hamburger-icon

Kliker.info

Bogdan Tanjević : Ono što se dogodilo nama nema veze s ratom, već s prevarom

Bogdan Tanjević : Ono što se dogodilo nama nema veze s ratom, već s prevarom

22 Januara
19:20 2013

Susret s Bogdanom Tanjevićem dogodio se u Trstu gdje živi njegova obitelj i gdje on povremeno boravi kad se odmara od obveza trenera turske košarkaške reprezentacije s kojom je 2010. godine osvojio srebro na Svjetskom prvenstvu u Turskoj.Živi izvan prostora bivše Jugoslavije od 1982. godine (rođen je u Crnoj Gori, u Pljevljima 1947. godine). U bogatoj karijeri, uz jugoslavensku reprezentaciju s kojom je 1981. osvojio srebro na Europskom prvenstvu u Čehoslovačkoj, vodio je i talijansku reprezentaciju koja je osvojila zlato 1999. godine u Francuskoj, te Tursku: jedini je europski trener kojemu je pošlo za rukom trenirati tri reprezentacije.

Nakon što je primio talijansko, sad ima i tursko državljanstvo, godinama kruži Europom, trenirao je najpoznatije europske košarkaške klubove, najviše je boravio u Italiji i Francuskoj. Tršćani ga izuzetno cijene. Vodio je lokalnu ekipu od 1986. do 1994. godine, s Tršćanima je stigao do finala Kupa Radivoja Koraća.Jutrom redovno posjećuje poznatu tršćansku kavanu Caffe’ degli specchi, dnevni ritual koji ne propušta. Živi između Trsta i Istanbula, ali pravi dom mu je u Sarajevu, gradu u kojemu je odrastao i u kojemu je započeo trenersku karijeru s tadašnjom Bosnom Mirze Delibašića.Tanjević pripada sadašnjosti europske košarke, ali dobrim dijelom i prošlosti jednog sportskog prostora kojeg više nema i kojega se mnogi sjećaju: sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća tadašnja jugoslavenska košarkaška reprezentacija pobjeđivala je na svim frontama: na olimpijadama, na svjetskim i europskim prvenstvima.Turska je danas svakako zanimljiva tema s kojom smo i počeli razgovor. Voditi tamošnju košarkašku reprezentaciju znači imati mogućnost doticaja s turskom zbiljom iz privilegiranog položaja.

Dakle, gospodine Tanjeviću, što mislite o današnjoj Turskoj, kako u njoj živite?

– Atmosfera je pozitivna, to je zemlja koja bilježi nevjerojatan gospodarski rast, u samo nekoliko godina učinila je goleme pomake. Ulice velegradova su prepune optimizma, ljudi vjeruju u budućnost, proživljavaju nešto na što su Europljani zaboravili. Jako su slični nama, vole dobru hranu, dobru svirku, dobar provod. Iznenadili biste se koliko dobre muzike proizvode…

Kako gledate na odnos Turske i Europske unije? Jednog bi dana mogla postati punopravna članica iako u Europi postoji jaka fronta onih koji koče to približavanje.
– Oni koji se u Europi protive tom projektu, kriju stvarne interese, kamufliraju ih lakom demagogijom. Osobno, pokušavam odvratiti svoje turske prijatelje od tog programa, kažem im: bolje ostati izvan EU. U biti, mislim da Turska ne pritišće, nije im to primarni plan, a ja sam uvjeren da Turska treba Europi daleko više nego što Europa treba Turskoj.

Vi ste preuzeli Bosnu 1971., dok je još igrala u drugoj ligi. Godinu dana kasnije ulazite u prvu ligu i u šest godina rada, nakon osvajanja domaćeg prvenstva, uspjeli ste osvojiti i europsko prvenstvo…

– Ovo je povijest jednog sna. Smijali su nam se kada smo im govorili da ćemo postati državni prvaci, ali mi smo dokazali snagu ekipe. Imali smo izvanrednog Mirzu Delibašića, ali timski rad je temelj na kojemu smo izgradili uspjeh. To je košarkaška publika uvažavala, cijenili su našu igru i pljeskali nam na najtežim gostovanjima: zamislite, pljeskali su nam čak i u Zadru. Ekipa koju je predvodio fenomenalni Krešimir Ćosić bila je zaštićena bedemom strastvenih navijača, strah i trepet svake gostujuće ekipe. Sjećam se susreta s Jugoplastikom u Splitu koja se tada borila sa Zadrom za prvo mjesto: Mirza je tada fantastično igrao i izmamio pljesak, ne samo publike, već i suparničkih igrača.

Karijeru ste započeli kao igrač u Beogradu, tada je zvijezda bio Radivoje Korać, Žućko…

– Veliki igrač i veliki čovjek, za nas mlađe pravi idol. Studirao je elektrotehniku, bio je strastveni igrač šaha, volio književnost, kazalište, operu, balet. Pratio je sve što se događalo u književnosti, Marinkovićevog Kiklopa pročitao je dok još nije postao književni slučaj. Izuzetno profinjen intelektualac. Nažalost, preminuo je u prometnoj nesreći nakon odigrane utakmice u dobrotvorne svrhe u Sarajevu

Istina, atmosfera u košarci odudarala je od svijeta nogometa. Košarkaške zvijezde bile su sušta suprotnost nogometnima: svi odreda mirni, povučeni i skromni mladići.

– Košarka je bila sport studenata, igralo se bez pritiska biznisa, nije bilo nekih materijalnih očekivanja, igrali su dečki tijekom studija i pripremali se istovremeno za onaj drugi život koji bi uslijedio nakon igračke faze. Zarade nije bilo, u nekoliko godina igranja mogao si eventualno skupiti novac za neki »golf«. Normalno, govorim o automobilu koji se tada proizvodio u Sarajevu, uvozni su bili daleko skuplji. Popularnost košarke je naglo porasla onog trenutka kada su čelnici tadašnje Jugoslavenske radiotelevizije odlučili početi emitirati prve utakmice. Pazite, tada nije bilo lako jer je nogomet određivao i odlučivao o većem dijelu TV programa koji je bio namijenjen sportu. No, tadašnji su voditelji osjetili moć tog sporta, privlačnost među tadašnjom omladinom i pogodili.

Kako objašnjavate izvanredne rezultate? U desetak godina Jugoslavija je osvojila sve što se moglo osvojiti, Olimpijadu, Svjetsko prvenstvo, tri puta Europsko prvenstvo…

– Jednostavno, jaki smo u igrama s loptom. I danas taj ogromni potencijal talenata postoji, jakih igrača ima u svim novonastalim državama. Da, puno toga ostvarila je generacija izvanrednih trenera: Aleksandar Nikolić, Ranko Žeravica, Mirko Novosel… Prof. Nikolić, primjerice, ostavio je dubok trag u jugoslavenskoj i europskoj košarci, u biti on je prvi moderni europski trener. Bilo mu je tek 38 godina kada ga je Jugoslavija 1963. poslala u SAD da prouči tamošnji sistem rada. Nakon šestomjesečne studije vratio se i počeo primjenjivati američki sistem, prilagođavajući ga našim uvjetima. To mu je najveća zasluga…

To vodi do zaključka da, unatoč prirodnom talentu, jugoslavenski uspjeh valja pripisati ciljanom radu. Očito je postojao plan, stvorena je radna atmosfera koja je pogodovala svjetskom uzletu. Sjećam se da nam je tada jedini suparnik bio SSSR selektora Aleksandra Gomeljskog…

– Sovjeti su imali izuzetno visoke centre, nitko nije mogao parirati visini jednog Tkačenka sve do pojave Krešimira Ćosića, po mom osobnom sudu, najvećeg igrača na prostoru bivše Jugoslavije i, dodat ću, velikog čovjeka kojeg sam izuzetno cijenio. S Ćosićem se Jugoslavija oslobodila kompleksa visine, fenomenalnom igrom Ćosić je čak uspio deklasirati visoke Sovjete i tada smo počeli pobjeđivati. Pobjeda nam je ušla u krv, u naviku.

Kakav odnos imate s onim što se dogodilo na prostoru bivše Jugoslavije, s onim što se dogodilo u Bosni, toliko mrtvih…? Pitam se često tko je za sve odgovoran i kad vidim što se danas događa posvuda u svijetu, od Libije do Egipta i Sirije, ne mogu ne prepoznati ogromnu odgovornost međunarodne zajednice. Jesmo li sami najveći krivci ili…

– Ja sam siguran u ono što mislim: uvjeren sam da se tu radi o smišljenoj prevari onih koji su potom preuzeli vlast, takozvani novi demokrati koji su uspjeli sve organizirati osim boljeg života za sve. Organizirali su čak i rat da bi sebi prisvojili ono malo što je prostor nudio i na tom programu žrtvovali su na tisuće ljudskih života kojima treba dodati oko dva milijuna izbjeglica koje danas žive posvuda u svijetu. Sad nakon dvadeset godina treba analizirati kako žive…

U Bosni je više od polovice stanovništva nezaposleno…

– To je drama, nestala su poduzeća koja su mogla ljudima osigurati kruh, radno mjesto, sve se to moglo spasiti, moglo se s time nastaviti, no uzalud. Danas na tim prostorima žive bogati, izuzetno bogati pojedinci i pitam se kako, čime su stekli ta ogromna bogatstva, kad znamo kakav je bruto domaći proizvod zemlje. Izmislili su povijest da bi posijali mržnju, optuživali su jedni druge, pripremali prostor za rat. Nažalost, i danas se nastavlja s logikom laži, uvjerava se narod da je netko drugi kriv, da sve zlo dolazi izvana. Ne znam kad će se stvari popraviti, kad će prestati sva ta bol.

Zanimljiva je definicija kojom se služite da biste opisali svoju kuću u Trstu: dovoljno blizu i dovoljno daleko od Sarajeva…

– Upravo je tako. Nekad sam bježao, tražio mjesta što udaljenija od pokliča ratnih truba. Oni to zovu ratom, ali za mene ono što se dogodilo nema veze s ratom, već s prevarom. U Sarajevu je ubijeno 1.400 maloljetnika, više od jedanaest tisuća civila, zar to nazivamo ratom? U tom takozvanom ratu nije bilo bitke, nit’ jedne jedine, a bitka je kad se odrasli ljudi uhvate za vrat, kad se tuku, ubijaju, dok jedna strana ne popusti i poklekne. Kakve veze imaju djeca, žene i starci u toj logici? Ako govorimo o ratu i o bitkama, trebamo ići na Galipolje, posjetiti grobnice petsto tisuća vojnika iz Prvog svjetskog rata koji su na tom prostoru poginuli. To je bio rat i to je bila bitka koje kod nas nije bilo osim najobičnije, krvave prevare.

– Zaključio bih ovaj razgovor pričom o kraju Mirze Delibašića. Nedavno sam pročitao Mirzinu biografiju i otkrio što se dogodilo nakon njegova povratka u Sarajevo usred rata, usred opsade grada…

– Prilikom povratka Mirza je prošao kroz Trst i bio je kod mene, tu je kratko živio do 1993. kada je odlučio vratiti se u grad i preuzeti tadašnju košarkašku reprezentaciju. Mirza nije bio fizički dovoljno jak da bi podnosio ratne strahote, nije bio sposoban sve to podnijeti, izdržati pritisak strahota, i upravo u to vrijeme pojavila se bolest koja će ga odvesti u smrt. Elio Velan (Novi list)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku