Kliker.info

Šesnaestogodišnjakinja iz Sjeverne Koreje premetnula se nekoliko puta okretno i skladno, prije nego se mladim mišićavim tijelom sjurila ravno kao svijeća u bazen. Nešto kasnije gledamo je na najvišem postolju za medalje na Svjetskom prvenstvu u ruskom Kazanu.
Kim Kuk-Hyang pozdravlja vojnički, ispruženim dlanom uz sljepoočnicu, zastavu svoje zemlje i potreseno rida. Ne može ni himnu pjevati kako joj usne drhte od plača.

Piše : Ante Tomić (Slobodna Dalmacija)

Teško je ostati ravnodušan na ovaj prizor, slama vam srce kako je ta sitna djevojčica ponosna i na sebe i na svoju domovinu i na zlato što joj visi oko vrata, a muška gesta, odrješito salutiranje, čini stvar potpuno neodoljivom. Tako se brane boje svoje zemlje, uzviknut će mnogi oduševljeno.

Priručnik za diktatore

Ali, onda se opet prenete i pomislite: Kvragu, pa to je Sjeverna Koreja. Zemlja koju vodi jedan samodopadni, ugojeni idiot očajne frizure, koji se ne uzrujava da mu narod gladuje, koji je, naprotiv, takav bezosjećajni degenerik da je nedavno dao umoriti vlastitoga tetka i tetku.

Zašto je mala skakačica u vodu tako grčevito vezana za tu užasnu, siromašnu i okrutnu diktaturu? Zašto glupača ne pobjegne, kad može, s tamnim naočalama i šiltericom nabijenom na čelo, i zatraži politički azil u nizozemskoj ili japanskoj ambasadi?

Patriotizam, domoljublje ili rodoljublje, nazovite ga kako hoćete, zapravo je odvratno čuvstvo koje pravi budale od ljudi. Oduzima im sposobnost zdravog rasuđivanja. Tjera ih da se zaljubljuju u svoje tiranske zlostavljače. Svoje države najviše vole, ne znam jeste li primjetili tu podudarnost, oni što ih najmanje imaju razloga voljeti. Dolazi li sportaš iz kakve uređene, site i bogate zemlje, s prvorazrednom socijalnom i zdravstvenom zaštitom i potpunom slobodom mišljenja i govora, on ne čini kerefeke na pobjedničkom postolju.

Norvežane nikad nećete vidjeti da vojnički salutiraju barjaku i plaču na himnu. Norvežani se krevelje i namiguju ili s vidljivom dosadom na licu pilje negdje pod plafon dvorane, ne osjećajući zahvalnost državi koju predstavljaju.

Dostojanstvo, ponos i ganuće državom dolazi, upravo razmjerno, što vas država više guzi .

Svaki priručnik za diktatore preporučuje, želite li da vas vaš narod bezrezervno voli, trećinu odmah pobijte kao imperijalističke plaćenike, trećinu zatvorite u logore, a preostaloj trećini reducirajte hranu i toplu vodu. Nagovorite ih da špijuniraju susjede.

Potkazuju svoje roditelje. I mladiće i djevojke pošaljite na desetogodišnje služenje vojnog roka. A zatekne li se neobičnim slučajem u državnoj blagajni višak novca, nemojte ga nipošto potrošiti na pšenicu ili na plin za grijanje. I za vlastito dobro i za dobro vaših odanih pučana, organizirajte stadionski slet ili veličanstvenu vojnu paradu.

Kreteni u Pjongjangu to obožavaju, udaranje uglancanih crnih čizama, sjajne crne cijevi i čelične gusjenice koje drobe asfalt draže su im nego hljeba se najesti.

Taj razmetljivi militaristički teatar vrijedi svaki novčić od nekoliko desetaka milijuna koje ste uložili u njega. Ništa ne raspiruje patriotizam bolje od toga. Pogledajte uostalom i Hrvatsku. Još jučer mi smo bili bezvoljna, obeshrabrena zemlja s mrtvom privredom i stotinama tisuća nezaposlenih, s dna bunara sedmogodišnje krize beznadno smo gledali kružić plavog neba visoko gore, ali se sve u trenutku promijenilo kad je napravljen vojni mimohod za okruglu obljetnicu Oluje.

Nismo svi Norvežani

Narod je odmah živnuo. Građani su u velikom broju došli već na generalnu probu i totalno se raspametili vojnom silom, topovima, tenkovima, haubicama, čitava ih je ta sivomaslinasta skalamerija ushitila više nego da je BDP narastao za dvoznamenskasti postotak.

Hrvatice i Hrvati, poput šesnaestogodišnje Kim Kuk-Hyang, ridaju slušajući himnu i vojnički salutiraju trobojnici. Jedan ih je sjevernokorejski trik učinio ponosnima na državu. Sve je odjednom postalo dobro otkad su Zoran Milanović i Kim Jong-un prijatelji na facebooku.

Norvežani bi, istina, to drugačije napravili. Višak iz norveške državne blagajne potrošio bi se za nekakvo bolničko krilo, ili na školu, znanstveni institut, na stipendije za siromašnu djecu ili tako nešto, mnogo korisnije od uličnog paradiranja oružjem, ali jebi ga, ne možemo svi biti pametni.