Belma Bećirbašić : Nazdravlje
Piše : Belma Bećirbašić (BH Dani)
"Preko papa-testa sam saznala da na materici imam kancerogeno tkivo koje moram pod hitno odstraniti. Razgovarajući sa specijalistima, rečeno mi je da je Idriz Bukvić, direktor Ginekologije i akušerstva, najstručniji. Odmah mi je naglašeno da on ništa ne radi bez unaprijed dogovorene cifre. Rečeno mi je da za kotizaciju Bukvić uzima najmanje 500 KM. Najbitnije mi je bilo da što prije završim s tom mukom. U privatnoj ordinaciji gdje sam obavila posljednje konsultacije, zakazali su mi sastanak kod Bukvića. Kada sam došla, pregledao je nalaze, dogovorio termin za operaciju, a ja sam mu potom dala kovertu. Uzeo je mrmljajući kako ‘nisam trebala’. Zapravo, sve je to bio jedan prešutni dogovor. Ispalo je kao da je primio poklon. Naravno, samim tim sam očekivala bolji tretman. Međutim, vidjela sam ga samo dva puta. Jedva me pogledao. U njegovom očima bila sam samo jedna od hiljade žena koje treba na brzinu ‘odraditi'", ispovijest je jedne pacijentice zabilježena u članku koji nikada nismo objavili i koji već evo više od dvije godine zjapi u arhivi, čekajući "bolje dane". Bolji dani su trebali uslijediti onda kada se o mitu i korupciji na javnim zdravstvenim ustanovama a posebice odjeljenjima KCUS-a pozabavi javno mnijenje a, prije svih, nadležna tužilaštva. Razlog neobjavljivanja članka leži u težini dokazivosti mita: kako potvrditi istinitost navoda u odnosima hijerarhije postavljene tako da riječ "uglednih doktora" neminovno negira onu "običnih pacijenata"?
U redakciji smo se predomišljali o jednom od legalnih novinarskih metoda: ili glumiti pacijenta (osobno iskustvo) ili slijediti pacijenticu (neposredni svjedok). Radi objektivnih razloga, odabrali smo drugu opciju. Tog dana, sugovornicu sam otpratila sve do ulaza na Kliniku, dok je u drhtavim rukama skupljala kovertu. Na samom ulazu, stala je. I objasnila zašto naš dogovor ne može ispoštovati: "Bojim se, ipak, ako se sazna, da operaciju neće dobro izvesti." Naravno da sam razumjela – tokom istraživanja, zabilježila sam veliki broj istih ispovijesti koje su se uglavnom svodile na čuvenu priču koja kruži Ginekologijom: "Ako hoćeš da ti babica bude prisutna u sobi dok se porađaš, počasti je prvo s 50 KM." Svaka je kao uvjet anonimnosti ponudila najosjetljiviji argument – cijenu zdravlja. Bez obzira što se u međuvremenu i Bukvić u slučaju jedine sudske presude protiv uzimanja mita u zdravstvu (citolog dr. Lagumdžija) našao kao "svjedok" na optuženičkoj klupi, odustali smo od objavljivanja. I ne samo taj, već i svaki put kada bi se redakciji javili ljudi ogorčeni na "nesavjesni odnos ljekara".
Sjetila sam se spomenute ispovijesti čitajući tekst kolegice Dženane Karup-Druško o posljednjim dešavanjima na Klinici za očne bolesti na kojoj je jednog pacijenta na isti način ucijenio doktor Suvad Karčić. I tim člankom, makar na tren, nagovijestila "bolje dane": ne samo da je Ismet Dolić bio dovoljno hrabar, i prije svega pogođen aljkavošću i arogancijom doktora da uputi žalbu potpisanu imenom i prezimenom, već je imao "sreću" da istinitost njegovih navoda validira šefica tog odjeljenja Amila Alikadić-Husović i obavijesti nadležne organe Klinike. Pokušaj očuvanja časti profesije, međutim, rezultirao je iznenadnom smjenom direktorice?! Pored toga što ne treba zaboraviti da se Alikadićkin angažman u Federalnom parlamentu nerijetko graniči s cirkusijadom, te da se svrstava među poznate deklarirane homofobe uoči QSF-a, makar je ovaj put mjerilo po kojem veličinu doktorske profesije ne ovjerava tek samo vještina već i deontologija rada. Zato je viđena kao prijetnja postojećem stanju u kojem se, zarad očuvanja pozicija, mjerama represije štiti ugled Klinike i zdravstvenog sektora.
A taj zdravstveni sektor je takav da se novcem osiguranika za potrebe finansiranja lijekova na esencijalnim listama – jednog dana kada se budu, ne daj Bože, razboljeli – gradi kapital nekolicine privatnika koji su zaposjeli Bosnalijek, kupuju slastičarne, vikendice, i Porschei raznim edinima arslanagićima i mahmutima đapama… Takav da njegovi "čuvari" uspjeh svojih usluga slave primjerima Selme Bajrami, Halida Bešlića, Mirsada Kebe… Ozarena lica potonjih na naslovnicama Dnevnog Avaza ili Expressa, nakon "uspješne operacije" koju "duguju doktorima naše male klinike" služe kao promotivni primjer "kompetentnosti bh. zdravstva". Dok se Faris Gavrankapetanović, rumenih obraza, smijulji u objektiv u zagrljaju estradnih zvijezda i još "estradnijih" političara, za to vrijeme, iza sjaja i reflektora naslovnih stranica, u dnu uprljanih i hladnih čekaonica, zure bolesni i iscrpljeni, iznemogla tijela koja se vuku iz ordinacije u ordinaciju, iz operacione sale u operacionu salu, moleći Boga da ih neko krajičkom oka zapazi, i pitajući se sve vrijeme, kao Ismet Dolić, "šta će biti sa mnom, šta će biti sa mnom…" Ima li šta sarkastičnije od toga što se iz tog "neobjašnjivog meteža, koji je sličio na histeriju" Dolić uspio izvući samo zato što ga je šefici Klinike preporučila "kolegica" a ne zato što je doktor Karčić u posljednjem trenutku reanimirao nekada položenu Hipokritovu zakletvu… Žaljenje zbog drugih koji nemaju sredstava, vezu na Klinici ili mogućnosti za operaciju u inostranstvu, ipak nadomješta solidarnost s Dolićem, jer, u suprotnom, ne bi mogao ove sedmice razaznati lik kolegice Dženane Karup-Druško dok joj prepričava: "Sjedio sam, a u duši plakao. Vid mi postaje sve slabiji i slabiji, imam uredno zdravstveno osiguranje, a liječnik nema termin i govori mi…" …Ako hoćete nešto više od toga – lako se dogovoriti…
Jedan komentar