Kliker.info

Kada govorimo o ulozi i odgovornosti bankarskog sustava za najdužu recesiju u modernoj svjetskoj povijesti možemo uočiti da se ona kao takva u javnom prostoru gotovo nikada ne spominje ili se izbjegava spominjati. Razlozi za to su mnogostruki, ali možda najbitniji razlog leži u nedovoljnom dubinskom razumijevanju samog bankarskog sustava od strane opće populacije, ali i od ekonomskih analitičara koji nisu navikli razmišljati van okvira neoklasične i neoliberalne ekonomske doktrine koje u javnosti redovito pokrivaju sve aspekte ekonomije osim monetarne politike. Ovaj tekst za cilj ima demistificirati i jednostavnim lako razumljivim rječnikom opisati funkcioniranje, ulogu i odgovornost bankarskog sustava u ekonomskoj krizi.

Prva pogrešna percepcija banaka proizlazi iz činjenice da ih većina ljudi doživljava kao sef ili ‘kasicu prasicu’ u kojoj čuvamo svoj novac koji potom možemo koristiti u svakom trenutku kada nam zatreba. Banka novac koji imamo na računima ne čuva u nekakvom ‘metalnom sefu’ ili ‘elektroničkom ekvivalentu sefa’ iz kojeg potom možemo uzeti svoj novac kada poželimo. Kada položimo novac na račun u banci on postaje vlasništvo banke. Novac koji se nalazi na računu u banci u trenutku kada primjerice dobijete plaću, u pravnom smislu je vlasništvo banke. Budući da je novac na računu u vlasništvu banke, banka s tim novcem može raspolagati kako god želi.

Logično pitanje glasi: Što onda predstavljaju ti brojevi koji se pojavljuju na našem računu u banci. Da li je to novac? U pravnom smislu nije. Brojevi na računu su ustvari zapis kojim se banka obvezuje da nam mora isplatiti određenu količinu novca u određenom trenutku u budućnosti. U računovodstvu banke taj zapis definira se kao obveza banke prema klijentu. Obveza podrazumijeva da novac klijentu mora biti isplaćen u određenom trenutku u budućnosti. Stoga stanje na računu u banci ne predstavlja novac koji banka čuva u naše ime, nego nam samo govori da banka ima zakonsku obvezu da nam vrati novac u nekom trenutku u budućnosti.

Druga pogrešna percepcija banaka proizlazi iz činjenice da ih većina ljudi doživljava kao posrednika između građana koji štede (štediša) i građana koji trebaju kredit (dužnika). Vrlo učestalo razmišljanje je da banke posuđuju novac od ljudi koji ga drže na svojim štednim računima poput umirovljenika ili bogatih pojedinaca te da taj novac u obliku kredita plasiraju ljudima kojima je potreban novac poput mladih obitelji ili poduzeća. U ovom modelu banke ostvaruju profit naplaćujući veću kamatu dužnicima nego što daju štedišama. Kamate na štednju su niže od kamata na kredit, a ta razlika između kamatnih stopa predstavlja profit banke.

Iz ovog modela proizlazi da ukoliko ne postoji štednja, ne postoji mogućnost da netko posudi novac od banke tj. uzme kredit. Ako nitko ne dođe u banku sa svojom štednjom, banka nema mogućnost da posudi novac (izda kredit). To implicira da ukoliko banke posuđuju prevelike količine novca prebrzo, u određenom trenutku će im nestati novca za posuđivanje. Kada bi to uistinu bilo tako, nesmotreno posuđivanje banaka bi trajalo vrlo kratko vrijeme budući da bi banke u jednom trenutku morale stati s posuđivanjem jer bi im ponestalo novca iz štednje koju su ljudi stavili u banku. To bi također značilo da je za ekonomiju države dobro da što veći broj ljudi štedi zato što se podrazumijeva da banke onda imaju više novca na raspolaganju kojeg mogu plasirati poduzetnicima i privatnim biznisima, što za posljedicu ima smanjenje nezaposlenosti i zdraviju ekonomiju.

Postoje tri vrste novca koje koristimo unutar ekonomije. Pripadnici opće populacije tj. građani mogu koristiti samo dvije vrste novca. Najjednostavnija vrsta novca je gotovina – to su novčanice od 10, 20, 50, 100 i više kuna, dolara, eura i kovanice koje svakodnevno koristimo. Kao što svi znamo jedino je vladi suverene države preko centralne banke dozvoljeno tiskanje papirnatog novca i kovanica.

