Kliker.info

Bosna i Hercegovina nije humanitarna tužna priča i treba se prestati tako tretirati. Ta priča je potrošena, dovedena u potpuni besmisao. Istina je da je to bogata, lijepa zemlja vrijednih i pametnih ljudi, a loših, moralno degradiranih političara, kaže za Radio Slobodna Evropa Alida Vračić, saradnica Instituta za humanističke nauke (IWM) iz Beča.

Vračić istražuje zbog čega se ljudi iseljavaju iz zemalja Zapadnog Balkana i ocjenjuje kako je pandemija COVID-19 usporila migracije stanovništva, jer građani nisu fizički mogli napustiti države u kojima žive.

a neke je pandemija bila poput posljednjeg okidača, jer su i prije nje osjećali obespravljenost i nemoć da se ostvare u svojoj zemlji. To je bila kap koja je prelila čašu.

Jer, emigracije u Bosni i Hercegovini i u regionu su potaknute teškim ekonomskim stanjem, korupcijom, nemogućnošću profesionalnog napredovanja, a sada u toku pandemije, se sve to kompletno ogolilo. Preko noći je postalo jasno da su kapaciteti limitirani, prije svega u zdravstvu i da osobe na pozicijama koriste krizu za prisvajanje još veće moći.

Također, imamo nestručne i često korumpirane ljude koji su aktuelnu situaciju vidjeli kao mogućnost za svoju dobit. Građanima BiH je to poznat scenarij, čak ih podsjeća na rat kada su jedva preživljavali, dok su se drugi bogatili.

I umjesto da vjerujemo ljudima koji vode kriznu situaciju, da se vjeruje stručnjacima, imali smo ljude koji su donosili mjere, a sami su ih kršili. Sve što sam rekla, za mlade ljude koji to dobro vide, odlazak postaje sve privlačniji.

Nestale milijarde i bh. stvarnost

RSE: BiH je suočena s brojnim teškoćama, od toga da novaVlada Federacije BiH nije formirana, iako je prošlo dvadeset mjeseci od opštih izbora, do istrage o nabavci respiratora u Federaciji BiH i sumnjive nabavke mobilne bolnice u Republici Srpskoj. Šta je za Vas najproblematičnije?

Vračić: Mislim da se najprije trebamo prestati zgražavati i šokirati nad ovim pričama. To što pominjete i čemu svjedočimo u prethodnih nekoliko mjeseci, to je već viđeno.

Milijarde koje su otišle iz Bosne i Hercegovine, bez ijednog procesuiranog slučaja, postale su bh. stvarnost. Urušene su i prodate fabrike, hoteli, nestala jeimovina Bosne i Hercegovine.

Možda je interesantna jedna priča – na dan kada je objavljeno da su u Sarajevo pristigli respiratori, koji su neupotrebljivi na intenzivnoj njezi, iako su plaćeni preko 10 miliona maraka (pet miliona eura), ja sam proslijedila taj članak svom kolegi, strancu, dobrom poznavaocu prilika u Bosni i Hercegovini.

Nakon par minuta je stigao njegov odgovor: “Zašto si mi poslala članak koji je star dvadeset godina?”. Dakle, to je upravo imidž ove zemlje – da se ove stvari dešavaju i prolaze bez ikakvih posljedica, već dvije decenije.

Ako ostavimo po strani da je novac, užasno veliki, mogao biti potrošen za mnogo potrebnije stvari, činjenica je da su se ljudi koji su upravljali kriznom situacijom, doslovno kockali sa životom građana. I to je ono što je najproblematičnije.

Kupovinom respiratora koji nisu prilagođeni ovoj situaciji direktno su ugrozili živote građana. I pitanje svih pitanja je – šta bi se desilo da je BiH imala italijanski ili španski scenarij, da su bile hiljade zaraženih i bolesnih koji zaista trebaju da budu na tim respiratorima?

I kad me pitate šta je najveći problem u Bosni i Hercegovini – upravo je to da smo navikli na sve to i da građani Bosne i Hercegovine nemaju nikakva prava, da su potpuno nevidljivi, da su bez vizije, bez znanja i želje za nekim napretkom, sa ponekim izuzecima.

Mislim da je kadar koji okupljaju etnonacionalne partije u Bosni i Hercegovini toliko nestručan, da bi bilo teško zamisliti da u normalnim uslovima, van granica Bosne i Hercegovine, ti ljudi mogu uopšte pronaći neki posao, ukoliko su u prilici da se takmiče sa hiljadama obrazovanih stručnjaka.

Zamislite situaciju: ljudi koji sjede u Parlamentu apliciraju na pozicije gdje se traži vještina, znanje jezika – Njemačka, Amerika, Austrija. Kad to zamislite, potpuno je jasno zašto po svaku cijenu žele da ostanu tu gdje jesu i zašto imamo sistem potpuno urušenih javnih nabavki, gdje je opšte poznato, pa čak i prihvaćeno da postoje malverzacije i krađe.

RSE: Godinama živite izvan Bosne i Hercegovine i imate priliku čuti šta o ovoj zemlji govore domaći političari, ali i međunarodni zvaničnici.

Vračić: Na nesreću, čini mi se da se zemlja koja je tako prekrasna i bogata nestvarno lijepim i pametnim ljudima, krajolicima i kulturom, najčešće predstavlja kao humanitarni višedecenijski problem.

U prilici sam da slušam političare iz Bosne i Hercegovine u evropskim prijestonicama, i oni svoju diskusiju uglavnom počinju molbama i apelima za pomoć, da se ukore i kazne njihovi politički neistomišljenici, da se odblokiraju procesi koje su sami iskonstruisali.

Traže pomoć u donacijama, gdje na neki način prolongiraju priču o Bosni i Hercegovini kao jadnoj, bespomoćnoj zemlji koja ne može naprijed.

Ja sam uvjerena da se može naprijed, ali je krajnje vrijeme da damo šansu ljudima koji traže i vide rješenja, ne samo da prepoznaju probleme.

Znam mnogo ljudi koji imaju glas i želju, volju da promijene stvari, ali su prikliješteni, nečim ucijenjeni – najprije poslovima u javnim službama, i ne nalaze snagu da se odupru. Većina njih ustvari bojažljivo prati rasprave po holovima, odlučuju se da ne komentarišu, u nadi da će biti bolje.

E, to je ono na što računaju političari, da će ti ljudi zauvijek ostati posmatrači. A znam također i ljude koji žele da se vrate u Bosnu i Hercegovinu, ali su onemogućeni jer se njihovi uspjesi omalovažavaju i u principu ne priznaju.

Pomoć dijaspore

RSE: Ekonomska situacija je zabrinjavajuća, prognoze nisu ni malo ohrabrujuće. Može li dijaspora, ne samo bosanskohercegovačka nego i drugih zemalja, biti od pomoći sada?

Vračić: Potpuno je jasno da pomoć dijaspore neće biti u ranijem obimu, iz više razloga. Prvi je nemogućnost fizičkog dolaska u zemlju porijekla zbog različitih restrikcija koje trenutno vrijede, naročito u kontekstu našeg regiona, ali i novčanih izdataka koji prate sam dolazak, naprimjer zbog obaveznih testova, koji jednu četvoročlanu porodicu prilično koštaju.

U 2012. godini bila je jedna interesantna studija koju je uradio UNDP (Razvojni program Ujedinjenih nacija), gdje je 90 posto ispitanika, koji su se vraćali na Kosovo, izjavljivalo da dolaze barem jednom godišnje, i da u periodu od dvije sedmice do jednog mjeseca, koliko u prosjeku ostaju, ostavljaju oko 2.500 eura. Kosovo sam uzela kao primjer, ali prilično sam sigurna da je situacija slična i u ostatku regiona.

S druge strane, podaci Centralne banke BiH kazuju da je prošle godine bilo skoro tri milijarde konvertibilnih maraka (KM), približno milijardu i po eura, novčanih doznaka iz inostranstva.

U posljednje tri godine, ne računajući 2020. bilo je oko osam milijardi KM (četiri milijarde eura). To su ogromna sredstva koja su na raspolaganju i koja su ustvari ‘živi keš’ koji ulazi u zemlju. To sada više neće biti moguće.

Drugi razlog je dugoročne prirode – veliki broj osoba došle su na rad u inostranstvo na crno ili na privremeni, sezonski rad, i sada su ostali bez posla.

Treći aspekt je humanitarna pomoć koja se trenutno dešava za BiH, koja ide nekako spontano, od nevladinih organizacija, čak i nekih pojedinaca, ali nažalost, ni približno neće moći da zamijeni novac koji je stizao uobičajenim putem.

Ekonomska moć dijaspore uveliko je opala. Mislim da još nismo u stanju da vidimo te posljedice, vidjećemo ih kroz godinu – dvije, ali sam sigurna da će se uveliko, uveliko smanjiti i da će se to odraziti na čitav region, uključujući Bosnu i Hercegovinu.

Evropske integracije

RSE: Godinu dana od Mišljenja Evropske komisije (EK) o zahtjevu za članstvo, međunarodni zvaničnici podsjećaju bh. lidere da 14 prioriteta EK moraju biti ispunjeni. Šta očekujete u procesu integrisanja, šta BiH može postići?

Vračić: Nije tajna da je Bosna i Hercegovina na začelju svih procesa evropskih integracija i potpuno je jasno da za političare to nije strateško opredjeljenje. Možda najbolje da se osvrnemo na političke stranke – koliko njih ističe evropske integracije u svojim predizbornim platformama? Vrlo malo ili nikako.

Mislim da po tome može biti jasno koliko se pridaje važnosti evropskim integracijama. Jednostavno, evropske integracije i Evropska unija nisu tema u Bosni i Hercegovini. Kada bi bila tema, onda bi sada razgovarali o nečemu drugom.

Možda o zdravijem i kvalitetnijem okolišu i zraku, o efikasnijem pravosuđu, o boljem i kvalitetnijem zdravstvu, čak o nekim novim vizionarskim projektima koje možemo osigurati iz sredstava EU.

Nažalost, mislim da smo daleko od toga, ali isto tako mislim da smo nekada, ne tako davno, bili na pravom putu. To u principu daje naznaku da se možemo vratiti na taj put. Usudila bih se reći da je Bosna i Hercegovina bila bliže članstvu prije deset godina nego sada.

Sjećam se vremena u kojem su stotine mladih i energičnih ljudi vidjeli svoju ulogu kao javni službenici u raznoraznim institucijama, državnim institucijama, kao što je bila Direkcija za evropske integracije, vidjeli su svoju ulogu u integracijama i željeli su biti dio te priče. Postojali su mehanizmi, postojalo je znanje da se postigneuspjeh. Uvjerena sam da smo bili spremniji 2008. godine nego sada.

Ono što nam treba za evropsku priču, kao takvu, jeste sjajno liderstvo, energija i snaga, što jezaista istrošeno i što je bespredmetno tražiti među ljudima koji su na političkoj sceni, već trideset godina.

U konačnici, mislim da oni sebe ne mogu da vide u toj priči, da prepoznaju kao svoju ulogu. Trebamo je pokrenuti nekim potpuno drugačijim, novim, mladim energijama, za tu vrstu regeneriranja evropske priče i evropskih integracija. To nije nemoguće.

RSE: Učestvovali ste u izradi analize “Zapadni Balkan u doba globalne pandemije” koju je sačinila Savjetodavna grupa za javnu politiku “Balkan u Evropi” (BiEPAG). U njoj je obuhvaćena situacija u devet oblasti. Koja od njih za Vas ima najveći značaj?

Vračić: Da, uradili smo analizu i obradili smo sve, od uloge države, demokratije, geopolitičkih promjena do nekih ekonomskih posljedica i migracija. Ono što mislim da je daleko najveći problem kojeg smo obradili je nešto što se može, čak, okrenuti u našu korist, a to je da su potpuno i do kraja otkrivene slabosti sistema kojeg imamo.

Prije svega mislim na socijalno-zdravstvenu zaštitu, to sistematsko zanemarivanje zdravstvenog sistema, urušavanje istog, neulaganje u znanje, neulaganje u istraživanja, izostanak potpune javne podrške i biznisima i pojedincima koji se bave nekim pametnim stvarima, to je do kraja ogoljeno.

Pored zdravstvenog sistema, tu je i sistem socijalne zaštite, koji je takođe pokazao da je loše pripremljen da se nosi sa bilo kakvom vanrednom situacijom zbog niskog nivoa novčanih davanja za posebno ranjive grupe. Sve je to pokazalo gdje se pojedine zemlje nalaze.

Za tri mjeseca smo naučili više o tome šta nam nedostaje, u čemu nismo dobri, nego u prethodnim periodima. Mislim da to može biti od velike koristi.

Svaka pametna vlada Zapadnog Balkana bi sebi trebala napraviti prioritete onoga što je viđeno u toku pandemije, da se utvrde slabosti sistema, da se izdvoje novčana sredstva i da se počne raditi na tome. Bila bi strašna šteta ne iskoristiti tu priču, koja je došla kao naručena analiza.

Treba vidjeti da li postoje nove snage, jer zaista ne računam na ove stare, da pokrenu promjene, da naprave nešto novo, oslanjajući se na lekcije koje su naučili u toku ove pandemije.

Gordana Sandić-Hadžihasanović (RSE)