Kliker.info

Kemal Kilicdaroglu, lider opozicije u turskom Parlamentu, predsjednik Republikanske narodne stranke (CHP), nekoliko dana uoči masovne invazije Turske na Kurde u pograničnim dijelovima Sirije, upitao je kakav je smisao, svrha, cilj, i opravdanje za takav čin.

Piše : Senad Avdić (Slobodna Bosna)

 “Zašto se sukobljavamo sa Sirijom sa kojom smo jednom bili prijatelji? Ko kaže da imamo pravo uplitati se u unutrašnja pitanja Sirije?”, neka su od pitanja koje je Kilicdaroglu, socijaldemokrata i dosljedni kemalista, postavio turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu. Lidera turske opozicije je zanimalo i šta se desilo sa obavezom koju je Turska preuzela prije nekoliko mjeseci na razgovorima u Astani, o razoružavanju boraca ISIL-a okupljenih u posljednjem njihovom terorističkom brlogu.

KURD SVI TURCI, TU I MALI…

Mnogo toga nije bilo jasno iskusnom turskom opozicionom političaru Kilicdarogluu u vezi sa najavljenom turskom agresijom na Kurde u Siriji, pa je tražio odgovore od onih koji su od njega upućeniji i odgovorniji. Više od četrdeset godina je on na političkoj sceni Turske, bio je visoki državni dužnosnik, zamalo i gradonačelnik Istanbula, predvodio je stotine hiljada ljudi koji su na ulicama protestovali tražeći obustavljanje Erdoganove surove odmazde, hapšenja, progona stotina hiljada političkih protivnika i neistomišljenika nakon neuspjelog državnog udara u julu 2016. godine.  

Ono što ne zna šef opozicije u Parlamentu Turske i predsjednik druge po snazi poltičke partije u zemlji, Kemal Kilicdaroglu, zna Bakir Izetbegović, predsjednik jedne od vladajućih nacionalističkih partija u Bosni i Hercegovini, također parlamentarac. Predsjedniku Stranke demokratske akcije ne samo da je sve poznato glede agresije Turske na susjednu državu, nego je taj brutalan vojni udar i progon stotine hiljada ljudu, javno podržao i ohrabrio.  

“Turska je bila prisiljena na ovu akciju, činjenice i brojke to potvrđuju”, kazao je Izetbegović za novinsku Agenciju Anadolija.

Da bi te tvrdnje potkrijepio, počeo je iz rukava vaditi, odnosno iz prsta isisavati “činjenice i brojke” i komentirati ih svojih riječima: “Teroristička organizacija PKK je u proteklim decenijama ubila desetine hiljada turskih vojnika, policajaca i civila. A, zatim je proteklih par godina protjerala iz pogranične zone u kojoj se sada odvija operacija ‘Izvor mira’ stotine hiljada sirijskih Arapa.” Napravimo sitni jezičko-pojmovni eksperiment, zamijenimo neke pojmove, imena i stranke nekim drugim pojmovima, imenima i toponimima. Za početak, “prekrstimo” (tobe jarabi!) kurdsku AKP partiju u Stranku demokratske akcije, a postradale “turske vojnike i civile” u ovdašnju “srpsku nejač”: dobit ćemo (stereo)tipski odgovor, objašnjenje zločina kojeg su srpske snage počinile nad Bošnjacima, recimo genocida u Srebrenici.

Dobit ćemo kliše kakav već dvije i po decenije koriste političari, generali, haški osuđenici i njihovi advokati i svjedoci, analitičari, slični pravodljubivi Vučići i Dodici i drugi Nobelovci. Svako od njih je svojevremeno, a i danas izgovorio sljedeće: “Vojska Republike Srpske je bila prisiljena na ovu akciju, činjenice i brojke to potvrđuju. Teroristička SDA je proteklih decenija ubila desetine hiljada srspkih vojnika. A zatim je u posljednjih par godina iz zaštićene UN zone u kojoj se sada odvija operacija ‘Krivaja 95’ protjerala hiljade tamošnjih Srba”.  Vojna operacija turske vojske protiv terorista AKP, vjerovatno će se, ne promijeni li se vojna sreća, a mogla bi se promijeniti nakon očajničkog saveza Kurda sa Basharom al-Assadom, okončati tako da će nakon njenog uspjeha, neki turski general, recimo da se zove Ratkan Mladoglu, trijumfalno poručiti da su se “nakon 500 godina osvetili Kurdima” i da oslobođene gradove Ras al-Ayn, Tel Abjad… poklanja “stotinama hiljada sirijskih Arapa”. 

PADAJ ISIL-O I NEPRAVDO 

“Turska ima pravo da brani svoju sigurnost, teritorijalni integritet, da rješava pitanje izbjeglica, a Sirijci imaju pravo da se vrate svojim domovima”, zaključio je predsjednik SDA Izetbegović svoje ratnohuškačke pozdrave, selame i najbolje želje turskom Sultanu. Agencija Anadolija je uz Izetbegovićeve riječi podrške turskoj agresiji na Kurde, praćenoj sistematskim etničkim čišćenjem, ukratko, za neupućene, objasnila o čemu se radi. Saopćila je da je namjera turske vojne intervencije protiv Kurda, “uništiti teroristički koridor koji YPG/PKK namjerava uspostaviti južno od granice sa Turskom”.