Centralne banke ne tiskaju novčanice same nego za to angažiraju specijalizirane tiskare. Primjerice u Hrvatskoj taj posao za Hrvatsku narodnu banku obavljaju tiskare Giesecke & Devrient iz Njemačke ili Oebs Austria. Ukoliko pažljivije pogledate, u lijevom gornjem kutu na poleđini bilo koje novčanice uočit ćete ime tiskare.

Zamislimo sada situaciju da morate platiti stanarinu, a vaš stanodavac ima račun u različitoj banci od vas. Kada se logirate putem internet bankarstva na svoj račun kako bi izvršili uplatu stanodavcu, vaša banka mora poslati novac banci vašeg stanodavca da bi se transakcija završila. Naravno, banke ne vrše uplate i isplate između sebe u gotovini zato što je to potencijalno opasno i nepraktično.

Stoga, umjesto gotovine koriste drugu vrstu elektroničkog novca koji ćemo u nedostatku boljeg termina nazvati rezervama centralne banke ^[1]. Rezerve centralne banke su elektronički novac koji privatne poslovne banke koriste kako bi vršile uplate i isplate između sebe. Rezerve u centralnoj banci stvara sama centralna banka i one su ništa drugo nego računi privatnih poslovnih banaka u centralnoj banci. Račun u centralnoj banci može otvoriti samo poslovna banka ili neka druga kreditna institucija koja posluje u određenoj državi. Opća populacija nema pristup rezervama centralne banke.

Prve dvije vrste novca su gotovina i rezerve centralne banke. Prisjetimo se još jednom da su rezerve centralne banke ustvari elektronička verzija gotovine koju poslovne banke koriste za izvršavanje plaćanja među sobom. Treća vrsta novca je novac koji nije kreiran od strane centralne banke ili ovlaštenih tiskara novca kojima centralna banka plaća usluge tiskanja nacionalne valute. Treća vrsta novca je novac koji se upravo u ovom trenutku nalazi na našim računima u bankama (brojevi u računalnom sustavu banke). Bankari i ekonomisti kada govore o ovom novcu u ekonomskom žargonu koriste izraze poput ‘bankovnog depozita’ ili ‘bankovnog kredita’. Isto tako taj novac možemo definirati i računovodstvenim žargonom kao obvezu banke prema nama.

To znači da novac koji se trenutno nalazi na našim računima u banci predstavlja obvezu banke da nam vrati novac u određenom trenutku u budućnosti. U pravnom smislu, brojevi na našim računima nisu novac, ali imaju istu svrhu kao i novčanice koje se nalaze u našim novčanicima. Trenutno u Hrvatskoj kao i u velikoj većini modernih ekonomija elektronički novac čini više od 97 posto svog novca koji se koristi u ekonomiji.

Vratimo se na brojeve na bankovnim računima koji su kreirani od strane banke. Velika većina brojeva na računima kreira se kada netko uzme kredit od banke. Klijent kojeg ćemo nazvati Robert dolazi u banku i želi uzeti kredit od 10 000 kuna za popravak automobila. Banka zatim provjerava Robertovu kreditnu sposobnost i u ovom slučaju odlučuje da mu se može vjerovati da će kreditne obveze izvršavati uredno i na vrijeme budući da ima stalna mjesečna primanja. Klijent zatim potpisuje ugovor o kreditu kojim se obvezuje da će vratiti posuđenih 10 000 kuna plus kamatu u iduće 4 godine prema dogovorenoj obročnoj mjesečnoj otplati. Ugovor o kreditu je legalni ugovor koji zakonski obvezuje klijenta da banki vraća posuđeni novac. To znači da u ovom slučaju vrijednost Robertovog ugovora o kreditu iznosi 10 000 kuna plus kamata i ta vrijednost ugovora ustvari je dio imovine banke. Budući da je ugovor o kreditu imovina banke on kao takav mora biti evidentiran u bilanci plaćanja banke.

Bilanca plaćanja sastoji se od dva dijela. Prvi dio se odnosi na sve što banka posjeduje tj. imovinu banke – tu spadaju novac, vrijednosni papiri poput obveznica i drugih finacijskih derivativa, stambeni i poslovni objekti koji su u posjedu banke, sredstva rada i najvažnije od svega krediti izdani pravnim i fizičkim osobama. Kada klijent potpiše ugovor kojim se obvezuje da će nekome uplaćivati novac (u ovom slučaju banci) tada taj ugovor ima određenu vrijednost. U Robertovom slučaju ugovor koji je potpisao i koji ga obvezuje da banci plati 10 000 kuna plus kamatu u iduće četiri godine, banci vrijedi najmanje 10 000 kuna stoga je ugovor o kreditu imovina banke.

Drugi dio bilance plaćanja odnosi se na sve što banka duguje pravnim i fizičkim osobama tj. obveze banke – tu spada novac posuđen od drugih banaka ili mirovinskih fondova, štedni depoziti te novac na svim tekućim i žiro računima građana i tvrtki. Prisjetimo se još jednom da broj koji označava stanje na računu predstavlja količinu novca koji nam je banka dužna isplatiti u trenutku kada taj novac zatražimo. Kada je Robert potpisao ugovor kojim se obvezao da će banki platiti 10 000 kuna plus kamatu u iduće 4 godine to je učinio zato što mu treba novac od banke. Banka potom za Roberta kreira novi račun koji je povezan sa njegovom kreditnom karticom ili karticom tekućeg računa i samo upiše 10 000 kuna u računalni sustav. Tih 10 000 kuna u tom trenutku postaje obveza banke prema Robertu.

Kada Robert nakon svega ode do bankomata da provjeri stanje na svom računu, vidjet će da na njemu ima 10 000 kuna koje prije nije imao. Sve što je banka trebala napraviti da bi taj novac nastao je utipkati brojeve na račun. Banka nije smanjila stanje na računu nijednom drugom klijentu niti je uzela novac od nekog umirovljenika ili štediše kako bi ga prebacila na Robertov račun.

Način na koji se stvara novac koji koristi opća populacija putem poslovnih banaka je sljedeći:

1. Klijent potpisuje ugovor o kreditu
2.Banka upisuje brojke u novi račun predviđen za tog klijenta

Novac nastao na ovaj način predstavlja novu kupovnu moć unutar ekonomije. Robert sada može potrošiti svoj novac bilo gdje unutar države koristeći svoju kreditnu karticu, karticu tekućeg računa, internet bankarstvo ili gotovinu iz bankomata.

Što se događa ukoliko Robert potroši novonastali novac u trgovini koja ima račun u nekoj drugoj banci? U tom slučaju Robertova banka (u daljnjem tekstu banka A) je dužna drugoj banci (u daljnjem tekstu banka B) namiriti 10 000 kuna iz rezervi koje se nalaze na računu banke A u centralnoj banci. Gledajući iz perspektive banke B, transferirani iznos od 10 000 kuna preko računa u centralnoj banci vrijedi isto kao da je zaštitarska kuća u poslovnicu banke B dostavila 10 000 kuna u gotovini. Opisani proces u kojem banke izvršavaju plaćanja među sobom naziva se međubankovna namira. Pogledajmo sada jednostavan primjer međubankovne namire koji se sastoji od dvije banke i dva klijenta.

Robert nakon što je dobio kredit odlazi u prodavaonicu auto-dijelova i potroši 10 000 kuna na sve što mu treba. Dolazi do kase i plaća svojom Visa electron karticom. U pojednostavljenoj verziji to izgleda ovako:
Uređaj za kreditne kartice u prodavaonici automatski kontaktira Visu i kaže: ‘Molim vas naplatite 10 000 kuna kreditnoj kartici s brojem xxxxx’. Visin računalni sustav potom javlja računalnom sustavu banke A da Robert želi potrošiti 10 000 kuna na svojoj kartici. Računalni sustav banke A zatim provjerava stanje računa na Robertovoj kartici i odobrava transakciju nakon čega smanjuje stanje na Robertovom računu na nula kuna. Nakon toga Visin računalni sustav javlja banki B da šalje 10 000 kuna na račun prodavaonice auto-dijelova. Banka B zatim uveća stanje na računu prodavaonici auto-dijelova za 10 000 kuna.

Međutim, bitno je primijetiti da kada vlasnik prodavaonice auto-dijelova provjeri svoje stanje na računu neće odmah imati na raspolaganju Robertovih 10 000 kuna. To je zato što se u pozadini cijele priče mora izvršiti namira između banke A i banke B. Kada banka B dobije obavijest da je netko potrošio 10 000 kuna u prodavaonici auto-dijelova, stanje na računu prodavaonice se uveća za 10 000 kuna, a zatim se šalje obavijest banki A koja taj novac mora transferirati s Robertovog računa.

