Kliker.info

Dug je popis značajnih poteza pape Franje u posljednje dvije godine. Njegovi potezi usmjereni su svjetskoj periferiji po modelu koji su koristili Tito i nesvrstani govore o ambicioznim planovima. Mali detalji koji ‘čine razliku’ jasno ukazuju na to da papa Bergoglio ima osjećaj za dosljednost, sklad riječi i djela. A to je u današnjem globalnom političkom kontekstu velika rijetkost.

Piše Aleksandra Šućur (Tportal) 

Tu je teološki pristup životu koji Bog ljubi i u njegovu najefemernijem obliku, u pratnji znanstvenog kora čiji apokaliptični feet vidi ugljični dioksid kako ‘otima’ dah tom životu i predmetu Božje ljubavi. Enciklika poziva na konkretna djela, konkretne politike i poteze vlada, jer ‘znamo da se stvari mogu promijeniti, a Stvoritelj nas neće napustiti, On neće odustati od svog projekta ljubavi, On se ne kaje što nas je stvorio’.

Jer mi možemo ‘ugljični dioksid pretvoriti u kisik, možemo pročistiti vode, možemo pobijediti bolesti i pošasti, zaustaviti dezertifikaciju tla i utjecati na biorazgradnju otpada’.
U jednoj rečenici, ‘Laudato sii’ je, stilski i sadržajno, enciklopedijski primjer kreativnog pisanja. Koje ima i svoju funkciju. Taktne izmjene dramatičnog i razdraganog Papina panoramskog prikaza, imaju za cilj prijenos daha planeta, borbe njenih pluća, od tropskih prašuma do svog morskog pandana, koraljnih barijera, i ‘milijunima njihovih vrsta života’.

Zna pronaći pravu ‘žicu’ javnosti

Teologija, poetika, dramatika, znanost… Papa ‘ne bira sredstva’ dok ‘udara’ na osjetilne žice i savjest, čineći je prijemčivom za akciju i ‘kreativna rješenja’, jer ‘svijet je nešto više od problema koji treba riješiti, on je radosni misterij koji promatramo s ushitom i zahvalnošću’.

Nakon njene objave, u hrvatskim medijima mogli su se pročitati i vrlo vrijedni komentari na teme iz enciklike, dok se naširoko obradio još samo njegov posjet Sarajevu. Vijesti vezane uz Papine odluke, poteze i putovanja, ostaju, međutim, ograničene na medijski kuriozitet (priznanje i apeliranje na ‘dobro’ u svakom čovjeku, neovisno o tome je li vjernik ili nije), spektakl ili senzaciju (npr. Raspeće na srpu i čekiću koje mu je poklonio Morales, otvorenost spram homoseksualaca…) što utječe na sužavanje slike o Papinim važnijim državničkim aktivnostima, a donekle i na deformaciju zaključaka kod šire javnosti.

Što je još važno za razumijevanje Papinih ideja

Iako sve stavke nisu predmet ove analize, iznosim ih tek kao ‘pregled’ njegove akcije:

– Uvođenje kazne za djelo prešućivanja kaznenog djela pedofilije u kanonsko pravo.

Već same te stavke, koje nikako ne iscrpljuju popis njegovih važnih poteza u svojstvu državnika, demantiraju sumnjičavce koji u njegovoj akciji vide ‘uspješni marketing i vjersku propagandu’.

Takva reduktivna viđenja temelje se na predrasudama, koje se lako sruše dozivajući u argumentaciju činjenicu da je Grad Vatikan država, sa svojim članskim mjestom u Skupštini OUN-a, gdje je nalazimo u ‘prvim redovima’ borbe za jačanje ovlasti Skupštine spram ‘aristokratskog’ Vijeća sigurnosti.

Aduti u ljudskosti i pravičnosti

Također se zanemaruje i fakt da Papu njegova ljudska skromnost i pravičnost te državnička odlučnost i dosljednost, čine daleko većim liderom od bilo kojeg drugog aktualnog državnika svijeta. Time ne želim reći da Vatikan ne raspolaže i potentnim PR-om, koji pazi na plasman Papinih tweetova, vodi računa o broju followera i promptno izvještava o nenajavljenim blitz-posjetama nekoj obespravljenoj ili ožalošćenoj obitelji ili zajednici na rimskoj periferiji.

Fragmenti su to koji neodoljivo podsjećaju na noćne izlete ‘dobrog kalifa’ Haruna al Rashida dok prerušen u siromaha provjerava što se događa na periferijama Bagdada i njegova carstva, kao i na njihovo bajkovito prepričavanje u ‘Tisuću i jednoj noći'… Naravno da marketing nije nepoznanica ni u Vatikanu ni u Katoličkoj crkvi, ali je bitno što se ‘marketinškom pričom’ želi plasirati, kupiti ili prodati, što su krajnji ciljevi i strategije koje vode k njima.

I tu se vraćamo na početak, na apostolski cilj biti sa zadnjima u današnjem globalnom svijetu, u trenu kad se taj svijet višestruko polarizira, a svaki ‘pol’ ima svoj centar i svoju periferiju, pored već postojećeg raskola na Sjever i Jug, na bogate i siromašne.

Multipolarizacija svijeta uvjetuje regionalizacije i međusobnu žestoku konkurenciju, zbog kojih ni jedna ideologija, a napose ona liberalna koju simbolički utjelovljuje WTO, ne može naići na konkretnu dosljednu primjenu, jer potrebe samozaštite postaju sve veće, s obzirom na učestalost kriza i potresa koje globalizacija proizvodi.

Zanima se za sve koji su ‘zadnji’

Papi su zanimljivi svi ‘zadnji’, on svijet promatra globalno jer ga (iz ugla vjernika) tako ‘vidi’ i univerzalni Bog. Zato je njegova politika čista geopolitika, koja se neminovno razvija kroz strategije koje su bazirane na sljedećim strateškim temeljima:

Prvi je vizija koja povezuje sve periferije, inspirirana na solidarnosti i savezništvu ‘zadnjih’, ‘otpalih’ ili ‘perifernih’ spram centara moći. Vizija savezništva malih i perifernih zemalja u međunarodnim odnosima neodoljivo podsjeća na Pokret nesvrstanih. Ideju je dobrim dijelom preselio i u samu konklavu, na što ukazuje uvid u podrijetlo i curriculume novih kardinala. Tu se oni ne nalaze kao ‘blok’, već u skladnoj interakciji s ‘predstavnicima cent(a)ra’ koji, iako manjinski, nisu manje značajni u odnosu na ‘targete’ Papine poruke i ciljeva. Čitava konklava poprima obrise demokratsko-delegatskog sustava, kakav je bio na snazi u većini zemalja iz Pokreta nesvrstanih, dok podrijetlo i broj kardinala podsjećaju na predstavnike i zastupljenost država u Skupštini OUN-a.

Drugi je čvrstoća pozicija spram predstavnika ‘centara moći’. Agenda posjeta periferijama ima veći prioritet od salonskih susreta s državnicima koji utjelovljuju današnje polove. Papa s centrom razgovara tako da ode na periferiju i iz nje apelira, zahtijeva i traži. U Sarajevo je otišao da od Europske unije zatraži europsku perspektivu za Bosnu i Hercegovinu, da je ne ostave isključenom. Smiješno je što su neki očekivali da će se tako plemenita, jaka i determinirana osoba dati vodati kao mečka po međugorskom Las Vegasu, promovirajući praznovjerni kič, prodaju vašarskih predmeta i ambijentalni barbarizam koji je tamo počinjen. Nadajmo se da su se barem pokajali nakon takvih grješnih misli na koje su ih naveli dvorišni egoizam i primitivni konzumerizam.

U Sjedinjene Države ići će u rujnu, tako što će posjetiti harlemsku periferiju i zatvorenike. Putina je primio na pedeset minuta kao predstavnika ‘ruske pravoslavne crkve’, a ne kao predsjednika Ruske Federacije. Posljednja prepreka Papinoj misiji kršćanskog ‘bivanja sa zadnjima’ je ruski patrijarhat, notorno na strani ‘jačega’ i Vladimirovičeve demokrature, zbog čega isti nije u najboljim odnosima ni s ostalim pravoslavnim autokefalnim crkvama. ‘Braća u Kristu’ nastoje ne potencirati međusobne divergencije, već se miroljubivo nastoje uvjeriti u ono što je bolje za sve. Bergoglio je papa koji se najviše približio tom cilju, neovisno o potpori koju pruža ukrajinskoj unijatskoj crkvi.

Treći je ugled. Apeliranje s periferija i odmjerenost u izravnom ophođenju s moćnicima planeta, dodatno učvršćuju i hrane njegov ‘soft power’. I prema centrima i prema periferijama. To dalje snaži njegov liderski potencijal za globalne inicijative, a snaži i ugled Katoličke crkve, kako kod katolika, tako i kod drugih vjernika, ali i agnostika i ateista. Ugled i povjerenje i danas su bitni za percepciju ljudi. U Italiji je doživio pravi uzlet popularnosti nakon što je sazvao misu za političare u šest sati ujutro. Vidno neispavane, pognutih glava i ramena, prije radnog vremena ‘prisilio’ ih je slušati sati i pol vremena homilije protiv zla korupcije, socijalne nejednakosti, moći i pohlepe, kojima ih je Papa nemilice čekićao kao strogi Pastir i odgovorni Otac. Jer ako se sa Zlom (pa i potencijalnim Zlom u sebi) ne počnu ozbiljno boriti, ono će nadvladati.

A za kraj, potpuno je svejedno hoćemo li ‘Dobro’ u svakom čovjeku povezati s Papinim tumačenjem da je svaki čovjek (bio vjernik ili ateist) stvoren na Božju sliku ili s darvinističkim konceptom održanja naše vrste, zbog kojeg moramo činiti Dobro da bi planet preživio ili da bismo vrstu zaštitili od novih ratova, siromaštva, marginalizacija i nedaća. Važno je da cilj, jedinstven za obje postavke, bude postignut. Pritom, za obje je korisno da papa Franjo nastavi ovako kvalitetno odrađivati svoju državničku i apostolsku misiju.