Kliker.info

Povodom pedeset godina književnog rada, TDP Sarajevo objavljuje sabrana djela Alije Aljoše Musića u šest knjiga, što je bio povod za ovaj razgovor.

– Želja da saberem sve što sam napisao javila mi se nakon telefonskog razgovora s književnikom Rankom Pavlovićem iz Banje Luke. Rekao mi je da se sprema poći na svečanost povodom pedeset godina književnog rada. Ide u Banske dvore, gdje sam i ja davne 1984. primio prvu nagradu za priču redakcije lista Glas i Kočićevog zbora, kaže Musić na početku razgovora.

• Šta sadrže Vaša sabrana djela?

– Šest je knjiga: “Ustoka”, “Stablo u dnu sobe”, “Poljana kod Šeste vodenice”, “Gradska kapija”, “Stanica bez perona” i “Zemlja kamenih svatova”. To su priče o mom rodnom kraju Zvoniku. Sve što sam dosad napisao iznjedrio je moj zavičaj. Sva pokrenuta tajanstva potrebna za pisanje imao sam pred sobom od prvih koraka. Najprije rijeku Drinu koja svaki dan nešto donese, ali i odnese. Izgradnju hidrocentrale. Ljude koji su s raznih strana došli u Zvornik…

• Jeste li Vi čuvar sjećanja?

– Sve važne poticaje imao sam u svom sokaku. Prvi učitelj Ismet rođen je u mom sokaku. Svaki put kad je obilazio roditelje, jer je radio negdje drugdje, budio je u meni želju da budem učitelj. Doktor Džemal, koji je svojevremeno morao otići u Bijeljinu da završi srednju školu, karijeru je završio kao ljekar specijalist na Rebru i docent na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. To je bio podstrek da učim i čitam. Za moj sokak vezano je i sjećanje na zvorničkog književnika Marka Markovića, prvog predsjednika Udruženja književnika BiH. Naime, u njegovoj priči “Na boku”, vozač prvog autobusa koji stiže u grad, pregazi oca u taljigama koji cijeli život prevozi robu i ljude od Jale do Drine, a moj prvi susjed, partizan, partijski aktivista, na istom tom mjestu pogine u kamionu kojem je pukao volan.

Od pisanja živim

•  Jeste li se pripremali, listali dokumente, bilježili datume, da biste udahnuli život nečemu što je mrtvo kada ste pisali roman hronike “Zemlja kamenih svatova” (koja je u izdanju Šahinpašića na internet-stranici Knjiga.ba bila među pet najprodavanijih knjiga)?

– Roman “Zemlja kamenih svatova” obuhvata vrijeme od 1862. do 1996, ali nije to ni historijska niti ratna proza. Moja nastojanja su bila da pronađem neka fakta koja meni grade sliku iz tog vremena da bih to preveo u riječi teksta koji će pred čitaoca donijeti sliku i izazvati emociju. Iznenadio sam se koliko detalja se može naći o mom zavičaju u arhivu Užica, Beograda ili Beča.

• Od čega žive pisci?

– Pisanje je vlastiti izbor i na tome se sve završava. To čini nečiji život. Od pisanja živim i sve sam postigao kao pisac. U srednjoj školi, kada sam dobio prvu opštinsku nagradu, omekšao sam kriterij za prolaznu ocjenu kod profesorice matematike, pisanje mi je omogućilo da kao nastavnik dovedem na čas poznate književnike i da uspješnije obavljam posao, povoljnost u radu sam imao i kao novinar pa su me slali da napišem reportažu o ergeli divljih konja na planini Cincar umjesto da se preznojavam i strepim nad političkim temama, a objavljena knjiga je bila uslov da postanem glavni urednik Malih novina i Vesele sveske. Doživio sam i počasti. Zbirka priča “Stablo u dnu sobe” prevedena je na holandski. Prevodilac je slavista Roel Schyt, koji je preveo Maka i Kiša. Promocija prevoda održana je stjecajem okolnosti u Parlamentu Holandije na ambasadorskoj večeri koja je bila posvećena Bosni.
Sasvim je druga stvar kako se živi od prodanih knjiga. Uvijek su takvi pisci u malom broju. Imao sam priliku čak i od takvog pisca kakav je bio Branko Ćopić, koji je bio počasni predsjednik Spomen-biblioteke u Prigrevici, gdje sam radio kao nastavnik, da mi se jednom potuži da ne ide baš sve glatko s naplatom i da bi para trebalo više da se zaradi.

• Da li je pisanje samotnički posao, neizvjesnog ishoda?

– Sto puta sam u sebi zahvalio roditeljima. Materi, ocu i sestri posvetio sam i pjesme… Bila je to emotivna lirska priča, a htio sam im se odužiti. Nema veće čarolije od toga da dobijete mogućnost oblikovanja sjećanja i uživanja u njemu. Prolazio sam s osmijehom kroz njega. Inače, sjećanje može biti i teret i breme. Shvatio sam da pisati znači biti iskren u izrazu. To je vrlo je teško, ali kako živjeti ako ne možete kazati istinu.

• Jeste li se punim srcem obradovali i uživali u književnim nagradama?

– Apsolutno. Nagrade su mi na književnim konkursima omogućile da objavim knjigu. U prvoj knjizi priča “Stablo u dnu sobe” pet je priča koje su nagrađene na konkursima jugoslovenskih listova. Pomenut ću dvije anegdote. Prvu nagradu dobio sam u drugom razredu srednje škole na opštinskom konkursu povodom Osmog marta. Tema je bila Žena u djelima naših pisaca. Tom prilikom pozvali su me usred časa da dođem u zbornicu. Tog dana zaboravio sam patike koje smo morali obuvati na ulazu u školu. Moje cipele, krimike od vražije kože s gumenim đonovima, ostavljaju trag sličan onom automobilskih guma. U zbornici mi prvi prilazi direktor Drago Sabljak i pruža ruku da čestita. Uvjeren da je to njegov ironični otmjeni ukor, jer nikad nije povisio ton na nas, brzo sam počeo smišljati opravdanje zbog cipela. Za direktorom mi prilaze nepoznate gospođe i u koverti uručuju drugu nagradu dobivenu na literarnom konkursu, ali nisam znao da se radujem. Tek na desetogodišnjici mature saznam istinu. Jedna školska drugarica, supruga mog druga iz klupe, povjeri mi dok smo plesali da sam ustvari ja dobio prvu nagradu, ali zbog toga što je to bio “ženski praznik”, njoj su je dodijelili. Također, kad sam dobio nagradu na konkursu za priču “Ivo Andrić” koji je raspisalo Oslobođenje, žiri je bio u problemu jer sam tada radio u korekturi štamparije pa se, zbog sukoba interesa, moralo telefonirati generalnom direktoru. Žiri je bio uporan, pa sam se provukao s trećom nagradom.

• Tokom opsade Sarajeva uređivali ste Veselu svesku, koautor ste čitanke za treći razred osnovne škole. Šta o tome možete reći?

– Ne može se ni opisati kakva je bila radost u ratnim školama kada im donesem Svesku. Tada u podrumu nestanu svi teški mirisi ustajalosti. Isto tako, nije moguće opisati tugu kad u Svesci čitam pismo nepoznatom drugu u inostranstvu, u kojem dječak kaže: “Možeš li ti, nepoznati druže, reći tamo nekome da nas više ne ubijaju”, a istovremeno na tranzistoru s istrošenom baterijom čujem kako je upravo taj dječak poginuo od granate dok se sankao.
Nakon rata pojavila se potreba za novim čitankama. Jedna izdavačka kuća pozvala je autore da obave taj posao. Obezbijedila je novac za otkup rukopisa bez obzira na to da li će udžbenik proći na konkursu. Svakom autoru koji preda rukopis bit će plaćeno hiljadu maraka. To nikad nisu bile male pare! Da bih stekao uvid u nastavu, te kako djeca prihvataju tekst koji se nudi i analizira u čitanci, prisustvovao sam oglednom školskom satu. Nastavna jedinica bila je obrada finske bajke “Zlatna sjekira”. Prolazi mi kroz glavu veza s pjesmom “Zlatna kantica” Otona Župančića koju je obrađivala učiteljica Fatima Gunić kada je granata pala u njen razred. U bajci “Zlatna sjekira” drvosječi upadne sjekira u jezero, a u pomoć mu pritekne bajkoviti starac. Izroni iz jezera i nudi mu tri sjekire: zlatnu, srebrenu i gvozdenu. Drvosječa uzima svoju gvozdenu.

Po ugledu na “Mrtve duše”

Aktivnost učenika je na najvišem nivou. Živahan dječak prednjači u podizanju ruke i odgovorima. Između ostalog, dijele likove na stvarne i bajkovite. Sve se završi kako je isplanirano, samo se čeka zvono za kraj, ponovo se javlja onaj najaktivniji đak da još nešto kaže. A njegovo naknadno mišljenje je da drvosječa koji nije želio uzeti zlatnu sjekiru, također, nije stvarni lik! Zvono je olakšalo posao učiteljici, a ja sam tada uredniku izdavačke kuće donio rukopis, pokazao da je završen, ali ga nisam predao niti uzeo onih hiljadu maraka. Onom učeniku s naknadnim mišljenjem treba sasvim nova interpretacija teksta ako želimo da ne lažemo, ni sebe, ni djecu.

•  Pišete li novo djelo?

– Pišem prozu iz perioda poslije rata. Uz naslov buduće knjige, koji još nije definitivan, stavio sam riječ poema po ugledu na Gogoljeve “Mrtve duše”. Nadam se da će vraćanje onih hiljadu maraka, ipak, udahnuti dušu mojoj priči.

Mirela Sekulić (Oslobođenje)