hamburger-icon

Kliker.info

Američki plan B : Za razliku od prvotne euforije u SAD-u je sve izraženiji povratak političkom realizmu

 Važno

Američki plan B : Za razliku od prvotne euforije u SAD-u je sve izraženiji povratak političkom realizmu

02 Maja
06:15 2023

Izgleda da mirovni pregovori o ratu u Ukrajini nisu više tabu tema ni na Zapadu. Prva dva suvisla plana za mirovne pregovore lansirala su dvojica svjetskih diplomata, obojica uoči svojega stotog rođendana, Henry Kissinger (rođen 1923.) na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu prošle godine i posljednji jugoslavenski ministar vanjskih poslova Budimir Lončar (rođen 1924.) u nizu intervjua domaćem i svjetskom tisku.

Kissinger je zagovarao mirovno rješenje kojim bi se vratilo stanje ante bellum, dakle prije početka ruske agresije na Ukrajinu, što znači da bi Donbas i Krim ostali kao anektirani dio Ukrajine Rusiji, dok je Lončar zagovarao soluciju da Donbas i Krim ostanu dio Ukrajine, ali s posebnim autonomnim statusom i s međunarodnim nadzorom i garancijama. Nakon toga je jedini smisleni i cjeloviti mirovni plan iznijela Kina, u 14 točaka, od kojih je prva točka priznanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta svih zemalja, uključujući i Ukrajinu, što bi impliciralo povratak Krima i Donbasa Ukrajini. Ali kineski plan je zaobišao ključnu točku prekida vatre, koja bi morala biti prva točka jednog budućeg mirovnog ugovora ili bar prvi korak u zamrzavanju jednog konflikta koji bi inače mogao trajati unedogled – dok se Rusija potpuno ne iscrpi u resursima za vođenje rata ili Ukrajina u ljudstvu i ratnom materijalu koji joj liferuju NATO i zapadne zemlje, članice Europske unije.

No kineski plan je doveo Kinu u napadačku poziciju, kako bi to formulirali nogometni stratezi i taktičari: nijedan drugi svjetski akter, iliti čimbenik, nije formulirao jedan koherentni mirovni plan za rješenje ovog rata, koji prijeti svjetskom miru zbog moguće eskalacije – a simptomi te eskalacije su britanska odluka o slanju streljiva s osiromašenim uranom, tuk-na-utuk ruski odgovor o razmještaju taktičkog nuklearnog naoružanja u Bjelorusiji, pri čemu je od posljedica osiromašenog urana registrirano 80.000 oboljelih, i to samo pripadnika vojnih snaga koje su koristile taj uran, od Bosne i Iraka do Afganistana i Kosova, dok ruske taktičke nuklearne snage znače i potencijalnu uporabu nuklearnih bombi jačine od 50 kilotona – one bačene na Hirošimu i Nagasaki imale su snagu od svega 20 kilotona!

Na ovo se nadovezuje ulazak Finske u NATO, tradicionalno neutralne zemlje koja je igrala ulogu države-jastučića između zapadnog i istočnog bloka, a koja dijeli granicu od 1300 kilometara s Rusijom. U njoj su na posljednjim izborima pobijedile stranke desne Nacionalne koalicije i desničarske Finske stranke, koje se nalaze pred jakim pritiskom svojeg članstva da krenu u reviziju granica s Rusijom radi povratka Istočne Karelije koja je nakon Drugog svjetskog rata pripala Rusiji kao dio ratnog plijena antihitlerovske koalicije. U takvoj situaciji promijenjenih snaga na europskoj šahovnici, porasla je na Zapadu militaristička opcija vođenja rata do krajnjeg poraza Rusije – do promjene režima i raspada Ruske Federacije, što i službeni Kijev ističe kao svoj ratni cilj.

No bez obzira na to što je SAD odobrio Kijevu slanje raketnog sustava Patriot, što podrazumijeva povećanje radijusa ukrajinske vojske do napada na ciljeve unutar ruske granice, pa i do same Moskve, kako su planirali ukrajinski politički i vojni vrhovi, i Amerika se našla u delikatnoj situaciji u kojoj bi se njena podrška Ukrajini mogla interpretirati kao direktni ulazak u rat, što je sasvim jasno i papi Franji, koji je ovaj rat nazvao “delegatskim ratom”, u kojem najviše stradaju nevini civili, a koji je, opet po papi, počeo “NATO-ovim lajanjem na granici s Rusijom”. Zato je, kako sada otkriva Washington Post na osnovu dokumenata koje je objelodanio američki vojnik Jack Teixeira, američkom odlukom blokiran planirani napad Ukrajine na Rusiju na godišnjicu ruske agresije, plan što ga je izradio ukrajinski general Kirilo Budanov i koji je uključivao i masovne napade na ruske ciljeve, od Novorosijska na obali Crnog mora sve do Moskve. Predviđajući moguću rusku reakciju i eskalaciju u totalni rat, američka je uprava stopirala svoje ukrajinske saveznike.

Richard Haass

Richard Haass

U samoj Americi su, osim ove vojne tajne, procurili i drugi detalji koji ukazuju na podjelu između jastrebova, čiji je centar State Department, tj. američko ministarstvo vanjskih poslova, i golubova, čije je sjedište, paradoksalno, Pentagon, tj. ministarstvo obrane. Doista, kako javlja Washington Post, američki su generali skeptični prema “ratu do kraja”, kako ga je najavio predsjednik Joe Biden, pogotovo zato što međunarodna situacija postaje sve složenija. Bezuvjetna vojna i ekonomska podrška Ukrajini otvara vrata brojnim strateškim rizicima: rat postupno nagriza vojne potencijale Zapada i iscrpljuje njene vojne rezerve, dok vojna industrija ne uspijeva zadovoljiti ukrajinske potrebe za streljivom i naoružanjem. Ove argumente iznio je u veljači načelnik Glavnog stožera američke vojske Mark Milley u Financial Timesu, a tu tvrdnju potvrđuju i novi “Pentagon Papers” koje je otkrio mladi rezervist Teixeira.

U koordinatama jednog globalnog scenarija, u kojem Kina preuzima ulogu mirotvorca iako otvoreno simpatizira Rusiju, u kojemu trećina svjetske populacije otvoreno podržava Rusiju, a druga trećina proklamira svoju “neutralnost” bez obzira na to što to značilo, među kojima su važne zemlje BRICS-a, otvara se opasnost od dugotrajnog, iscrpljujućeg rata koji će, ne prekine li se, uzrokovati novu svjetsku recesiju i krizu. Napetosti rastu oko Tajvana, na Bliskom istoku koji ne šalje pozitivne signale Bidenu s postignutim sporazumom između Saudijske Arabije i Irana kojemu je kumovala Kina, povratka Asada na arapsku scenu, ambivalentnog Egipta i situacija u Libiji i Sudanu, uz jačanje međunarodnog položaja Turske kao medijatora u plasiranju ukrajinskog i ruskog žita na svjetska tržišta.

Ekonomske sankcije Rusiji zbog agresije na Ukrajinu nisu donijele očekivane rezultate: sada Zapad kupuje rusku naftu preko trećih zemalja, a cijena nafte krajem ove godine mogla bi opet porasti na sto dolara po barelu, sudeći prema prognozama američkog Goldman Sachsa. Izvoz ukrajinskog i ruskog žita pokriva potrebu za 12 posto svjetskih kalorija, a Moskva opskrbljuje Afriku s 50 posto umjetnog gnojiva. Rusko-ukrajinski sukob prekinuo je opskrbne lance, generirao inflaciju koja je zahvatila EU, dok ruska ekonomija nije “bačena na koljena”, kako su prognozirali lideri EU-a kroz usta predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen.

A sada je i prestižna američka revija za vanjsku politiku, koju izdaje nevladina, ali utjecajna udruga Council on Foreign Relations (Vijeće za vanjske odnose), u svom posljednjem broju lansirala novu, alternativnu američku taktiku prema ukrajinsko-ruskom ratu: SAD i Europa moraju i dalje podržavati suverenitet Ukrajine, ali to ne znači da je moguće ponovno ostvariti kontrolu nad Krimom i Donbasom kao prije 2014. godine. Predsjednik tog Vijeća Richard Haass i Charles Kupchan, profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu Georgetown, poznatom po tome što se na njemu obrazuje elitni dio američke vanjskopolitičke službe, u zajednički potpisanom tekstu “Zapad treba novu strategiju u Ukrajini” iznose da su Zapad i Ukrajina već postigli svoj cilj, odbijajući pokušaj Rusije da zauzme cijelu Ukrajinu i dovede do promjene režima. Moskva je doživjela strateški poraz i shvatila da je osvajanje Ukrajine nemoguća misija, u prvom redu zbog visokog morala nacije koja se brani od agresije, a zatim i zbog pomoći Zapada. Ali zato sada, u promijenjenim uvjetima, SAD i Europa imaju jake razloge da napuste deklariranu politiku podrške Ukrajini “sve dok je to potrebno”, kako je ustvrdio predsjednik Biden.

Charles Kupchan

Charles Kupchan

Rat je došao u fazu kada se opasno polariziraju snage na međunarodnoj sceni. Uz oživljavanje geopolitičke konfrontacije između Zapada i potencijalne rusko-kineske osovine, uključujući i prividnu neutralnost zemalja BRICS-a, svijet se vraća u blokovsku podjelu, gdje se njegove dvije trećine opredjeljuje za nesvrstavanje u ovom sukobu – dvije trećine čovječanstva, uzalud je to zataškavati, živi u državama koje se ne slažu s nametnutim sankcijama Rusiji. U ovakvom kontekstu, ni Ukrajina ni njeni podržavatelji u NATO-u ne mogu misliti da je jedinstvo Zapada zacementirano. I na Zapadu se javlja sve žešća kritika na račun ekonomskih restrikcija, povećanih troškova naoružanja, inflacije i moguće recesije, koja će se tek očitovati u punoj snazi sljedeće zime.

Stoga autori analiziraju sve opcije koje su na stolu pred donositeljima političkih opcija. U slučaju, kao što se to i pokazuje, da se “plan A” o pobjedi nad Rusijom ne može ostvariti, u sadašnjoj konstelaciji snaga koja će se samo pogoršati na račun Zapada, SAD i NATO moraju pribjeći “planu B”. A to znači da već sada moraju formulirati jedan diplomatski plan za prekid vatre, bez obzira na planirane proljetne ofenzive ukrajinske vojske i na “odlučujući preokret” zahvaljujući eskalaciji oružja kojim Zapad opskrbljuje Ukrajinu. Uz nastavak podrške u oružju, Washington mora započeti konzultacije sa svojim europskim partnerima i s Kijevom za pokretanje diplomatske inicijative koju treba lansirati u toku ove godine.

Drugim riječima, radi se o prijedlogu za prekid vatre, po kojem bi i Ukrajina i Rusija povukle svoje jedinice i teško naoružanje s crte bojišnice, tvoreći jednu demilitariziranu zonu koju bi nadgledale plave kacige, dakle Ujedinjene nacije ili pripadnici Organizacije za europsku sigurnost i suradnju. Da bi ovaj prekid vatre bio doista učinkovit, Zapad se, po mišljenju ove dvojice američkih eksperata za međunarodne odnose, mora obratiti drugim utjecajnim akterima, među kojima su Kina i Indija. Sve to, naravno, znači teže pregovore, ali bi to povećalo pritisak na Moskvu. A zatim, pod pretpostavkom da takav prekid vatre uspije, moraju uslijediti razgovori na dva kolosijeka: na jednom pregovori između Rusije i Ukrajine uz pomoć međunarodnih posrednika, a na drugom pregovori između NATO-a i Rusije o strateškom dijalogu o kontroli naoružanja.

Za razliku od ratne alternative – produženog rata bez kraja i “beskorisnog masakra” (kako se svojevremeno papa Benedikt XV. izrazio o Prvom svjetskom ratu), ovaj “plan B” imao bi realne šanse da zaustavi daljnje krvoproliće, naravno, uz prihvaćanje nekih realnosti: s jedne strane, jasno je da Ukrajina ne može povratiti sve svoje teritorije, ali može o njima dugoročno pregovarati ili prihvatiti, prešutno, stanje rebus sic stantibus; s druge strane, Rusija bi morala prihvatiti takvo stanje uz pretpostavku ublažavanja i na kraju ukidanja ekonomskih sankcija. Umjesto članstva u NATO-u, Ukrajina bi mogla postati članica EU-a, ali bi sve strane u sukobu sklopile jedan “sigurnosni pakt” koji bi trebao onemogućiti daljnje pretenzije na teritorije ili na etničku čistoću teritorija.

Ovakav iskorak američkih eksperata za vanjske odnose nije usamljen: nedavno je u Americi, Njemačkoj, Švicarskoj, Italiji i Poljskoj objavljena knjiga jednog drugog američkog eksperta, Benjamina Abelowa, s naslovom “Kako je Zapad izazvao rat u Ukrajini”. Abelow u njoj dokazuje da je kriza u Ukrajini bila predvidiva i da se mogla izbjeći samo da su glavni akteri to htjeli. John Mearsheimer, opet jedan od vodećih eksperata američke vanjske politike, napisao je da je to “neophodna knjiga za razumijevanje pravih uzroka katastrofe u Ukrajini”, nekadašnji podsekretar za obranu SAD-a Chas Freeman pohvalio je uvjerljivost argumenata koje navodi Abelow, dok Jack Matlock, bivši američki ambasador u Moskvi, kaže da ovo djelo predstavlja briljantno objašnjenje opasnosti koja je stvorena vojnim angažmanom SAD-a i NATO-a u Ukrajini.

Bez sumnje, radi se o analizi koja sumarno potvrđuje ocjenu pape Franje, ali i pokazuje da se u američkoj javnosti ipak dešava povratak političkom realizmu, za razliku od prvotne euforije u podršci eskalaciji rata u Ukrajini. Nisu više dakle samo Noam Chomsky i “lijevi radikali” ti koji kritiziraju američke postupke u ovom ratu, već se jedan dio vanjskopolitičkog establišmenta onoga što je američki predsjednik Eisenhower nazvao “vojno-industrijskim kompleksom” (kojega se, po njemu, mora plašiti američka politika) okreće diplomatskoj soluciji, mirovnim pregovorima, kao jedinoj alternativi ovom bezumnom sukobu koji Europu i svijet odvlači natrag, u nesretno i tragično dvadeseto stoljeće.

Damir Grubiša (Novosti)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku