Kliker.info

RFE

Svaki značajniji društveni događaj, osobito onaj koji izražava duboke društvene protivrječnosti, a time i razloge svog nastanka, predstavlja jedan od ključnih datuma u historiji svakog društva, naroda ili države.

Uspješan put

Tako je i s onim što se kod nas događa i što izražava dvije stvari. Prva je da je narodu došlo do guše stanje u kojem živi, stanje bijede, besperspektivnosti na jednoj i neobuzdanog, bezobzirnog bogaćenja i rasipništva nosilaca vlasti i moći na drugoj strani.

Druga stvar je svijest da je cijeli niz socijalnih protesta, zahtjeva, upozorenja, ostajao bez ikakvog osim praznog demagoškog odgovora te da je narod zaključio da socijalni protesti i apeli na vlast više ne pomažu i da se valja prihvatiti snažnijeg i direktnijeg oružja, a to je opći i snažni politički protest.

Da je to logičan i jedino uspješan put, može se dokazivati na mnogim primjerima, ali je dovoljno reći samo to kako, da nije bilo velikih demonstracija i pokreta za ukidanje segregacije u američkom društvu, ne bi Amerika danas bila normalna država u kojoj Afroamerikanac može postati njen predsjednik, mada je još krajem pedesetih godina izgledalo nemoguće da to postane čak jedan bijelac katolik.

Pokojni Kenedi (Kenedy) srušio je jednu ogromnu društvenu predrasudu i zapreku napretku, a kampanja za prava Afroamerikanaca otvorila je put nezaustavljivom rušenju velike predrasude da vjerske, nacionalne i rasne, pa i socijalne razlike trebaju biti osnove odnosa u jednom demokratskom društvu i normalnom državi. Također, da nije bilo europske 1968. godine, na čijoj smo margini i mi doživjeli određene promjene, ne bi Europa bila onakva kakva je danas.

Sve nam to govori da se svaki veliki socijalni i politički pokret i osobito masovni, ali ujedno i nedovoljno politički i idejno artikulirani protest, može razviti u pozitivnom, ali i iskoristiti u negativnom smislu. On može snažno pokrenuti pozitivni razvoj, ali može biti i tačka vraćanja unazad, na represiju i pojačanu tiraniju.

Stoga je u ovom momentu, kada se suočavamo s jednim masovnim protestom, koji nije nastao ni spontano ni najednom, nego je postepeno rastao naporedo s uvjerenjem i sviješću naroda da postojeća vlast nema osjećaja za njegove osnovne potrebe, da ne može ili neće da vidi svoje greške, da nema namjeru da ispravlja čak ni one velike i sasvim očigledne teške greške i da na svaki način izbjegava da kažnjava ogromnu korupciju ne samo dijelova nego i vrhova i cijelog sistema vlasti, da je gluha i nijema na bezobzirnost i bahatost svojih predstavnika, kao i da je koncentrirana samo na sopstvene uske grupne i lične interese svojih vodećih ljudi, nastao kao dovršetak jednog procesa rasta nezadovoljstva s onim što je na prvom mjestu u iskustvu običnih ljudi, a to je njihovo socijalno stanje bijede, koje je nalazilo brojne i raznovrsne, ali uvijek neefikasne i nikada uvažavane  izraze, pa je iz  socijalnog preraslo u jasno definiran politički sukob između vlasti u cjelini i naroda za čiju je sudbinu, prosperitet i prava ona odgovorna, ali za to i ne haje.

Privatizacija i pljačka

Danas je jasno da su ovi protesti i sve što se događa i po sadržaju i po ciljevima politički, a ne socijalni bunt, te da taj bunt i nezadovoljstvo moraju naći i svoj logični politički epilog.

Ono što je već sada jasno jeste činjenica da postoji perzistencija određenih vladajućih elemenata u stavu kako se ovdje radi o socijalnom nezadovoljstvu i kako političku notu tom socijalnom buntu daju neki ljudi i neke snage, prvenstveno one koje su podržale demonstrante i njihove osnovne ciljeve. Da se u tim stavovima pokazuje mišljenje koje sasvim negira stvarni i osnovan politički sadržaj nastalih događaja i, dakle, da se insistira na odbacivanju u načelu političkog rješenja uzroka nastalog stanja.

