da se zbog toga čelnici HDZ-a još ne snalaze najbolje u poštovanju "birača Željka Komšića bošnjačke nacionalnosti", pa pripadnike te nacionalnosti praktički već u sljedećoj rečenici iz dužnog poštovanja nazivaju "bošnjacima", dakle malim početnim slovom, kako su uostalom oduvijek častili i poštovali narode malih početnih slova, one koji nisu Hrvati ili Srbi.

Upravo dvadesetogodišnjim pregnućima na razbijanju Bosne i Hercegovine hrvatski su politički lideri na kraju i došli do toga da bosanskim Hrvatima predstavnik u troglavom Predsjedništvu bude izabran glasovima bošnjaka s malim "b". Nije, naime, "bošnjacima izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH" omogućila "izborna praksa iz 2006. godine", već je "izbornu praksu iz 2006. godine" omogućilo razbijanje hadezeovskog monolita i kaos među stratezima političke artikulacije takozvanih hrvatskih interesa, kojima se čekić za razbijanje Bosne odbio ravno u glavu, posred čela.

Sad, kad se iznenada otkrilo da ima u Bosni i Hrvata koji misle drugačije od hadezeovske elite – pa makar bio samo jedan i zvao se Željko Komšić – odjednom HDZ-u odgovara ne samo da Bosne i Hercegovine ima, nego i da bude bolja i stabilnija. Jer "bolja i stabilnija Bosna i Hercegovina" je ona Bosna i Hercegovina u kojoj se zna red i poredak, i u kojoj je netko najprije Hrvat, pa tek onda Željko Komšić.

Kad bi naime bilo obrnuto, kad bi svi ljudi u Bosni imali ime i prezime, bilo bi moguće – kao što su jučer Bošnjaci glasali za Komšića – da sutra Hrvati glasaju za Bošnjaka, ili za Srbina, ili Srbin za Hrvata, ili Bošnjak za Srbina, Hrvata, svatko dakle za svakoga, zavladala bi opća ta, kako se zove, demokracija, i otišlo u vražju mater sve ono na čemu počiva "bolja i stabilnija Bosna i Hercegovina".

Prostor dakle neviđenih i nečuvenih čuda, stabilni neuroazijski Bosneyland, mjesto veselog susreta "poštovanih birača Željka Komšića bošnjačke nacionalnosti" i "HDZ BiH koji, u okviru političkog realiteta, ozbiljno promišlja i traži modalitete uređenja Bosne i Hercegovine kakva bi odgovarala svim narodima i građanima koji u njoj žive".