Boris Dežulović: Što s novcem zarađenim na ubijenima
Piše : Boris Dežulović (Slobodna Dalmacija )
Ne, sad bez zajebancije: što ćemo s lovom?
Što sad, kad Tomislav Merčep u zatvoru čeka suđenje zbog zločina njegovih eskadrona smrti, i kad konačno – jer punih dvadeset godina sazrijevalo je društveno ozračje za prvostupanjsku presudu – bude suđen za iste one zločine o kojima su, dvadesetak godina prije vrijednih činovnika iz Državnog tužiteljstva, pisali novinari Ferala i Globusa?
Što kad naposljetku zaista bude osuđen za iste zločine o kojima smo tada ispisali stotine tekstova i tisuće stranica, zbog kojih je sudskim tužbama na temelju svojih čuvenih duševnih boli Tomislav Merčep naplatio stotine tisuća kuna?
Što ćemo s tom lovom? Pojeo vuk magarca? Ili mu je samo vezao oči, utrpao ga u prtljažnik, odvezao do šumarka, natjerao da iskopa plitku grobnicu i likvidirao hicem u potiljak? A da smo u sudskom registru službeno zavedeni kao magarci, nema sumnje: omogućili smo zapovjedniku eskadrona smrti lagodan život, da bi sad, vidno narušena zdravlja – svi ratni zločinici, primijetili ste, na sud idu vidno narušena zdravlja – u zatvor išao kao u starački dom.
A lagodan je i lijep život imao Tomislav Merčep. Malo član raznih nadzornih odbora, malo nositelj raznih stranačkih lista, malo u Saboru, malo u Hrvatskom telekomu, malo plaća, malo penzija, malo Feral, malo Globus. S prijateljima je, čitali smo u obiteljskim revijama, običavao igrati nogomet i ići u ribičiju, obožavao je pečene krumpire i Coca-colu, rado plesao sa suprugom i za rođendan joj kupovao ciklame, slušao domaću glazbu i gledao westerne, najdraži film mu je Rio Bravo, a najdraži glumac John Wayne.
Djeci će od tate ostati tri kuće u Vukovaru, stan u Zagrebu, kuća u Donjem Dragonošcu i vikendica s pogledom na more i tablom na kojoj piše: “Ovo poklanja srpsko-komunističko-udbaška banda”.
Eh, to su bila vremena. Hrvatski vitez Tomislav Merčep šepurio se Hrvatskom pod visokim pokroviteljstvom državnog vrha kao rado viđen gost obljetnica, domjenaka i televizijskih voditeljica, sav optočen čašću, dostojanstvom i ugledom.
Jasan i uvjerljiv
A bilo je za ljude poput Merčepa te, kako se zove, časti, dostojanstva i ugleda koliko ti duša želi. I sve pod zaštitom države. Kako bi Merčepu u novinama bili povrijeđeni čast, dostojanstvo, ugled ili duša, tako su mu sudovi dodijeljivali visoke novčane naknade. Samo protiv Ferala podigao je sedam sudskih tužbi tražeći milijun i pol njemačkih maraka.
Prvu je dobio već 1994., zbog teksta “Polja smrti u Pakračkoj Poljani” Drage Hedla, u kojemu se, kako je zaključila zagrebačka sutkinja Gordana Jalšovečki, “iznose razne neosnovane tvrdnje o masovnim grobnicama i logoru u okolici Pakraca”. Na temelju Merčepova iskaza, kojemu “sud u potpunosti vjeruje, jer je dat na jasan i uvjerljiv način” – nasuprot Hedlovim “raznim neosnovanim tvrdnjama” – časna je sutkinja presudila u korist tužitelja, i povrijeđeni mu ugled i duševne boli procijenila na trideset hiljada maraka.
Blokiran račun
Tih dana, na vrhuncu svoje ratne i sudske slave, Tomislav Merčep se nadmeno kurčio po Hrvatskoj, na stranačkim skupovima pozivao Hrvate “da se riješe Srba i naprave ekološki čistu državu” i obećavao kako će “njihove kćerke biti naše konobarice, njihovi sinovi naši zidari, a HDZ-ovci će biti gospodari”. Na optužbe za likvidacije civila odgovarao je da su “i Isusa pribili na križ”, i da “nažalost, nije pobio sve Srbe”, pa na tribini u ljeto 1994. bahato podigao bradu i kažiprst desne ruke: “Pišu o meni laži Globus i Feral. Neka, dao sam ih na sud, pa gube parnicu za parnicom.
Sada ću od tako zarađenog novca kupiti Mercedes i plac na moru, pa napisati: ‘Ovo poklanja srpsko-komunističko-udbaška banda’!”
Onda je Feral objavio plan grada Haaga s naslovom “Gdje je Merčepov plac?”, a Merčep je presavio tabak i zbog izazvanih duševnih boli sastavio novu tužbu. Onda je Feral javno zatražio dokaz da tužitelj ima dušu, a Merčep presavio tabak i mangupski zatražio odštetu od jedne kune. “Kad Feral sve plati”, hijenski se smijao vlastitoj kurčevitosti, “ionako mu neće ostati više od jedne kune.” Onda je Feralu blokiran račun, a Merčep je kupio novi automobil i plac na moru.
Parničenjem s novinarima Merčep je na kraju osigurao i prostojnu penziju: Ustavni sud, u kojemu je sjedio isti onaj Milan Vuković što je novinske napise o zločinima u Pakračkoj Poljani običavao nazivati “izmišljotinama”, Merčepu je na osnovu žalbe zbog “dugotrajnosti sudskih postupaka” dosudio mjesečnu akontaciju, a Ministarstvo financija mu svaki mjesec isplaćivalo između pet i deset hiljada kuna. Ne Feralovih ili Globusovih, nego državnih.
Dakle, vaših. Baš kao što je – za slučaj da se zbog mraka u vučjem želucu niste prepoznali u onoj prispodobi o vuku i magarcu – vaših bilo i onih milijun i pol kuna što je pravna država Hrvatska isplatila sestri i bratu dvanaestogodišnje Aleksandre Zec, za čiju hladnokrvnu likvidaciju nitko nikad nije osuđen, niti će ikad biti.
Dvadeset godina prošlo je otada, Feral je ostao i bez one jedne kune i tiho propao, a Tomislav Merčep zasluženo uživao u svome lagodnom životu. Malo Sabor, malo Hrvatski telekom, malo ribičija, malo Rio Bravo, malo Feral, malo Globus, malo mi, malo vi. Došla onda starost, stigle Merčepa godine i bolest, stigla ga i takozvana pravda. I što sad?
Mislim, bez zajebancije: što ćemo sad s lovom? Što ćemo s novcem zarađenim izravno na ubijenim civilima, što ćemo sad sa svim onim stotinama tisuća kuna presuđenih i isplaćenih samo zato što smo tekstove o Merčepovim zločinima pisali dvadesetak godina prije državnog tužitelja, što ćemo s Mercedesom i kućom na moru, poklonom ‘srpsko-komunističko-udbaške bande’?
Novac, jasno, nije važan, neka placa na moru i kuće na hrvatskoj savjesti: važna je, naime, njegova simbolička protuvrijednost. Pravna je država taj novac oduzela novinama i poklonila Merčepu zbog istih rečenica koje ista pravna država danas potpisuje u optužnici istom tom Merčepu.
I bit će neobično zanimljivo dvadesetak godina kasnije gledati onemoćalog Tomislava Merčepa, pogrbljenu sjenku onog kurčevitog gospodara rata, i vidjeti čije su tvrdnje danas “razne i neosnovane”, a čijima “sud u potpunosti vjeruje, jer su date na jasan i uvjerljiv način”. Kako je, naime, vuk pojeo magarca, pa ovce ostale na broju.
Komentari