hamburger-icon

Kliker.info

Anadi Ajla Otajagić : Ne sjećam se rata, ali je on obilježio moj život

Anadi Ajla Otajagić : Ne sjećam se rata, ali je on obilježio moj život

02 Maja
08:09 2017

“Šta se desilo tog drugog maja 1992. godine? O tome nismo učili u školi. Ni o Markalama. Jesmo nešto o šestom aprilu”, kaže Anadi Ajla Otajagić, 21-godišnja studentica veterine u Sarajevu, dočekujući nas u stanu u sarajevskom naselju Hrasno, u kojem živi sa mamom.

Ona se ne sjeća rata, jer je imala tek nekoliko mjeseci kada je završio. O tome gotovo ništa nije učila u školi, najviše je čula od mame ili gledajući vijesti i snimke na internetu.

Ipak, njen život obilježio je rat, jer joj je otac poginuo samo 19 dana nakon njenog rođenja, u 23. godini. Danas nema nijednu zajedničku fotografiju s njim.

“Amidža je isto poginuo u ratu, 50 dana poslije oca koji je bio u MUP-u. Amidža je bio u Armiji BiH i imao je 19 godina kada je poginuo. Mene to zanima, gledam slike, videa, to je dio života mojih roditelja”, kaže na početku razgovora, dodajući da se iznenadila kada je dobila naš poziv da radimo priču.

Ističe, do sada nije imala neku pomoć ili privilegije zato što je dijete šehida (poginulog borca). Prije nekoliko dana odbili su joj i općinsku stipendiju, a morala se, kaže, dosta, potruditi da ne plaća studije.

Jedino je, kaže, uspjela jednom otići na more i izlet u BiH, jer je njena mama slučajno saznala da se to organizira. Osim toga, ima pravo besplatno da ovjeri dokumente ili da je u ambulanti prime preko reda.

Pravo na besplatnu iskaznicu za javni prijevoz ima sada tokom studija, ali je nije imala kada je išla u srednju školu, kada joj je trebala. Status djeteta šehida imat će do 25 godine, a onda će je smatrati osobom bez oca.

Sanela i Mirsad, zima 1994.

“Nikada nisam dobila neku pomoć, sve smo sami izborili u životu, mama i ja. Ljudi me žale, a ne treba me niko žaliti, jer sam ja naučila živjeti s tim da mi je otac poginuo. I drugim ljudima su poginuli očevi u saobraćajnoj nesreći. To se desilo i ne mogu to vratiti, ali sigurno neću mrziti ljude druge vjere zbog toga”, kaže Anadi Ajla.

Neću znati objasniti zašto joj je otac poginuo

Njena mama Sanela dodaje da je čak šest godina kupovala školske knjige, jer joj niko nije rekao da imaju pravo na besplatne udžbenike.

Kada je išla psihologinji jer nije mogla spavati noćima i rekla joj da joj je suprug poginuo u ratu odmah nakon što je rodila, od doktorice je dobila odgovor: ‘Ne znam šta si drugo očekivala’.

“Ja sam imala običaj reći kada je ona bila mala, tek poslije rata, doći ću u situaciju da joj neću znati objasniti zašto joj je otac poginuo. Zašto je bio taj rat, zašto je toliko djece ostalo bez očeva i majki, zašto su ljudi mladi ginuli? I šta ti imaš od svega toga? Da dođeš na šalter i kažeš da imaš šehidsku karticu, da možeš nešto besplatno da ovjeriš.”

Sanela je imala 20 godina kada je rodila Anadi Ajlu, kojoj je ona izabrala prvo ime po prijateljici iz srednje škole, a otac drugo.

Sa 16 godina izgubila je oca, četiri godine nakon toga supruga, a u vlastitom gradu je bila izbjeglica i 13 puta se selila. Danas sa kćerkom živi u stanu koje su dobile na trajno korištenje od Ministarstva unutrašnjih poslova, gdje je radio njen suprug Mirsad, kada je poginuo krajem juna 1995.

“Tog dana radio je od šest popodne do ponoći. Bio je na svom punktu na Otoci i došao je komandir da ga pokupi da odveze večeru i cigare na Hotonj kolegama koje su bile na liniji na ispomoći. Došla je cisterna sa vodom i pala je granata. Njega je geler pogodio u potiljak. Davao je znakove života do bolnice, raspremili su salu za operacije za njega, ali nisu stigli da ga spase”, prisjeća se Sanela.

Međutim, nastavlja pričati, poslije toga dobila je potvrdu od općinskih vlasti da je on poginuo u privatnoj posjeti. Dugo joj je trebalo da dokaže da se to desilo za vrijeme radnog vremena, kako bi dobila boračku penziju da bi ona i njena kćerka mogle preživjeti.

“Sjećam se, gledam u nju, u bebu, razmišljam šta sad da radim. Treba to dijete odgojiti. Morala sam početi raditi kada je njoj bilo tri godine, mama mi je pomagala. Ali, od drugog razreda osnovne škole, ona se sama odgajala. Ostajala je sama, sama se spremala za školu, sama dolazila iz škole.”

Naslijedila ljubav prema životinjama

Anadi Ajla pokazuje malu tetovažu vučice. Objašnjava da je to simbol samostalnosti jer se “vučica sama snalazi”.

“Imam još dvije. Na jednoj piše ‘sve što sam postigla i što ću biti dugujem svojoj mami’. Ova druga su inicijali imena oca i mame u srcu. A mama ima moje ime istetovirano na prstu.”

Pokazuju jedinu fotografiju na kojoj se ona “nalazi” zajedno sa ocem. Na njoj su Sanela dok je trudna i njen suprug, u zimu 1994. godine.

“Od njega sam naslijedila ljubav prema životinjama, zato sam upisala veterinu. Volio je životinje, tako barem kažu”, govori Anadi Ajla. Ona je prije deset godina na nagradnoj igri dobila psa kojeg je nazvala Snoopy, a prije dvije godine udomila i je i mačku Sofiju.

Ajlini kućni ljubimci, pas kojeg je dobila na nagradnoj igri i mačka koju je usvojila

“Pas te ujede, ali taj ožiljak zaraste, čovjek te ujede za dušu i to nikada ne prođe, uvijek ti to ostane”, kaže dok se igra sa svojim ljubimcima.

Njena mama objašnjava kako su veterinari skupi, a boračka penzija nije velika, ali sa osmijehom dodaje da se nada da će Anadi Ajla jednom otvoriti svoju ordinaciju. Dodaje kako nikada nije imala problema s njom i da nikada nije koristila kao izgovor to što joj je otac ubijen.

“Poslije rata sam imala neki period kada sam osjećala neku čudnu zavist prema drugima. Odvedem je doktoru, vidim otac i majka sa svojom bebom, a ja sjedim sama. Jedan period sam osjećala prazninu, upisivanje u školu, sistematski pregledi, izađeš s kolicima vidiš roditelje… Ali prelomi to čovjek.”

Fasada je čudo

Osjećaj praznine imala je i Ajla i tokom školovanja. Jedne prilike je doživjela neugodnu situaciju sa nastavnicom u srednjoj školi.

“Nešto smo bili nemirni na času i ona je rekla ‘idite kući, pa babi tersajte’. Bilo nas je petoro ili šestoro djece kojima je otac poginuo. Ja sam ustala i rekla joj ‘šta ćemo mi koji nemamo očeve’. Ona je odgovorila: ‘Šta me briga’. Ona je prosvjetni radnik i trebala je razmišljati da smo mi posljednja generacija te ratne djece. Otišla sam kod direktora, i mama je došla, pedagog, psiholog i meni su smanjili vladanje.”

Međutim, obje dodaju da se bez ozbira na neugodne i ponižavajuće situacije stalno smiju i zezaju.

“Fasada je čudo. A ispod – bori se kako znaš i umiješ”, kažu kroz smijeh.

Vedrana Maglajlija (Aljazeera)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku