hamburger-icon

Kliker.info

Boris Dežulović : Hercegofci i Perecija

Boris Dežulović : Hercegofci i Perecija

15 Septembra
19:28 2011

Piše: Boris Dežulović (Oslobođenje)

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, našli se Mujo i Suljo u hotelu Behar u Goraždu na godišnjici mature, sto godina se vidjeli nisu, đes ti, štaima kodtebe, i sve tako, pa pita Mujo Sulju gdje sad živi. "U Londonu", odgovorio Suljo."Đe ti je to?", radoznao je Mujo. "Kako ne znaš đe je London?", gleda ga Suljo, "u Velikoj Britaniji!" Klima glavom Mujo, poteže iz pive, pa nakon nekoliko trenutaka ne odoli da ne upita. "A bogati, kolko je ta Velika Britanija od Goražda?" "Paaa… jedno tri hiljade kilometara."

"Tri hiljade kilometara od Goražda?!?", zagrcnuo se Mujo, pa sažaljivo pogledao Sulju. "Ja u kakvoj ti vukojebini živiš!"Rasuli se tako u ovih dvadeset godina Bosanci i Hercegovci po bjelosvjetskim vukojebinama, stižu u Goražde, Grude i Gornje Jutrogošte razglednice iz Londona, Pariza, Sydneya, New Yorka, Istanbula, Islamabada i ostalih živopisnih zaselaka tamo iza Kozare i Čvrsnice. Koliko je ljudi odakle otišlo, koliko odakle došlo, a koliko gdje ostalo, nitko živ ne zna: boje se u Sarajevu popisa stanovništva više nego u Srbiji.

Nekidan je u Slobodnoj Dalmaciji izašao tako tekst pod senzacionalnim naslovom "Egzodus: stotinu tisuća Hrvata iz BiH seli se u Hrvatsku zbog ulaska u Europsku uniju!". Elem, "prema nekim procjenama" – ne zna se, jasno, kojim i čijim, nisu novine znanstveni časopisi – nakon što Hrvatska 2013. uđe u EU, nagrnut će bosanski Hrvati, ponajprije Hercegovci, u Europsku uniju, jer će s hrvatskom putovnicom moći raditi bilo gdje u toj vukojebini. A od svih Hrvata u BiH, Bogu hvala, hrvatsku putovnicu nema valjda samo Emil Vlajki.

Zašto onda ne bi svi Hrvati iz BiH nahrupili u Uniju, zašto bi itko ostao? Zato što će u Uniji moći raditi samo oni s prijavljenim boravkom u Hrvatskoj. Odatle možda ona "neka procjena" od stotinu hiljada njih, koliko ih valjda u izbornim listama ima prijavljeno prebivalište po selima Imotske krajine: ima tamo zaselaka veličine londonskih predgrađa, i kućnih brojeva sa više stanara nego Pentagon.

Nisam ja, međutim, htio o egzodusu Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Kad bi se to i dogodilo – ili kad se dogodi, kako hoćete – bit će to ionako tek veličanstveni završetak Tuđmanovog i Šuškovog monumentalnog velikosrpskog projekta "Svi Hrvati u jednoj državi". Ono što je meni zanimljivije od samog biblijskog zbjega Hrvata iz egipatskog sužanjstva preko Crvenog jezera, jesu reakcije na to starozavjetno proročanstvo. Pažljivijim promatračima nije to ništa novo, nepažljivijim možda jest, ali i jedni i drugi o tome glasno šute: o srazmjerno novom, a sada već lijepo nabujalom antagonizmu hercegovačkih Hrvata prema onim, hm, hrvatskim.

Tekst je, naime, u Hercegovini prenesen i pročitan kao panično upozorenje o najezdi Hercegovaca u Lijepu našu, onako kako je Slobodna Dalmacija devedesetih upozoravala na "najezdu dimija". Nije to bez neke, za autentični hrvatski antihercegovački šovinizam odavno se zna. Nenadmašni klajnburgerski šovenski refleks, baš kao i onaj prpošni mediteranski, našao je svoje nove Srbe u Hercegofcima i Hercegovancima na vrijeme, dok su ostali naivno još mislili da Srba ima za tri domovinska rata. Mitski je Hercegovac – Bigfoot s big white socks, dvometarsko čudovište s kockastom glavom, bijelim čarapama, BMW-om "peticom", penzijom HVO-a i stricem u Ministarstvu – Hrvatima u Matici sada bio kriv za sve, po potpuno istom obrascu po kojemu su to ranije bili Srbi.

U međuvremenu, pak, s druge je strane stasala generacija urbanih mladih Hercegovaca, koja je odbila sudjelovati u hadezeovskim srednjovjekovnim bajkama, prozračujući okamenjenu, zatvorenu Tuđmanovu Herceg-Bosnu duhom dvadeset prvog vijeka, časopisima, klubovima i malim nekim velikim i svakakvim festivalima po kojima je Hercegovina načas izgledala kao bosanska Toscana. Simbol te nove Hercegovine bio je brončani mostarski Brus Li, odgovor na deseteračku mitomaniju njihovih roditelja, odebljalih veterana duvanjskih sabora u mjesnim vatrogasnim domovima.

Šest godina kasnije, urbani mladi Hercegovci, okupljeni oko Poskoka i drugih internetskih portala, svoj otpor mrziteljskom šovinizmu s kojim su se suočili i iz Sarajeva i iz Zagreba artikulirali su u svoj, autentični mali zavičajni šovinizam, ali sada prvi put – i to je istinski novum u balkanskoj šovenologiji – i prema maćehi Hrvatskoj, koju prezirno i posprdno nazivaju Perecijom.

Urbani su mladi Hercegovci od romantičnog, ksenofobnog deseteračkog nacionalizma svojih roditelja pobjegli na kraju u svoj vlastiti, samodovoljni i samozadovoljni ksenofobni deseterački nacionalizam, u kojemu je, otprilike kao u onom originalnom, vazda netko drugi kriv. Ako pak i priznaju odgovornost serdara iz Gruda i Mostara, a priznaju, najdalje dokle će njihova optužnica otići jest njihov dejtonski poraz i nepostojanje hrvatskog entiteta u BiH. Što je otprilike kao kad je mladim, osviještenim Hrvatima Ante Pavelić kriv samo zbog prodaje Dalmacije i predaje na Bleiburgu.

Šest godina kasnije, brončani Brus Li trune u nekom depou, ostavljen i zaboravljen čak i od svojih tvoraca, povučenih u "kreativnu mirovinu" i pripravnih za položaje novih, modernih nacionalnih bardova. A moderni mladi Hercegovci rigaju na internetu glupavu, provincijsku mržnju prema pokondirenoj europskoj Pereciji koja se panično boji najezde stotinu hiljada Hercegovaca, sve slažući maloumne zavičajne deseterce – skoro kao Dalmatinci s maslinama, stinama i majci staroj – potpuno nesvjesni da su tek oni postigli ono što njihovi roditelji nisu uspjeli sa svim budžetskim parama, svečanim akademijama i duvanjskim saborima: konačno priključiti Hercegovinu duhovnoj matici Pereciji. Kako to već ide, njihova će djeca, zajedno s našom, u pobuni protiv roditelja završiti valjda kao borci za jedinstvo sviju Hrvata, i široki krug velikog povijesnog bijega od Tuđmanovog projekta jedinstva sviju Hrvata bit će konačno dovršen.

Kao Mujo, kad je ono na stanici u Bugojnu kupovao povratnu autobusnu kartu. "Dokle?", pitala prodavačica, a Mujo polako objasnio: "Reko, povratnu. Jednu povratnu!" "Znam", zakolutala prodavačica očima, "ali dokle??" A Mujo se iznervirao: "Pa do Bugojna, čuj dokle!?"

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku