Kliker.info

Piše : Faruk Borić (BH Dani)

Predsjednik Srbije Boris Tadić u srijedu je sletio u svoj rodni grad, Sarajevo. Dočekao ga je ministar vanjskih poslova Sven Alkalaj, uslijedili su protokolarni susreti sa članovima Predsjedništva, a uvečer se pridružio brojnim političarima iz regije koji su dobili bizarni orden bizarnog Evropskog pokreta – ispade da nema nijedan regionalni političar koji nije “zaslužio” da bude proglašen Evropljaninom i intelektualcem.

U izvještajima uoči Tadićevog dolaska mediji su obavezno napominjali kako je riječ o prvoj zvaničnoj posjeti Tadića kao predsjednika Srbije glavnom gradu susjedne mu države (iako je boravio 2006.), i to nakon nebrojenih vizita Banjoj Luci i svim okolnim selima, gdje god je Miloradu Dodiku usfalio koji glas. Otvarali su tako Tadić i Dodik nedovršene pruge, rezali vrpcu davno prohodnim mostovima, ali je Clinton iz našeg regiona (zbog sijede kose i zavodničkog šarma), izvještava Tanjug, ovih dana neomiljen u Republici Srpskoj zbog hapšenja i izručenja Haagu Ratka Mladića.

Vjerovatno kod jednog dijela stanovništva u RS-u Tadić ne bi bio rado viđen gost, premda odnosi sa elitom koja generira takvo raspoloženje nisu nikad ozbiljno narušeni. Doduše, uoči jedne od referendumskih kriza, Tadić je rekao Mati Đakoviću, novinaru koji je u bliskim odnosima sa Dodikom, kako Srbija neće podržati referendum o nezavisnosti RS-a, Dodik je promptno uzvratio kako to nije pitanje koje rješava Srbija i – to je bilo to. Prije i poslije Tadić i Dodik funkcioniraju politički unisono.

Mnogi su skloni reći kako po BiH bolje srbijanske vlade od one kojom faktički upravlja Tadić neće moći imati. Ta struja mišljenja podsjetit će na dane Miloševića, zatim i Koštunice. Uzalud se nadati da će Čedomir Jovanović, Nenad Čanak i Žarko Korać u skorije vrijeme predstavljati više od deset posto Srbije. Na stvarnoj i pojavnoj ravni, šta se promijenilo? Karadžić i Mladić su, istina, u Haagu, sa višegodišnjim zakašnjenjem. Strategija Vlade Srbije spram Srba u regiji, takozvani mali memorandum, nastavak ćosićevske paradigme po kojoj je RS najdragocjeniji, ako ne i jedini, ratni plijen velikonacionalističke srpske politike koji će prije ili kasnije biti nadomjestak za gubitak Kosova.

Nekadašnju južnu pokrajinu Beograd je izgubio još osamdesetih godina. Svi ostali događaji bili su samo logičan slijed. Tadiću, uvjereni smo, nije lako iznijeti teret lidera koji će to saopćiti puku, pa zato koketira sa patriotskom retorikom, ruje mic po mic, hini čvrstu ruku tamo gdje se sve odavno rasplinulo, no neminovnost dobrosusjedskih odnosa sa Kosovom je tu iza ćoška, što, više čak i od reformiranog Tome Nikolića, koristi uvijek povampireni Koštunica. Gubeći na kosovskom mostu, Tadić pokušava dobiti na republičkosrpskoj ćupriji. Nije mu lako, ali zašto bi, čak i iz konteksta dobrih regionalnih odnosa, bilo koga u Sarajevu bilo briga za to?

U ovom broju Dana objavljujemo drugi dio teksta Sonje Biserko koja s optimizmom gleda na posjetu srbijanskog predsjednika, kao na priliku da se konačno raskine sa dvoličnošću koju Beograd pokazuje spram BiH. Volio bih da slijedim to mišljenje do kraja, ali Tadićeve izjave koje je prenijela Srna ne razlikuju se suštinski od dosad mnogo puta opetovanih izjava visokih srbijanskih političkih dužnosnika. Ponovljene su teze o poštivanju svega što se dogovore dva entiteta i tri konstitutivna naroda – i opet bez građana, bez ostalih i države kao političkog subjekta koji treba da ide putem euroatlantskih integracija i, kako to reče ambasador Poljske u BiH Jerzy Chimielewski, prestane balansirati između institucija liberalne demokratije i onoga što Michael Haltzel naziva “tribalnim mentalitetom u XXI stoljeću”.

BiH i Srbija su povezane zajedničkom sudbinom, upravo kao i Hrvatska i BiH, kao i Crna Gora i BiH. Kulture, jezici, tradicije, prepliću se na višeslojan način. Zajednička vizija života u višenacionalnoj zajednici već postoji, sa svim negativnim stranama jednopartijskog režima. Politika oslonjena na surovi i sirovi nacionalizam, a koja je proizvela najgore ratne zločine nakon Drugog svjetskog rata, išla je i sa nakanom da sve te identitete odvoji i utori. Podrška Republici Srpskoj kakvu su je osmislili Karadžić i Mladić u januaru 1992., a ne entitetu ravnopravnih građana u državi ravnopravnih građana koji će sutra biti ravnopravni građani Evropske unije ne mogu se protumačiti drugačije nego kao zadiranje u unutrašnja pitanja BiH, što Tadić i iz Sarajeva odlučno odbacuje kao primisao, a nekmoli nakanu. No, činjenice postoje, za njima i reakcije, poput one sandžačkog muftije Zukorlića. Bodrenje nacionalizma u Banjoj Luci ne može proći bez nacionalističke reakcije u Novom Pazaru, ma koliko Tadić šutio o tome.

Može li se Boris Tadić izboriti sa duhovima prošlosti? Teško. Srbija je zahvaljujući dvostoljetnoj diplomatskoj tradiciji opet doživljena u evropskim centrima kao lider regije. Bilateralni odnosi većine zemalja Stare Evrope i njihovi utjecaji na regiju idu preko Beograda. Moguća i konkretna akcija protiv takve percepcije četiri zemlje koje dijele jezik, a koja, na koncu, ne odgovara ni Beogradu jer mu na leđa stavlja pretežak balast odgovornosti, jeste u onome što su Mađarska, Češka, Slovačka i Poljska uradile sa Višegradskom grupom. Princip je tu, ostalo su nijanse.