Kliker.info

Demonstracije su glavna tema svih analitičara i političara ovih dana. Svima im je zajednička jedna nit: skretanje sa socijalne zapuštenosti društva kao suštine problema.U tom kontekstu se najčešće barata činjenicom da se pobuna desila u gradovima sa bošnjačkom većinom. Iz toga su izrasle sestrinske teorije zavjere s ove i one crte entitetske linije.

Piše : Amila Kahrović-Posavljak (Oslobođenje)

Bošnjački intelektualci i političari uglavnom tvrde kako je za sve kriva Europska unija (dakako da neće priznati svoju krivicu) i da se ovime želi disolucija države. Političari i analitičari iz RS-a će reći kako je kriva EU koja je probošnjačka i kako se hoće ukidanje Republike Srpske. Iz visina svojih dveri očito ne mogu vidjeti da je ovaj bunt počeo kao socijalni. Uostalom, ne polazi li se u ovakvim interpretacijama od postavke da su građani glupi i da im sve mora biti nametnuto izvana? Dakle, logika je sljedeća. Budući da su stekli socijalnu svijest zbog toga što im je oholost vlastite elite uništila živote, građani su odlučili da postanu glupi i da udare na svetinje. Za razliku od građana iz RS-a, koji su toliko pametni da nikada ne bi dirnuli u svoje svetinje.

Da li je ikome palo na pamet da bi proteste trebalo tumačiti kao buđenje socijalne svijesti umjesto davanja slike da su građani gomila idiota kojima kuha kako ko šta hoće? Uostalom, BiH je tako uređena da se bilo kakvi protesti uvijek odvijaju u mjestima sa nekom etničkom većinom. Pa, država nam je organizirana po principu etničkih većina.

Još jedno opće mjesto u svakom razgovoru o demonstracijama je nekritička osuda nasilja. Bez daljnjeg je nasilje neprihvatljivo. Ali, nije li to neprihvatljivo nasilje samo odgovor na nasilje koje godinama institucije sistema provode nad svojim građanima? Dovoljno je pogledati evoluciju demonstracija u poslijeratnoj BiH da bi odmah bilo jasno o čemu se radi. Građani su mirno protestirali gotovo dvije decenije. Organizirali koncerte, demonstracije, protestne šetnje. Na nekim od tih demonstracija umirala su djeca. I nikoga nije bilo briga. Poslije toga su došla šatorska naselja koja nikog nisu zanimala. Svi oni koji lamentiraju nad državom nisu se očešali o državotvornost kada je trebalo rješavati probleme ljudi u BiH i kada su Dodikovi buržuji oduzimali elementarna prava djece koja su se vraćala u RS. Nasilje vlasti traje dvadeset godina, nasilje građana nekoliko dana. Jasno je da je ugrožena država, ali nju nisu ugrozili građani, nego vlasti koje je toliko dugo vode u propast i koje su građane i dovele do toga da nemaju drugog izbora nego da ruše. Demokratska svijest građana BiH nije sazrijevala na skupim i trendi civitas-kursevima, već na ulici, gdje su godinama održavane mirne demonstracije na koje se niko nije osvrtao.

U svemu tome nametnula se i priča o investitorima koji će početi da izbjegavaju našu zemlju. Činjenica je, međutim, da ozbiljni investitori odavno zaobilaze našu zemlju. Stoga, bunt građana, ukoliko bi bio put ka uvođenju reda u zemlji, predstavlja dugoročno otvaranje vrata svim investitorima.

Lamentiranje dokonih intelektualaca nad nedemokratskim istupanjem građana je sramno i vrlo bezobrazno. Ima li licemjernije stvari od prozivanja građana zbog nedemokratskog ponašanja u zemlji u kojoj se ti ljudi dvadeset godina svjesno uništavaju i u kojoj većina nema novca da djecu upiše ni u srednju školu? Na kraju, može li se od građana na čije se mirne proteste vlast oglušuje skoro dvije decenije očekivati da opet izađu na mirne proteste?

Dakako da protesti nikada nisu, niti to mogu biti, jednoznačan fenomen. Protesti su uvijek i svugdje u svijetu privlačili obavještajne službe, kvaziopozicionare, NVO nehljebe i slične pojave. Međutim, to opet nije problem niti krivica građana, već onih koji su godinama radili da uruše i ono malo sistema što ga ima ova zemlja nakon Daytona. Obavještajce u igru nisu uveli građani, već nefunkcionalna i korumpirana vlast i opozicija, ista ona koja godinama opstaje na simboličkom kapitalu patriotizma. Istovremeno se dvadeset godina pravi teren za socijalni bunt koji će, logično je, privući razne političke opcije za lov u mutnom. Prebacivati krivnju na građane je licemjerno i krajnje drsko. Posebno u zemlji u kojoj mladi ljudi ne rade ili rade na crno toliko dugo da bi im za penziju od tristotinjak maraka trebao životni vijek kornjače sa Galapagosa.

Analitičari bi svoj intelekt trebali usmjeriti na to da pomognu u prevazilaženju situacije, a ne da šire fobične naracije. I trebali bi dakako učiniti nešto da se prenebregne ulazak stranih i inih obavještajnih službi i skretanje demonstracija u krivom smjeru. Baš kao što su trebali, kada je krenuo val policijskog nasilja u Tuzli, učiniti sve da se ono zaustavi. Ili barem porazgovarati sa običnim radnicima koji su godinama protestirali pred zgradama raznoraznih vlada u ovoj zemlji umjesto što su im držali lekcije iz građanske odgovornosti s uglađenih visina civitasa.