Kliker.info

Daaaavlo, oj, Daaaavlo, izađi, bolan, napolje, ne junači se! – zaziva Mirsad Hadžimirović najstarijega brata svoga. Nesretnog je Mehmedaliju Davlu Hadžimirovića tri metra duboka Sava okružila sa svih strana, ali Bosanac se iz kuće ne da. Jučer je dvoje mladih, tvrdoglavih kao i jogunasti Davlo, odbijalo napustiti svoje sve dok ih kantonalna policija na silu nije evakuirala.

Iz Orašja i okolice povlače se na tisuće ljudi. Voda je, kažu, samo sunila odnekud, pa razmiješala sve pred sobom i odnijela dalje: stvari, živinu, sve što joj se ispriječilo na putu. – Davlo, eeej, bolan! Nemoj da te u lisicama ko onu djecu vode – uvjerava Mirsad, kumi, umorne mu se oči suzama pune, al, avaj, buraz ne popušta – i gotovo.

Pravo reći, mi i ne znamo što se događa s hrabrim Mehmedalijom Hadžimirovićem, ne vidimo ga jer je daleko, šćućurio se u potkrovlju kuće, a između nas vodurina koja i dalje raste, cenat po cenat, iz sata u sat. Ni glasa Davli ne čujemo; tek zloguko graktanje ptica, kreket žaba, lajanje, mijaukanje, mukanje, roktanje, gukanje, uplašenih, izgladnjelih, od Boga i ljudi napuštenih životinja. Onomatopeja iz Orašja ledi krv u žilama.

– Eno i štakori plivaju. I zmije bježe! – pokazuje Mirsad dok se udaramo po rukama braneći se od krilatih napasnika iz posavske močvare ljudskih sudbina.

Tom strpljivo pokušava snimiti ovna koji ga mrko gleda, pa šilji rogove prema objektivu. Oprezan je Dubravec, životinje su nerijetko bijesne, u utorak smo u Rajevu Selu naučili lekciju: vidjeli smo kravu koja umalo svoga gazdu nije izbola, spasilo ga je to što se bacio u rijeku u zadnji tren, a vojnik mu priskočio upomoć. Iz bosanske Vidovice, sela koje je teško stradalo, Alija Ćumurović Buble spašavao je krmaču i praščiće od utapanja. Nasipom lutaju izbezumljeni psi, traže izlaz iz vodenog labirinta, kese očnjake i na one koje im želi pomoći, odvesti ih negdje daleko, na suho, dalje od kataklizme iz “maja dvijehiljadite i četrnaeste”…

‘Fata selo po selo’

I Iliji Čukušiću taj podivljali bestijarij ne da mira. Veli, mogu mu reći da je pobenavio, da priča gluposti, ali njemu je ovo “isto Noina Arka”.

– Ja ti u Boga vjerujem, a u Njega se ovo piše Arka, jel tako? Ta voda, bolan, svukuda nailazi: iz neba, iz zemlje, kanalima i rukavcima, iz dana u dan, iz sata u sat fata selo po selo, pa kupi sve pred sobom – zabrinut je Ilija, a kako, jadan, ne bi i bio, kad dok pričamo nailazi policija pa nas u panici tjera što dalje od benzinske crpke koju je preplavila Sava. Poplavili su spremnici, izlila se nafta, miris benzina se ćuti u zraku, a s obe strane “pumpe”: “Vox” – što je skroz na skroz poplivao i “Antunović” koji je još suh.

– Gasi cigaru, jebem te luda! – viče policajac s maskom preko usta momčiću koji se nadlaktio nad haubu i gleda što rade policajci i spasitelji koje dovoze kamionima.

– Orašje ti je sad ko na buretu baruta, al bar se imamo s čim zagasit odletimo li u vazduh – smije se Hajrudin Hadžić Hajro, pa nas nudi turskom kavom, a raja s nasipa ga kori “što nije pive donio, što ih na ovu žegu zajebava”.

Ima tu svijeta svake vrste. Vidio je novinar ovih dana i ljudi bez ruku i na štakama koji su vukli vreće s pijeskom i zidali nasipe koje je podmuklo potkopavala riječna bujica koja je našeg niskog seata bez problema mogla odnijeti niz Savu dok smo prolazili onuda kud se nije smjelo, i kud se, policija veli, ide samo na vlastitu odgovornost. I uvijek bi policijske ježeve i check pointe prolazili na isti trik: Split, Hajduk, Slavonija, Dalmacija, ovo, ono…To nas je i u Bosni spasilo. I ovdje vole Hajduka, a znaju i za “Slobodnu”, veze s hrvatskim jugom se isprepliću na tisuće načina.

Obrana kolektora

– Vidi, Splićo, hiljadu i pol ljudi brani ovaj kolektor. To je sad najvažnije – pokazuje Hajro crvenkasto postrojenje stotinjak metara od zečjeg nasipa.

– Zašto je kolektor važan? – pitam.

– Dođe li Sava do tamo, Orašje će u govnima plivat, a ni trafostanica nije daleko – objašnjavaju spasitelji, pa nas sjedaju u čamac i voze kroz šljivike i stabla trešanja što su lijepo zacrvenile. Još samo do koji dan, ovdje se kosilo žito, hranila stoka, a sad – voda kud pogledaš: smeđa, blatnjava, mutna, Sava bez kraja i početka. Tu, u predgrađu Orašja, gdje su vikendice i voćnjaci u koje su uložene gastarbajterske doznake i mirovine, sada se jedva vide krovovi kuća što vire iz prljave rijeke koju je posljednjih dana dobro “natočila” podivljala Bosna.

– Jučer je ovdje iz Brčkog gradonačelnik bio. I njima je u guscu panika sašla kad im je silna voda iza leđa krenula. Znaš ti koliko je ovdje vreća stavito – četiri milijona? Alo! Četiri milijona! Nije to, bolan, šala – vrti glavom Mirsad.
Braća Ismet i Izet Kičin veslaju prema njihovoj vikendici koja nestaje pod vodom.

– Jučer je ovo zadnja suva kuća bila. A, vid sad – teško je Izetu gledati namještaj koji pliva svuda okolo: kauči, fotelje, noćni ormarići miješaju se s granjem, balvanima, dječjim igračkama…

– Jebaji ga, glavno da je glava na ramenu.

Primičemo se prozoru, gledamo unutra, a tamo – akvarij!

– Buraz, a je ga ulilo – Ismet će.

– Ulilo ga, pravo – snuždio se i Izet.

– Ode kujina.

– Eno i podne ploče plivaju. Sve se razvalilo – tužno će braća, pa opet, kad promisle kako je drugima, sokole se, doći će i bolji dani, popravit će oni sve to, pa opet tu na grill dolaziti, pčelama se baviti. Drago im je što smo iz Splita, što smo, kažu, Hajduk i Torcida, jer i oni Hajduk imaju samo je nešto mlađi od ovog našeg – splitskog.

Nadire sa svih strana

– Hajdukovac, ono u Zenici ti je belaj. Tamo treba ići. Hiljadu i pol ljudi će zbog klizišta bez krova ostati – kaže Ismet, dok Izet već razmišlja o tome što će biti kad se velika voda konačno povuče, kad panonsko more koje je potopilo žitnice Posavine i Semberije, ostavi za sobom sav taj mulj, smeće, lešine i sve moguće zarazne boleštine. Pitamo braću Kičin, tko je krivac što su poplavila sela s bosanske i hrvatske strane Save, što je silna voda iz Srbije naišla ovamo, pa su se dogodile poplave kakve u Orašju nisu vidjeli od 1932. i 1936., a i one su, za ovaj biblijski povodanj koji je natočio korita velikih i malih balkanskih rijeka, bile nepogode jedva vrijedne spomena.

– Kako ko je kriv? Niko, bolan, a ko kaže drugačije – laže. Prošle su godine ovdje nasip gradili. Pazi, hajdukovac, ukalkulisali su stogodišnja mjerenja i išli još metar i dvadeset više, i opet nas je Sava preskočila! – priča Izet dok nas nadlijeće helikopter.

– Eno, onaj džambo vreće nosi. To je popustilo kod Kopanice – informiraju nas Kičini, jer nekomu tko je ovdje stigao sa strane teško je shvatiti logiku vode, koja se šunja tiho, poput neprijatelja; prvo opkoli naselja, a onda ih osvoji nadirući sa svih strana. Novinari sarajevskih televizija koji izvještavaju ispred benzinske pumpe, referiraju u eter o pomoći koja u Bosnu stiže iz cijele Europe: spominju se stručnjaci za ispumpavanje vode iz Luksemburga i Njemačke, susjedi iz Hrvatske, Srbije, Austrije. Ovdje preko Save, kao i prekjučer u Hrvatskoj, vaši su reporteri svjedočili koliko istine ima u onoj Štulićevoj kada pjeva “ljudi vole katastrofe, to ih zbližuje”, jer danas je, u zemlji Bosni, izmučenoj svakim jadom – svatko svakome prijatelj i brat, pa oni koje nevolja nije pogodila iznose sve što imaju i pružaju gostoprimstvo stanovništvu poharane Kopanice, Vučimilovca, Tolise, Vidovica…, znanih i neznanih sela, gradova poput Šamca i Obrenovca.

Prava drama odvijala se i u zatvoru poluotvorenog tipa u Orašju. Otuda je uteklo devet zatvorenika. Ljudi vele, preplašili se uznici vode i zaželjeli slobode. Prvo su u utorak, noću, organizirali pobunu, a kad je straža svladana, devet ih je pobjeglo iz zatvora koji nije bio bogzna kako čuvan jer je poluotvorenog tipa. Sedmorica, kojima je prijetilo utapanje, vratila su se iza rešetaka, a za dvojicom se još traga. U međuvremenu, vlasti su odlučile evakuirati sve zatvorenike, pronaći kazamat kojem priroda ne prijeti. Tako vam to ide sa zemaljskim i nebeskim zakonima… (Kliker.info-Slobodna Dalmacija)

*