Banka B novac od banke A može dobiti i u gotovini, ali to se u stvarnosti ne događa iz praktičnih razloga. Ono što se u praksi događa je transfer novca iz banke A u banku B putem njihovih računa u centralnoj banci na kojima se nalazi elektronički novac koji smo definirali kao rezerve centralne banke. U trenutku kada banka B na svom računu u centralnoj banci dobije 10 000 kuna od banke A, tek tada taj iznos postaje dostupan za trošenje prodavaonici auto-dijelova ^[2].

Ovo je bio jednostavan primjer koji je uključivao jednu uplatu između dva subjekta (Robert i prodavaonica auto-dijelova) u koji su uključene samo dvije banke. Međutim, u Hrvatskoj primjerice trenutno posluju 32 banke koje među sobom ostvare oko 12 milijuna transakcija mjesečno što je u prosjeku oko 400 tisuća transakcija dnevno ^[3].

Banke svoje transakcije realiziraju putem raznih sustava za plaćanje poput Vise, Mastercard-a, online transferima, kreditnim karticama i sl. Ukoliko bi banke pri svakom ostvarenom platnom transferu morale ponavljati proceduru kao u primjeru Roberta i prodavaonice auto-dijelova čitav proces bio bi veoma kompleksan stoga se čitav proces simplificira obračunom putem platnog sustava koji se naziva Nacionalni klirinški sustav.

Budući da unutar ekonomije postoji velik broj platnih transakcija između poduzeća, obrta i fizičkih osoba, Nacionalni klirinški sustav sve transakcije sprema u bazu podataka bez transferiranja novca iz banke u banku. Nakon toga, na kraju obračunskih ciklusa unutar radnog dana te na kraju dana poništava što je više moguće platnih transakcija ^[4].

Zamislimo situaciju u kojoj imamo klijenta banke A koji uplaćuje stanarinu u iznosu od 2000 kuna svom stanodavcu koji ima račun u banci B. U istom danu neki drugi klijent s računom u banci B uplaćuje drugom stanodavcu koji ima račun u banci A stanarinu od 2500 kuna. Dvije transakcije se poništavaju tako da količina novca koja treba biti transferirana je 500 kuna iz banke B u banku A. Budući da se tokom dana 400 tisuća transakcija poništi na ovaj način količina novca koja se zaista mora transferirati između banaka na kraju dana je najčešće u postotku vrlo mali dio cjelokupne vrijednosti svih izvršenih plaćanja.

Postupak poništavanja (namire) bankama omogućuje da raspolažu sa puno manjom količinom novca u usporedbi sa ukupnom količinom novca koji duguju klijentima. Razlog tome je što je vrlo velika vjerojatnost da će uplate prema drugim bankama biti poništene sa uplatama koje dospijevaju. U određenom razdoblju klijenti banke će potrošiti više tj. iz svoje banke će kupnjom proizvoda i usluga novac transferirati u druge banke.

To znači da na kraju obračunskog ciklusa banka mora svim bankama kojima duguje novac platiti dug. U nekom drugom razdoblju klijenti banke će dobivati novac u obliku plaće ili neke druge vrste prihoda u većem iznosu nego što ga troše što znači da će na kraju obračunskog ciklusa banka primati novac od drugih banaka. Ukupna količina novca koji banka treba za obavljanje platnih transakcija s vremenom se drastično ne mijenja.

Jedini trenutak u kojem bi banka trebala sav svoj novac je ukoliko bi klijenti banke zatražili sav svoj novac u isto vrijeme. Upravo zbog činjenice da banke ne mogu svima isplatiti novac u isto vrijeme koristi se termin ‘bankarstvo frakcijske rezerve’ zato što banke u određenom trenutku imaju toliku količinu novca da isplate samo jedan dio (jednu frakciju) klijenata u isto vrijeme.U prethodnim dijelovima spomenute su rezerve centralne banke koje predstavljaju elektronički novac koji se nalazi na računima poslovnih banaka u centralnoj banci. Računalni sustav koji obračunava međubankovne platne transakcije u Hrvatskoj naziva se Hrvatski sustav velikih plaćanja (HSVP) ^[5]. HSVP funkcionira kao RTGS sustav (Real Time Gross Settlement) što u slobodnom prijevodu znači da je riječ o sustavu koji banke koriste kako bi namirile platne transakcije među sobom. Drugim riječima – pomoću tog sustava banke međusobno transferiraju novac u realnom vremenu, a izvršene transakcije su neopozive.

Ukoliko jedna banka putem HSVP-a izvrši platnu transakciju od 100 000 kuna prema nekoj drugoj banci ona se automatski izvršava i ne može se opozvati. Razlika u odnosu na Nacionalni klirinški sustav je u tome što se putem NKS-a na kraju dana ili obračunskog razdoblja “male” međubankovne transakcije “poništavaju” dok se zatim pomoću HSVP-a transferira netto razlika dugovanja jedne banke prema drugoj preko računa banaka u centralnoj banci.

Proces nastajanja novca u današnjoj neoklasičnoj ekonomskoj teoriji opisuje se modelom novčanog multiplikatora. U tom modelu banke moraju čuvati određen postotak novca svojih klijenata u pričuvi. Primjerice stopa obvezne pričuve u Hrvatskoj iznosi 12 posto ^[6] što bi značilo da za svakih 100 kuna koje “sjednu” na bankin račun, banka mora 12 kuna ostaviti kao rezervu. Stopa obvezne pričuve može ograničiti ukupnu količinu novca u sustavu samo ukoliko se obvezna rezerva novca povuče i makne iz optjecaja te stavi na čuvanje u elektronički ekvivalent sefa u banci.

Ukoliko bi centralna banka zaista zahtjevala od banaka da na svojim računima u centralnoj banci čuvaju 12 kuna za svakih 100 kuna plasiranih putem kredita građanima i poslovnim subjektima to bi ograničilo ukupnu novčanu masu na vrijednost otprilike 8,3 puta veću od bazne količine novca iz koje se dalje multiplikacijom plasiraju krediti.

Međutim, to se nikad ne događa budući da u nekim zemljama poput Velike Britanije već 30-ak godina uopće ne postoji stopa obvezne rezerve dok se primjerice u Hrvatskoj prema odluci o obveznoj pričuvi kao osnovica za obračun obvezne pričuve koriste: primljeni depoziti i krediti, izdani dužnički vrijednosni papiri, hibridni i podređeni financijski instrumenti (prava, opcije, varanti, ročnice) te ostale financijske obveze ^[7], drugim riječima sva likvidna imovina banke. Likvidna imovina banke uključuje gotovinu, rezerve na računu u centralnoj banci, ali i državne obveznice (ugovori o kreditu između države i banke).

Model novčanog multiplikatora koji se koristi u današnjoj ekonomskoj teoriji zahtjeva da banke obvezno drže novac u obliku gotovine i rezervi u centralnoj banci u vrijednosti od 12 posto (stopa obvezne rezerve u državi se razlikuje ovisno o odluci centralne banke pojedine države op.a.) od ukupnog novčanog iznosa svih bankinih klijenata. Budući da i državne obveznice čine sastavni dio obvezne pričuve, teoretski je moguće da banka uopće ne posjeduje ni gotovinu ni rezerve u centralnoj banci, a da ispunjava uvjet od 12 posto obvezne pričuve.

Bitno je primijetiti da kad banka koristi rezerve u centralnoj banci da kupi državne obveznice, rezerve sa svog računa u centralnoj banci transferira na račun druge banke u centralnoj banci od koje je kupila obveznice. Drugim riječima – rezerve su i dalje u opticaju samo su sada na računu druge banke. To znači da stopa obvezne pričuve ne igra bitnu ulogu i ne može ograničiti ukupnu količinu novca koju bankarski sektor može stvoriti.

Proces kreiranja novčane mase nedvosmisleno ukazuje na činjenicu da novac unutar ekonomije u opticaj ulazi isključivo putem kredita poslovnih banaka, te da se instrumentima monetarne politike koje centralna banka ima na raspolaganju količina novčane mase ne može regulirati. To znači da količina novca na raspolaganju unutar ekonomije ovisi isključivo o volji i procjeni banaka da kreditiraju poduzetništvo i osobnu potrošnju. Upravo zbog toga banke za vrijeme kreditne ekspanzije stvaraju kreditne balone koji kad se ispušu uzrokuju recesije i depresije koje su dobrim dijelom posljedica smanjenja novčane mase u ekonomiji koja je uzrokovana reduciranjem kreditnih plasmana banaka.

Ako bismo situaciju u Hrvatskoj promatrali iz makroekonomske perspektive mjerama štednje, poreznom presijom i smanjivanjem javne potrošnje (rezanjem izdataka za zdravstvo, obrazovanje, socijalne programe) idemo ravno prema ekonomskoj katastrofi, a to pokazuju i statistike o padu hrvatskog BDP-a u devet kvartala za redom ^[8].