Ukratko, Agencija Anadolija hoće reći, da njihovi vojnici rade do u dlaku ono isto što njihove kolege iz srpskog državno-ratnog propagandističkog TANJUG-a godinama objašnjavaju, da je cilj njihovih (para)vojski: “Vojska Republike Srpske je uništila teroristički koridor, ozloglašenu  panislamsku ‘Zelenu transferzalu’, koja je preko Srebrenice, Sandžaka, Makedonije, Turske vodi sve do Sirije…” 

Turski ciljevi u ovom ratu su odavno bili najavljeni i prepoznatljivi: zauzeti sirijsku teritoriju u dubini od 35 kilometara, etnički očistiti, pobiti i protjerati Kurde i ispražnjeni prostor nakrcati (sirijskim) izbjeglicama. Imamo li pravo, griješimo li ako nas ovaj Erdoganov stešteški plan i “sanitarni koridor od 35 kilometara” traumatično asocira na zločinački projekat “Homogena Srbija”, velikosrpskog ideologa Stevana Moljevića u kojem, pored ostalih projekcija stoji i dvadeset kilometara dubok, ekskluzivno srpski pojas oko Drine bez “muslimanskog uha”? 

“Nijedan musliman neće među nama ostati. Seljake i ostali svijet, sitniš, proteraćemo u Tursku”, pisao je četnički đeneral Draža Mihailović, operacionalizirajući Moljevićev “koridor od 20 kilometara na Drini”.

Nije li vojna kampanja Turske protiv Kurda u Siriji praćena stampedom stotina hiljada Kurda u Siriji koje će uskoro zamijeniti sirijske izbjeglice, svojevrstan “copy paste” Miloševićevog progona Albanaca sa Kosova, koje su u njegovim zločinačkim planovima trebali zamijeniti srpski prognanici iz Hrvatske i Bosne i Herecgovine?!  Ne ulazeći u dozlaboga komplicirane geostrateške i difuzne, nepredvidive vojno-političke okolnosti, kao i potpuno nesagledive posljedice sukoba na najnovijem ratnom žarištu na Bliskom istoku, neophodno je konstatirati barem dvije neupitne, ašićare notorne stvari. 

Napadom na sirijski teritorij Turska je udarila na principe međunarodnog prava povredom suvereniteta susjedne zemlje; da, čak i ovakva Sirija ima neotuđivo pravo na svoj suverenitet i međunarodni subjektivitet. I drugo, ono što Turska tretira (a lider SDA joj daje za pravo, tercajući Erdoganovoj militantnoj retorici) borbom protiv terorizma jeste najbrutalnije etničko čiščenje, prisilno preseljavanje naroda, dakle kršenje međunarodnog humanitarnog prava. Turski vojni napad na kurdsko stanovništvo u Siriji spada u isti registar agresorskih ratova kakav je bila dvostruka agresija na BiH, ruska okupacija dijelova Ukrajine, ili izraelsko masakriranje Palestine.

Nepristajanje na takvo rješavanje konflikata, ima svoju pravnu, humanitarnu i moralnu dimenziju, koju pripadnici naroda, čijih 25-30 posto predstavlja Bakir Izetbegović, nikada ne smiju izgubiti iz vida, dakle podržati nepravdu i zločine. (Uzgred, i podrška Erdoganu u Turskoj ne prelazi preko 30 procenata) Kako se može vjerovati da antiterorističku kampanju provodi država preko koja je, i uz čiju je pomoć (doduše uz podršku i nagovor SAD-a), u Siriju stiglo nekoliko desetine hiljada bestijalnih džihadističkih psihopata, pored ostalog i nekoliko stotina onih koje je Bakir Izetbegović za domaće potrebe tretirao kao “muzičare”? Ako je vjerovati informacijama sa bojišnica u Siriji, u prvim redovima turske vojske koja je napala “kurdske teroriste” nalaze se islamski radikali regrutirani i obučavani po izbjegličkim centrima u Turskoj, njih 10-15 hiljada.

POHVALA NASILJU NAD KURDSKIM NASELJIMA 

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan vojnu invaziju na Siriju odobrio je istog časa kada se vratio kući iz posjete Srbiji, nakon dvodnevne slatkorječive i miroljubive razmjene komplimenata sa Aleksandrom Vučićem, tokom koje je, po tvrdnjama predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Željka Komšića, tražio od njega i Šefika Džaferovića “da malo popuste Dodiku”, odnosno odustanu od NAP-a kao uvjeta za formiranje vlasti. To je valjda bilo ono što je pred odlazak članova Predsjedništva BiH u Beograd Bakir Izetbegović najavio kao “relaksiranje odnosa uz pomoć Erdogana i Vučića”.

Nijedan ozbiljan svjetski državnik i relevantan političar nije pokazao razmumijevanje za invaziju turske vojske na Siriju. Dapače, nepodijeljena je osuda tog agrsivnog čina, a već su počele i ozbiljne kazne, sakcije, blokade za turki režim. Čak je i Erdoganov najdraži prijetelj u regionu Aleksandar Vučić, brbljiv i neukrotiv u javnim ispoljavanjima, propustio priliku da išta kaže ovim povodom, čeka rasplet situacije i ne svrstava se ni na čiju stranu. A turski je lider, investicijama, projektima, kreditima…, mnogo više zadužio Vučića i Srbiju, nego Bakira Izetbegovića i Bosnu i Hercegovinu. Ili možda nije, samo mi, obični smrtnici, to ne znamo. Nama je ionako suđeno da posljednji sve saznamo, ali da jedino i isključivo mi snosimo posljedice i plaćamo cijenu pogrešnih, diletantskih, privatnih, politika ovdašnji filo-diktatorskih lidera.