Kliker.info

Piše : Boris Dežulović(NN)

Prije točno sedam godina, u oktobru 2002. godine, Biljana Plavšić – bivša predsjednica Republike Srpske i prva žena optužena za ratne zločine – pred Haškim je tribunalom priznala krivnju po trećoj točki optužnice. Historijskog pamćenja radi valja nam se podsjetiti te treće točke."Optužena je u periodu od 1. jula 1991. do 30. decembra 1992, djelujući kao pojedinac i u dogovoru s drugima u okviru udruženog zločinačkog poduhvata, planirala, podsticala, naređivala, pomagala i podržavala progone bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva u 37 općina u Bosni i Hercegovini (…). Kao jedan od dva predsjednika gospođa Plavšić je podržavala organe državne vlasti i vojne organe kroz koje je ostvarivan taj cilj, poticala učešće u njegovom ostvarivanju javnim izjavama o tome kako je primjena sile opravdana, te pozivala i poticala paravojne snage iz Srbije da pomognu snagama bosanskih Srba u (…) razdvajanju etničkih grupa upotrebom sile, u kampanji koja je obuhvatala ubijanje tokom napada na gradove i sela, okrutno i nečovječno postupanje tokom i nakon tih napada, prisilno premještanje i deportaciju, protupravno zatočenje i lišavanje života, prisilni rad i korištenje živih štitova, okrutno i nečovječno postupanje i nečovječne uvjete u objektima za zatočenje, uništavanje vjerskih objekata i kulturnih spomenika, te pljačkanje i bezobzirno razaranje. Gospođa Plavšić se nije obazirala na informacije o rasprostranjenom etničkom čišćenju i javno ga je obrazlagala i opravdavala. Bila je upoznata s tim da ključni čelnici Srpske Republike Bosne i Hercegovine ignoriraju te zločine uprkos tome što imaju ovlasti da ih spriječe i kazne".

Historijskog pamćenja radi, valja nam se prisjetiti i njenog potresnog priznanja: "Put i primjer svetog Save su slijedile velike srpske vođe, čak i u današnjem vremenu, istrajno pokazujući plemenitost i dostojanstvo čak i u najtežim okolnostima. Na nesreću, naše rukovodstvo, uključujući i mene, napustilo je ovaj put tokom posljednjeg rata. Vjerujem da vam je jasno da sam se ja razišla sa tim liderima – premda prekasno. Ipak, to rukovodstvo bestidno nastavlja da traži odanost i podršku našeg naroda. To se čini izazivanjem straha, govorenjem poluistina kako bi se ubijedio naš narod da je svijet protiv nas. Ali, plodovi njihovog rada – tog rukovodstva – su jasni: grobovi, izbjeglice, izolacija i ogorčenje prema cijelom svijetu, koji nas je odbacio upravo zbog tih lidera".Iako je obrana smatrala da nakon tog priznanja i pokajanja gospođa Plavšić ne bi smjela biti u zatvoru dulje od osam godina, pet mjeseci kasnije, 27. februara 2003. godine, sudac Richard May je, uvažavajući sve olakotne okolnosti – dobrovoljnu predaju Sudu, ponašanje optužene nakon ratnih sukoba, njenu dob i, last but first, potvrdno izjašnjavanje o krivici, odnosno kajanje – Biljani Plavšić izrekao kaznu od jedanaest godina zatvora. Historijskog pamćenja radi, valja nam se prisjetiti i njegove završne riječi: "Nijedna kazna koju Vijeće može izreći ne može u cjelosti izraziti užas svega što se dogodilo, niti stravične posljedice za hiljade žrtava".

U ponedjeljak, sedam godina i četiri mjeseca nakon što se predala Haškom tribunalu, ratna zločinka Biljana Plavšić će pokupiti svoje stvari iz ćelije ženskog zatvora Hinsenberg u švedskom Orebru, pospremiti u kofere garderobu, knjige i rukopise, te izaći na slobodu. Izaći će po dobrom običaju Haškog suda da osuđene u slučaju dobrog vladanja pomiluje i pusti nakon dvije trećine odslužene kazne. Gospođa Plavšić će zbog dobrog vladanja izaći na slobodu iako je iz svoje ćelije u nekoliko navrata praktički, faktički i neuvijeno povukla kajanje, na osnovu kojega je oslobođena odgovornosti za genocid.Historijskog pamćenja radi, valja nam se prisjetiti i tog "kajanja zbog kajanja". "Ja sam sebe žrtvovala. Nisam učinila ništa loše", prije samo mjesec dana rekla je ratna zločinka Biljana Plavšić u intervjuu za jedan švedski list, pakujući šminku u torbu i pozdravljajući se s čuvarkama u Hinsenbergu. "Priznala sam krivnju za zločine protiv čovječnosti zato da bih mogla pregovarati o ostalim optužbama. Da to nisam učinila, suđenje je moglo potrajati tri – tri i pol godine. S obzirom na moje godine, to nije bila prihvatljiva opcija".

Ratna zločinka Biljana Plavšić izaći će na slobodu nakon manje od sedam i pol godina. Historijskog pamćenja radi, valja nam se prisjetiti da je šest godina ranije i samo tri pasusa iznad njezina vlastita obrana cijenila kako gospođa Plavšić ne zaslužuje više od osam. Obrana je bila prestroga prema svojoj klijentici: sud je i tu blagu kaznu smanjio za gotovo godinu dana.Historijskog pamćenja radi, valja se na ovom mjestu prisjetiti i obrazloženja tako blage presude. "Pretresno vijeće prihvata da su priznanje i potpuno razotkrivanje teških zločina vrlo važni za utvrđivanje istine u vezi sa tim zločinima", rekao je svečanim glasom sudac Richard May. "To će, uz prihvatanje odgovornosti za počinjena zla, pospješiti pomirenje. S tim u vezi, Pretresno vijeće konstatira da će potvrdno izjašnjavanje o krivici gospođe Plavšić i prihvatanje krivice, naročito u svjetlu njenognekadašnjeg položaja, pomoći pomirenju u Bosni i Hercegovini, kao i u cijelom regionu".  Ratna zločinka Biljana Plavšić vraća se u tako "pomirenu Bosnu" kao heroina. Nakon odluke o pomilovanju u zatvoru su je posjetili vladika Vasilije Kačavenda, ministar u Vladi RS Slobodan Puhalac i glavom premijer Milorad Dodik, poželivši joj dobrodošlicu u slobodu. "Zadovoljni smo i raspoloženi što će Biljana Plavšić konačno biti puštena iz zatvora i na taj se način, kao svaki drugi slobodni građanin, uključiti u društveni život našeg naroda", rekao je vidno uzbuđeni premijer Dodik.

Ratna zločinka Biljana Plavšić u tom će se kozmičkom miru i slobodi osjećati kao kod kuće. Nisu se mnogo ni mir ni sloboda promijenili otkako ih je posljednji put vidjela, ali ne samo zbog kratke kazne koja se na Zapadu što joj je sudio razrezuje za saobraćajne nezgode i krađe u samoposlugama: u tom se miru i slobodi i danas slave zločini zbog kojih je osuđena. Rukovodstvo te slobode, kako ono lijepo reče profesorica Plavšić, "bestidno nastavlja da traži odanost i podršku našeg naroda, i to čini izazivanjem straha, govorenjem poluistina kako bi se ubijedio naš narod da je svijet protiv nas".Strah me i pomisliti kako bi pomirenje u Bosni danas izgledalo da Biljana Plavšić nije priznala krivicu i tako, na radost Haškog suda, "pospješila pomirenje u BiH i cijelom regionu".Biljana Plavšić, osuđeni ratni zločinac, ima sve kvalifikacije da se "uključi u društveni život" srpskog naroda. I, što je mnogo važnije, golemo i korisno iskustvo u tom društvenom životu.

Historijskog pamćenja radi, valja na kraju podsjetiti i na njezinu glasovitu rečenicu: "Postoji 12 miliona Srba, i čak ako ih šest miliona pogine na bojištu, ostaće ih šest miliona koji će uživati plodove pobjede", rekla je srpska heroina u ono vrijeme dok se još grlila i ljubila sa kolegom herojem Željkom Ražnatovićem Arkanom. Računala je patriotkinja Biljana Plavšić grleći se s Arkanom – a zna ona i biologiju i matematiku, bila je profesorica biologije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu – ovako: ako bude trebalo ginuti za slobodu, ja ću biti prva. Pa makar izginuo svaki drugi.I ustrajala je do kraja. Arkan je ispao onaj "svaki drugi", a ona "svaka prva" – živa, zdrava i slobodna da "uživa plodove pobjede". One druge "druge" nije, pak, ni računala: ti nisu bili dovoljno veliki da ih, kad izgine svaki drugi, ostane šest milijuna.Dobro nam došla, Biljana. Dobro došla u "pomirenu Bosnu" i "društveni život svog naroda". U slast vam oni "plodovi pobjede" koje ste tako lijepo nabrojili kajući se pred Sudom zbog pobjede čiji su "plodovi jasni: grobovi, izbjeglice, izolacija i ogorčenje prema cijelom svijetu".