Što nam točno govori pad BDP-a i što uopće predstavlja BDP? BDP možemo promatrati na dva načina. Prvo se možemo pitati na koji način možemo potrošiti proizvedenu robu i usluge unutar ekonomije. Možemo ih potrošiti mi (osobna potrošnja – C), može ih potrošiti država (javna potrošnja – G), možemo ih sačuvati za sutra (investicije – I ) i možemo ih izvesti (izvoz – X). U ovom primjeru promatramo zatvorenu ekonomiju u kojoj je izvoz jednak uvozu stoga razlika izvoza i uvoza neće imati utjecaj na konačnu bilancu.
Proizvedena roba i usluge unutar ekonomije imaju svoju vrijednost koja se mjeri novcem. Taj novac se može potrošiti na tri načina. Možemo ga sami potrošiti (osobna potrošnja – C) , možemo ga dati državi putem poreza (porezi – T) i možemo štedjeti (štednja – S).

Radi lakšeg razumijevanja možemo zamisliti jedan dućan u kojem se nalaze svi proizvodi, robe i usluge koje smo proizveli. Proizvodi, robe i usluge imaju neku određenu novčanu vrijednost koja je raspoređena među svim kupcima koji se nalaze u tom dućanu. Dućan u ovoj analogiji predstavlja zatvorenu ekonomiju, a svi kupci su građani neke države.

Za dućan vrijedi isto što i za zatvorenu ekonomiju:

Novčana vrijednost proizvedenih dobara, roba, usluga = Kupovnoj moći kupaca u dućanu

Raspoloživa sredstva = Ukupna potrošnja
G+C+I+(X-M) = C+T+S
G+I + (X-M) = T+S

(G-T) + (I-S) + (X-M) = 0

Ova formula znači sljedeće:

Deficit države + Deficit financiranja + Vanjskotrgovinski deficit = 0

Ono što je na lijevoj strani jednadžbe tj. deficit u trenutku kada ga prebacimo na desnu stranu jednadžbe postaje suficit. Budući da promatramo zatvorenu ekonomiju u kojoj je uvoz jednak izvozu eliminiramo iz jednadžbe vanjskotrgovinski deficit pa dobivamo:

Deficit države + Deficit financiranja = 0

Prebacimo deficit financiranja na desnu stranu i dobijemo:

Deficit države = – Deficit financiranja

Negativni deficit je u stvari suficit pa dobivamo:

Deficit države = Suficit financiranja

Javni dug tj. deficit proračuna imaju manje-više sve moderne države i to nije nešto što je karakteristično samo za Hrvatsku zato što privatni subjekti unutar države mogu ostvarivati profit ili akumulirati kapital samo na temelju deficita proračuna. Deficit se potom može financirati samo na dva načina: izvozom ili reprogramiranjem kredita tj. novim zaduživanjem.Famozne mjere štednje koje uporno forsiraju političke elite su neprimjenjive iz jednostavnog razloga što Hrvatska ima obvezu plaćanja dospjelih kreditnih obveza tj. otplaćivanja javnog dug kojeg mora držati unutar granica definiranih Maastriškim kriterijima u iznosu od 60 % BDP-a što znači da svako radikalnije smanjivanje poreza koje bi potencijalno trebalo utjecati na rast zaposlenosti kratkoročno ima velik utjecaj na otplatu javnog duga. To posljedično znači još veći pad kreditnog rejtinga i još skuplje zaduživanje tj. financiranje deficita proračuna inozemnim kreditima.

Problem modela monetarnog sustava modeliranog u neoklasičnoj ekonomskoj teoriji je u tome što je nedovoljno precizan i počiva na nerealističnim idealiziranim početnim uvjetima. Zamislite da još uvijek koristimo Bohrov model atoma te da pomoću njega objašnjavamo gibanje elektrona oko atomske jezgre umjesto kvantno-mehaničkog modela koji služi kao temelj za proučavanje i razumijevanje ponašanja elementarnih čestica i nova znanstvena otkrića u fizici.
Realni monetarni sustav predstavlja devijaciju modela novčanog multiplikatora koji je stavio moć kreiranja ukupne novčane mase unutar ekonomije u ruke privatnim bankama. Nažalost, ni striktna primjena modela novčanog multiplikatora ne bi bitno okrenula ekonomsku situaciju sve dok kreiranje novčane mase ovisi isključivo o raspoloženju banaka. Sve do trenutka dok u fokusu mogućih alternativa i rješenja za krizu kapitalizma ne bude reforma monetarnog sustava koja mora uključivati doziranu emisiju nekreditnog novca u sustav, bolja vremena za većinu građana Hrvatske i svijeta nisu na vidiku. (Kliker.info-Advance)