hamburger-icon

Kliker.info

Andrej Nikolaidis : Direktori trebaju hodati umjesto radnika

Andrej Nikolaidis : Direktori trebaju hodati umjesto radnika

27 Decembra
15:45 2014

AndrejN6Premijer Tuzlanskog kantona je u petak upotrijebio dva masivna argumenta zašto (odmah) ne može pomoći očajnim radnicima koji su se uputili na dugo putovanje u Evropu. Pravo govoreći, to putovanje traje mnogo duže od njihovog hoda od Tuzle do granice sa Hrvatskom. Traje ono još od pada Berlinskog zida, od obećanja da će i oni biti dio ujedinjene, prosperitetne i demokratske Evrope.

Piše Andrej nikolaidis (Aljazeera)

Više od dvadeset i pet godina prošlo je od tada, a gdje ih je to putovanje odvelo? Šta su od Evrope, prosperiteta i demokratije oni do sada vidjeli? Nacionalizam, rat, beskrajnu pljačku društvene svojine, potom i pljačku ono malo njihove vlastite imovine.

Mrkla noć

Vidjeli su, još, demokratiju kao beskrajno vraćanje istog, završno sa posljednjim izborima na kojima su SDS, HDZ i SDA, partije koje su na vlasti bile i kada je počeo rat, dobile mandat da spasu Bosnu, jer su oni koji su se pradstavljali kao njihova alternativa, uspjeli biti još gori od njih. Kad god bi uključili televizor ili pogledali kroz prozor svojih kuća, ti su radnici vidjeli isto što su vidjeli i na cesti ka Orašju, u noći između petka i subote, decembra 2014. Vidjeli su mrklu noć.

Vratimo se premijeru. On je u petak otišao na džumu. Stoga je rasprava na Vladi o zahtjevima radnika morala sačekati popodnevne časove, a direktna akcija ponedjeljak, jer je vikend tu da pošten čovjek odmori od naporne radne sedmice. Ko bi se usudio pretpostaviti što Bog misli? Ali nekako mi se čini da bi pored imena tuzlanskog premijera dobri Bog upisao „opravdano odustan“ da je ovaj džumu preskočio i zalegao da radnicima uplati obećanu pomoć i nagovori ih da se vrate kućama.

Svejedno: vjerske obaveze bile su prvi premijerov argument zašto radnicima ne može pomoći odmah, u petak.

Potom je premijer saopštio i legalistički argument. Para ima, rekao je, ali nema pravne osnove da se radnicima pomogne.

“Problem u svemu ovome jeste činjenica da sam zahtjeve radnika proslijedio Ministarstvu finansija, Ministarstvu rada i socijalne politike, Ministarstvu industrije, Kantonalnom pravobranilaštvu, Uredu za zakonodavstvo i Uredu za reviziju. Sva ta mišljenja koja smo od njih dobili, uglavnom sugerišu da ne postoji zakonska mogućnost da se u toku ove godine dodijeli dva puta jednokratna pomoć tim radnicima”, kazao je premijer.

Koji, dakle, ne može pomoći jer poštuje zakon. Da je zakon poštovan, ne bi danas ti radnici bili bez posla a njihove firme pokradene.

Da je bilo bilo kakve, a kamoli pravne države, ne bi danas ti radnici hodali ka Orašju, nego bi njihovi direktori i članovi upravnih odbora hodali ukrug po zatvorskim dvorištima.

Pobunjeni narod

Ovako, ispada da bi radnici, da nije Boga i pravne države, pomoć dobili odmah. Ovako, šta ćeš, viša sila, morali su nastaviti tabanati ka Hrvatskoj.

To me podsjetilo na anegdotu o crnogorskom poimanju Božije pravde. Zamislite, za početak, najmilitantijeg ateistu. Pa takvoga pomnožite sa, recimo, pedeset. To što dobijete – eto toliko je prosječnom Crnogorcu stalo do Boga. Iz tog je sjemena nastala autentična crnogorska etika, izražena kako u anegdoti koju ću vam u sljedećim redovima ispričati, tako i u bestidnoj, brutalnoj društvenoj nejednakosti današnje Crne Gore…

Stiglo u Crnu Goru rusko žito pa Kralj Nikola naložio nekom od dvorjana da žito podijeli narodu. Kako da podijelim?, pitao dvorjanin. Neka te Bog nauči, rekao navodno Kralj Nikola.

Ujutro kralja pred dvorom dočekao pobunjeni narod. Čuo kralj zašto se narod buni: imućni dobili žito, a gladni ostali praznih šaka. Stoga je kralj pozvao onog dvorjanina. A ovaj kralju rekao: nisi li mi naložio da podijelim po Božijem nauku? Tako sam i učinio: kome je dao Bog, dao sam i ja.

Religioznost koja Boga koristi kao argument za nepravdu uvijek je lažna.

Šta će na koncu biti sa tuzlanskim radnicima, ne možemo znati. Hepiend je teško i zamisliti. Sami radnici, koji su shvatili da je Marks, izgleda, ipak bio u pravu kada je tvrdio da su lanci sve što imaju izgubiti, govore o tome da će se, ne pusti li ih Evropa unutra, baciti u rijeku. Pa će Sava, dvadeset godina nakon rata, nositi tijela Bosanaca, kao što ih je tokom rata nosila Drina.

A šta bi bilo da radnika koji su se zaputili ka Orašju nije dvjesto? Nego, recimo, dvadeset hiljada? Ili dva miliona? Ili još više od toga? Šta da su se svi radnici svih uništenih bosanskih firmi u dugačkoj koloni uputili ka Evropi? A sa njima i radnici svih uništenih firmi iz Crne Gore, Srbije, Makedonije… Pa ih na granici sačekali hrvatski radnici bez posla, da se svi zajedno, preko Slovenije, skupa sa tamošnjim radnicima, u svojevrsnom poratnom zbijegu, zapute ka srcu Evrope? Šta bi bilo kada bi svi oni ponovili ono što su rekli tuzlanski radnici: mi odlazimo, a vama eto Bosne, Crne Gore, Srbije i svih drugih država, pa radite sa njima što vas je volja. Ionako su vaše.

Sit gladnom ne vjeruje

Dakako, ništa od toga. Jer sit gladnom ne vjeruje, kako kaže poslovica. Tuzlanski radnici su krenuli da svoj Dugi marš jer nemaju što izgubiti. Drugi će čuvati ono malo što imaju i nadati se boljem sutra, jer dobro znaju da sutra uvijek može biti gore. Crnogorski će se radnici na prisilnom doživotnom odmoru, na primjer, baviti ovdašnjom verzijom (ne)svetog trojstva nacija-identitet-država, po hiljaditi put će oni utvrđivati gradivo koje im serviraju mediji, zbog kojeg je očajnički čin tuzlanskih radnika tek sporedna vijest, jedna od onih sa dna strane, sitnim slovima: je li kralj Nikola bio Srbin ili Crnogorac? I baviće se godinom 1918., kada je kralj svrgnut i natjeran da umre u tuđini, a Crna Gora pripojena Srbiji. Da, naravno da su kralja Nikolu svrgnuli Karađorđevići, i da, naravno, da je Srbija iskoristila brojne i ogromne slabosti tadašnje Crne Gore. I da, naravo, da današnja Crna Gora iz toga nije naučila ništa.

Ali to ni izbliza nije sve. Jer stvar sa kraljem Nikolom, i svim drugim vladarima ovog svijeta, zapravo je jednostavna. I oni je, po pravilu, shvate kada je prekasno.

Trebalo je drugačije dijeliti žito.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku