Kliker.info

Piše : Senad Pećanin (BH Dani)

Bosna i Hercegovina sve više liči na nekadašnju zaštićenu zonu Srebrenica, OHR na Holandski bataljon, a Valentin Inzko na pukovnika Thoma Karremansa, komandanta pomenutih međunarodnih snaga. Nakon što su Bošnjake kao većinu građana jedine države u Jugoistočnoj Evropi (koju, za razliku od Republike Kosovo, formalno priznaju sve članice EU) ostavili u obruču šengenskih viza, svijet od njih traži isto što svojevremeno i od Srebreničana: ako ne mogu, kao jedna od zaraćenih strana, da se dogovore sa Ratkom Mladićem, odnosno kao "domaći političari" sa Miloradom Dodikom… onda ništa.

U samo nekoliko mjeseci značajni događaji se redaju kao na traci. Haški sudija O-Gon Kwon prvo daje uhapšenom Radovanu Karadžiću dozvolu za novinske intervjue, a onda biva postavljen za sudiju koji će predsjedavati vijećem koje treba da sudi Karadžiću. Nakon toga, isti sudija Kwon izjavljuje, unatoč sudskim presudama koje su utvrdile suprotno, da se ne zna ko je ispalio granatu na sarajevske Markale, tražeći pri tom od Haškog tužilaštva da izbaci dijelove dokumentirane optužnice protiv Karadžića, navodno radi "skraćenja postupka".

Onda Tribunal u Haagu kažnjava nekadašnju glasnogovornicu Haškog tužilaštva zato što je otkrila da je Tribunal od Međunarodnog suda pravde sakrio nepobitne dokaze o krivici Srbije za genocid u Bosni i Hercegovini. Zatim predsjednik Tribunala Patrick Robinson daje saglasnost da Biljana Plavšić, koja je osuđena za najteže zločine protiv čovječnosti, nakon što je osuđena na samo 11 godina, na slobodu može već za nekoliko sedmica, poslije izdržane dvije trećine zatvorske kazne. Na kraju, nakon što se višekratno javno sprdao sa žrtvama genocida u Srebrenici, Milorad Dodik isto čini sa žrtvama stravičnih zločina na sarajevskim Markalama i tuzlanskoj Kapiji.

Preteško je iskušenje ponovo natovareno na bošnjačka pleća. Ono nije preteško zato što je breme natovareno genocidom i agresijom na BiH bilo manje od ovoga. Jeste tada svijet samo Bošnjacima nametnuo efektivni embargo na oružje i samoodbranu, saučestvujući tako u troipogodišnjem trijebljenju Bošnjaka; no, tada se Bošnjaci nisu predominantno kao danas dijelili na nemoćnu većinu zabrinutih očajnika i moćnu manjinu besramnih srebroljubaca. Onih kojima ukidaju mizerna invalidska i boračka primanja i onih koji neće da se odreknu ni poslaničkih paušala i funkcionerskih dodataka; onih bošnjačkih povratnika koji se u Republici Srpskoj nemaju kome  obratiti i onih Bošnjaka u vlasti istog entiteta koji doprinos povratku daju kupovinom vila i stanova u Sarajevu, Tuzli, Tešnju…; onih koji se hrane iz kontejnera za smeće i onih koji ni bolnicu u Tuzli ne mogu renovirati a da ne pokradu bar 15 miliona maraka; onih koji grcaju pod kreditima komercijalnih banaka i onih koji su za svoje prazne sarajevske nebodere nagrađeni milionima iz Razvojne banke Federacije BiH… A sve to pod političkim vođstvom predsjednika najveće bošnjačke stranke koji je sa Dodikom i Draganom Čovićem potpisao Prudski sporazum i, između ostalog, prihvatio čerečenje preostale državne imovine; te pod vjerskim vođstvom "najvećeg bošnjačkog duhovnog autoriteta" koji gradi milionsku rezidenciju na sarajevskim Kovačima okružen najvećim bošnjačkim tajkunima koje lažno predstavlja kao finansijere izgradnje.

Ovaj uvodnik pišem u srijedu, 16. 9. 2009., po povratku sa protesta povodom pomenutih odluka Tribunala u Haagu koji su srebrenička udruženja organizirala pred Misijom Ujedinjenih nacija u Sarajevu. Na nedavnu koridu u Čevljanovićima bikovi su privukli preko 100.000 posjetilaca, uglavnom Bošnjaka; poziv žrtava rata na pomenuti protest privukao je manje od stotinjak slobodarskih Sarajlija. Milorad Dodik je danas u štokholmskom zatvoru, u svojoj desetoj posjeti osuđenoj ratnoj zločinki Biljani Plavšić; gradonačelniku Sarajeva Aliji Behmenu nije palo na pamet da se pridruži protestu koji su u gradu, u kojem je formalni domaćin, organizirale Karadžićeve i Plavšićkine žrtve.

Ako današnji poslovni partner nekadašnjeg Miloševićevog ministra, s vidikovca svog stotinjak metara visokog, prevarama izgrađenog tornja, propisuje mjeru bošnjaštva i muslimanstva napuštenim srebreničkim majkama i, rečeno bratskim jezikom, "ostacima zaklanog naroda!", zar se treba čuditi nad dubinom ponora sveopće bošnjačke propasti?