Kliker.info

Ovo bi mogli biti neki od novinskih naslova koji bi zamijenili šematizirane “biserni grad”, “osunčani ljepotan na Neretvi”… piše u svom apelu veliki slikar Safet Zec.

Početak je sedmog mjeseca 2016. godine, ni traga kraju agoniji ovoga gradića. Vjerovao sam i vjerujem još uvijek u svijetli i uređeni Počitelj i zasluženu pažnju i značaj, te njegovo sretno korišćenje i upotrebu. Pitam se zašto tako dugo traje pristajanje na njegovu osuđenost, na umiranje.

“Država” ili ono što od nje imamo, tačnije desetak ljudi oko republičkog i federalnog ministarstva prirodnog uređenja ili ministarstva za zaštitu čine godinama koliko mogu, koliko im neko ukrade sitniša iz državnih kasa, pa i na taj način dosta objekata, Džamija, Hamam, Umjetnička kolonija, Medresa i mnoge kuće, restaurirali su i popravili, sa bolnom spoznajom da su mnogi objekti odmah potom zatvoreni, neuseljeni i danas tako ponovno propadaju. Godinama sam pisao o nesretnoj upotrebi Umjetničke kolonije koja je skoro čitave godine zatvorena (izuzimajući 10-15 dana).

Lijepa namjera

Medresa, jedan od najljepših objekata, propada zarasla u travuljinu sa srušenim odžacima i kupolama koje prokišnjavaju. Hamam, restauriran donekle, zatvoren ili nikad otvoren. Han sa nejasnim i povremenim korišćenjem. Džamija, jedna od najljepših na širokim prostorima, kao i imamova kuća privatizirana i njima efendija raspolaže i tu radi kako on misli i kako mu odgovara – zagradio željeznom ogradom gradski put prema Sahat-kuli, onemugućivši posjetiocima i mještanima komunikaciju, što je nečuven primitivizam i samovolja. Mogu nabrajati puno toga što su pogreške, primitivizam, nužde…

Dakle jedan istorijski, arhitektonski ili graditeljski spomenik prvoga reda ostavljen potpuno bez plana, bez koordinacije, bez budućnosti, bez ikakvog uređenja, bez gazde, bez predsjednika, bez ljubavi… Pitanje otpada, smeća, njegovog odnošenja, prilaza gradu, pogotovu njegovog prirodnog i istorijskog gornjeg prilaza, parkirni prostori i gore i dolje kao i minimalnog uređenja puta od 1 km koji se odvaja od magistralnog puta Čapljina – Stolac. Važno pitanje kojim nas obmanjuju godinama je ulično osvjetljenje Počitelja koje je provedeno prije šest godina i sva moljakanja i insistiranja da se priključi na struju su uzaludna. Stidim se i revoltiran sam kada pomislim da novonastala sela oko Počitelja koja još nose lijepa imena Bobanovo, Šuškovo, korektno su osvijetljena čitavu noć, a, eto sa odvratnom političkom odlukom, jer kako drugačije objasniti, to ne žele da omoguće Počitelju.

Evo okupili smo se po drugi put, nas pet-šest mentora i dvadesetak mladih studenata, sa lijepom namjerom i uvjerenjem da boraveći i djelujući u njemu činimo onu misiju koja je nužna, koja, to smatramo, da ovaj graditeljski ansambl ne bude samo prolazna destinacija, i to samo u ova dva idiotska mjeseca godišnjih odmora i školskog raspusta. Želimo da Počitelju ubrizgamo život i kreiramo okupljanja i manifestacije sa ljudima koji će ga voljeti i poštovati, koji će mu se vraćati, u njemu boraviti, te na kraju ne dozvolimo da potone u primitivan kič i jeftinu komercijalizaciju. Tako smo ponovo, osuđeni i sabijeni u avliju Umjetničke kolonije. Vjerovali smo i imali obećanja da ćemo bar simbolično naše ovogodišnje Susrete City of Art otvoriti i zatvoriti na Pašinoj tabiji, već godinu polurestaurirane prostore, zanimljive i multimedijalno iskoristljive. Ali eto nismo mogli jer falilo je “malo svjetla”, električne energije, što bi nam bilo dovoljno da se barem nekoliko večeri tu okupimo. Nažalost ona, tabija, već je, kako se kaže, “razvaljena” tako da u nju ulazi kako i ko hoće, te već imamo prve gestove devastacije, krađe instalacija, razbijena stakla, da ne govorimo o otpacima i drugim ljudskim prljanjima…
I ko zna koliko će tako biti ostavljena gore pusta i u mraku. Lakonski mudri filozofski odgovor sadašnjeg gradonačelnika na vapaj Počiteljaca da već šest godina i više čekamo da nam priključe gradsku uličnu rasvjetu je da “to nije tako jednostavno”. Razlog da to treba neko da plati jednostavno ne postoji, jer sam se sam nudio da potpišem ugovor i garantujem plaćanje. Volio bih naravno da ovu moju tugu i rezignaciju počiteljsku zamijeni jedno drugo raspoloženje.

Pristao sam i u ovakvim uslovima na ovo drugo okupljanje smatrajući mladalačko uvjerenje moga sina Gorčina i njegovih saradnika da bi najgore bilo na samom početku odustati. Pa evo činimo i činićemo koliko je do nas. Kretaćemo se u tom zapuštenom Počitelju, zaraslim i mračnim sokacima, zatvorenim objektima. Šta da radimo? To je stvarnost Počitelja. Zamišljam, želim i vjerujem u jedan drugačiji Počitelj. Možda je san ali, neću odustati. Sutrašnji, da ne kažem budući, Sarajevski internacionalni grafički bijenale, lijepo bismo prenijeli bar njegov veći dio u počiteljske prostore Hamama – kada ga bude, Hana – kada nam dozvole, Medrese – kada je bude, Umjetničke kolonije, džamijskog trijema, prostore mog grafičkog ateljea i još nekih kuća i prostora, te tako imali rijetku i reprezentativnu internacionalnu atmosferu jednog izuzetnog likovnog događaja.

Ili, recimo, Dani sakralne muzike… Koji bi se istovremeno odvijali na nekoliko prostora, to jest dvije impozantne kule, Gavrankapetanovićevoj i Pašinoj tabiji, gdje bi bili istovremeno locirani ansambli i horovi, izvođači ove predivne muzike. Zamislite počiteljske noći kad bi se istovremeno smjenjivali tonovi islamske sakralne muzike i pjevanja, zatim jevrejske, bizantske pa kršćanske sakralne muzike. Sve to uokvireno zanimljivim noćnim osvjetljenjima i publikom po svim sokacima, avlijama i baštama Počitelja… Zamislite!? Pa večeri dokumentarnog regionalnog i internacionalnog filma ili animiranog filma sa festivala koji već postoje u Neumu i Grudama… Mogao bih nabrajati dalje niz drugih zanimljivih muzičkih, dramskih, literarnih večeri i festivala.

A Bošnjaci?

Naravno mislim na Počitelj kada će svi njegovi prostori biti u funkciji i na raspolaganju tolikom broju izuzetnih stvaralaca koje imamo i koje možemo pozvati. Te ljudima i gostima koji to vole i koji će rado dolaziti, opet kažem tokom cijele godine, a na dobrobit, za zaposlenje te plate tolikim Počiteljcima i šire koji čeznu za poslom i prihodima. Pa tako, da ne “čame” dolje na ovome suncu sa improviziranim i tužnim stolovima nudeći sav taj turistički kič, frulice i đinđuve, za koju marku, da ne spominjem ružni način prodaje domaćih proizvoda u famoznim bijelim fišecima, napadajući doslovno grupe turista. Šta mu to ne da, koje prokletstvo nosi, da ne može da stane na svoje noge i ugosti, zadovolji, tokom cijele godine, namjernike, posjetioce, prolaznike, učesnike i konzumente svih ovih nemalih potencijala. Ako je već Čapljinu “baš briga” za Počitelj, šta je sa muslimanima, tj. Bošnjacima?

Šta je sa Islamskom zajednicom? Zašto reis ne dođe da vidi u kakvom je stanju jedna Medresa ili Hamam? Da vidi kako im efendija zagrađuje sokake kao da je dio Počitelja ili put ka Sahat-kuli njegov. Kako mu Turci ukujišu na zapišanoj kuli Gavrankapetanovića. Šta je sa svim tim dobrostojećim i dobroposlujućim bošnjačkim biznismenima i firmama? Ne osjećaju li mogućnost investiranja? Zašto Bakiri, Fahrudini i drugi ne održe neke od svojih brojnih sastanaka ovdje u Počitelju? Valjda da ne vide bruku i postide se? Puno se toga pitam nakon 40 godina našeg počiteljskog prisustva, a opet ništa ne znam niti shvatam. Pozivam ih eto sve da dođu u Počitelj, pogledaju i prošetaju po ovom za njih “nevažnom” istorijskom i graditeljskom biseru.

(Kliker.info-Oslobođenje)