Kako bi takva teorija mogla funkcionirati, koriste se sporedni efekti bunta, za koje je nužno tek utvrditi kako su oni nastali.

Naime, glavni argument onih koji tvrde da se ovdje radi o socijalnom nezadovoljstvu koje treba utišati mjerama sadake, temelji se na tvrdnji da je u političkom smislu ovaj bunt karakterističan po razornoj sadržini te se navode događaji koji su uslijedili u Sarajevu, Zenici, Mostaru i Bihaću drugog dana bunta. No, kada se analizira razvoj događaja, onda se jasno razlikuju dvije stvari.

Prva je da je tokom prvog dana demonstracija do jačeg konflikta između demonstranata i predstavnika vlasti došlo samo u Tuzli, kao i da za takav razvoj događaja snose odgovornost tamošnji premijer i rukovodstvo policijskih snaga koje su napale demonstrante i izazvale njihov pokušaj napada na zgradu Vlade. Ono što najbolje objašnjava kasniji tok zbivanja jeste da je, ustvari, tuzlanski scenarij, tj. planirano izazivanje sukoba između demonstranata i predstavnika vlasti, postao način neutralizacije i negacije političkog sadržaja protesta i njihovog svođenja na nasilje, agresiju i kriminalno ponašanje.

Tajne službe

Taj recept primijenjen je u sutrašnjim demonstracijama koje su bile najavljene, i to kao mirne, a koje su se djelovanjem određenih ubačenih grupa pretvarale u sva četiri slučaja (Sarajevo, Zenica, Bihać i Mostar) u nezakonite radnje koje su imale za cilj kompromitaciju demonstracija, demonstranata i razloga i ciljeva cijelog njihovog pokreta.

Nemoguće je, a na osnovu jasnih činjenica, ne utvrditi da se tu radilo o onom istom rukopisu tajnih službi ili njihovih ostataka u našem političkom i državnom sustavu, koje su na sličan način postupile i u slučaju demonstracija studenata, u slučaju tzv. Svenarodnog parlamenta i evo sada u slučaju ponovljenih demonstracija koje su iskorištene da bi se kompromitirao politički osnov i sadržaj protesta i time stvorio osnov za diskvalifikaciju svakog političkog stava koji ne želi ući u konfrontaciju s demonstrantima i narodom uopće.

Odnosno, sa svakom političkom snagom i mišljenjem koje podržava demonstracije i demonstrante u njihovim političkim ocjenama, stavovima i zahtjevima i u temeljnom stavu da ovo nije socijalni nego čisto politički bunt zbog toga što je narodu dosta perverzne politike koju već dvadeset godina vode iste političke snage držeći, na osnovu nacionalne podjele unesene izvana među Bosance i Hercegovce, nad njihovim glavama Damoklov mač definitivnog raspada i podjele zemlje, a time i kraja BiH kao historijske tvorevine, kao kulture i kao specifičnog odnosa tolerancije među njenim ljudima koji postoji i održava se već više od hiljadu godina.

Ako ne dođe do izvođenja adekvatnih i hitnih političkih konzekvencija iz ovoga što se zbiva, tek onda može se očekivati svašta.

Vlada narodnog spasa

Svi građani BiH stariji od 30 godina sjećaju se i onoga što smo u Sarajevu doživjeli 1992. godine, kada je opravdani protest naroda protiv pripremanog rata bio zloupotrijebljen da bi se proizveo kaos i pokušala nametnuti nekakva „Vlada narodnog spasa“. Vlada sastavljena od povjerljivih ljudi službe bezbjednosti s dugogodišnjim saradnikom KOS-a profesorom dr. Nikolom Filipovićem na čelu.

 Samo gubitak „Pretisa“ nanio veće štete nego demonstracije

Interesantno je primijetiti da se mnogi pretjerano uzbuđuju zbog šteta koje su nastale bez razloga i koje su apsolutno nedopustive, ali da ti isti nikada nisu pomislili na ogromne i nesamjerljivo veće štete koje su uzrokovali oni koji su vodili državu i to od rata naovamo, uključujući privatizaciju i pljačku svega do čega je moglo doći.

Samo gubitak jednog „Pretisa“, a da se ne govori o stotinama veoma uspješnih kompanija, daleko je veći nego sve štete nastale kroz zloupotrebu demonstracija od strane još neidentificiranih elemenata.

(Kliker/Avaz)