hamburger-icon

Kliker.info

Aleksandra Savić : Ovo sad niti je Mostar niti je grad, ovo je kasabica koja se zove “Ona strana”

Aleksandra Savić : Ovo sad niti je Mostar niti je grad, ovo je kasabica koja se zove “Ona strana”

20 Juna
07:13 2014

aleksandra-savic“Club Aleksa” ovih dana slavi svoj peti rođendan, a slobodno se može reći kako  je za to relativno kratko vrijeme postao svojevrsni brand grada na Neretvi. Idejni tvorac koncepta kluba Aleksandra Savić često zna reći da je “Aleksu” osnovala iz ljubavi i “duga” prema urbanoj tradiciji grada i kako bi se tu Mostarci osjećali Mostarcima. “Aleksa” je uistinu postao urbana kulturna scena i klub koji ima svoju priču, autentičnu i svojstvenu Mostaru. Direktorica Savić u intervjuu za Dnevni list govori o “Aleksinom” malom jubileju, ali i sadašnjem Mostaru.

“Club Aleksa” obilježava pet godina postojanja. Kako ste uspjeli preživjeti i postati svojevrstan brand u ovakvim vremenima u ovakvom Mostaru?
Dobro pitanje! Nije bilo kompromisa, nismo popuštali ni milimetra od zadanog. Danas je aktivnim vizionarima jako teško, jer su najčešće pioniri neke ideje. Rad, rad i najviše rad! Mi smo uvijek morali bar trostruko više raditi i truditi se od ostalih da bismo preživjeli.

Hoćete li obilježiti svoj mali jubilej?
Nije vrijeme za slavlje i vatromet, iako bih to željela. Naša sredstva su preusmjerena za poplavljena područja, ali krunu na 5 godina postojanja i rada “Cluba Aleksa” stavit će fondacija “Mak Dizdar” Međunarodnim poetskim susretima “Slovo Makovo”. To je za nas velika čast, posebno za mene osobno, jer Mak Dizdar je filozofija koja mi je vrlo bliska, s njim jedrim prostranstvima duha i ideje, mudrosti i smisla.
Inače, fondacija “Mak Dizdar” je naš lokalni partner na ruti kulturnog turizma Srce Hercegovine, a Makova hiža u Stocu je top lokacija istoimene rute.

“Aleksa” je u grad donio više kulturnih sadržaja od nekih institucija kulture. Je li ikad bilo ikakve potpore Grada ili drugih institucija?
Da, podijelio je s publikom desetke i desetke različitih kulturnih programa, od festivala, predstava, promocija, javnih tribina, rukotvorina, NVO sektora, edukacija…
Za projekt “Club Aleksa” baš nikad nije bilo potpore Grada Mostara, Turističke zajednice niti bilo koje druge institucije. Realno, naša najveća potpora sve ove godine su mediji. Ovom prilikom zahvaljujem se svima koji dosljedno prate rad “Cluba Aleksa” i shvaćaju njegovu važnost.

Zašto je to tako?
Zato što je očigledno da je koncept ustvari pogreška u sustavu. Kroz “Aleksu” se potvrdilo da i ako se vi ne bavite politikom, politika se bavi vama. Začuđujuće je koliko je izražen ignorantski stav lokalne zajednice (mislim na strukture vlasti) zbog kojeg nije prepoznata razvojna platforma koju smo mi kao jedna mala nevladina organizacija omogućili za sektore  turizma, malih proizvođača, za etabliranje neovisne kulturne scene, za nova radna mjesta, ukazujući da se kultura može koristiti i za razvoj. Jednostavno je zanimljivo zašto se traže rješenja drugdje dok već neka postoje i egzistiraju. Unatoč tome ipak radimo i stvaramo, i to je najbitnije. Od drveta ne vide šumu, e to bi možda bio najkraći odgovor.

Imate li osjećaj da se u Mostaru možda želi ugasiti sve što povezuje, što sjeća na nekadašnji Mostar i mostarluk?
To stalno potenciranje da je Mostar grad-slučaj nije slučajno. Sustavno se uništavaju sve prijašnje vrijednosti i urbana tradicija grada.

Kako ocjenjujete stanje u Mostaru, kako je živjeti običnom čovjeku?
Stanje je besmisleno, baš kao i većina žitelja čiji je ovo bio izbor. Sad se kao žele neke promjene, a nitko nikakve ideje nema. Ljudi misle da je dovoljno samo tražiti promjenu i da će se svi problemi riješiti smjenom vlasti. Ja ne mislim tako i zato me nema na prosvjedima. Na prosvjedima i plenumima,  koliko vidim, samo se otvorio poligon za sujete i egotripove. Šteta radi manjine u kojoj se nalaze normalni.

“Club Aleksa” gaji uspomenu na lik i djelo velikog mostarskog pjesnika. Kako komentirate činjenicu da u Mostaru postoje paralelne manifestacije u čast Aleksi kao i to da se njegovo ime eksploatira kako kome padne na um, a da Šantić uz to ne može dobiti natrag ime u ulici koja se do rata zvala po njemu?
To je u suštini skandalozno, jer je pokazatelj da nitko od tih organizatora u biti ne razumije i ne poznaje Aleksu Šantića, nego se jagme za njega. On nije mit niti izmišljeni lik. On je vrlo postojao. Njegov trag je toliko dubok da se neće dostići dok je svijeta i vijeka, baš iz suprotnih razloga kojima se vode organizatori manifestacija. Šantić je čovjek kozmosa, bezvremensko djelo čija duša i dan-danas zasja iz neke mjesečine, začuje se u huku Neretve, zamiriše iz cvijeća, utopli iz zrake sunca. On je istinska paradigma života u Mostaru. I tada je bilo problema, niti jedno vrijeme nije bilo idealno, ali bili su obraz i ponos. Bila je čast. E, toga danas više nema i sjeckanje Šantića na komadiće ne uvažavajući njegov cjelokupan lik i djelo je skrnavljenje najobljubljenijeg mostarskog sina. Nikoga na vječni počinak nisu ispratila zvona s pravoslavne i katoličke crkve, ezan, niti su građani ijednog pokojnika ikada cijelim gradom nosili na rukama. Zato sam uzela Aleksu kao vodilju.
A floskule koje se govore na godišnjicama i manifestacijama pod imenom “Šantić” nas su navele da mi već nekoliko godina ne obilježavamo ni godišnjicu smrti pjesnika, jer sam shvatila da nama ne treba jedan ili tri dana godišnje da se sjetimo Šantića, jer u njegovom duhu živimo i radimo svaki dan.
Priča o Mostaru kao gradu, jer ovo sad niti je Mostar niti je grad, ovo je sad jedna kasabica koja se zove “Ona strana”, nije realna dok se Gimnazija opet ne bude zvala “Aleksa Šantić”, dok se ulici ne vrati stari naziv. Do tada Šantić se koristi za samopromociju pojedinih, za inat i priliku ubiranja jeftinih bodova. Prema Šantiću su se mnogi ogriješili i svaka čast prvom poslijeratnom gradonačelniku Safetu Oručeviću što ga je iz vode vratio u njegov park i grad.

Primijetila sam da se često uz “Club Aleksa” spominje i riječ neovisan. U kojem smislu je neovisan?
U smislu da nas nitko programski ne kontrolira. Na našu scenu su svi dobrodošli, nema političkih igara, ugostiteljskim aktivnostima produciramo program.

Prateći Vaš rad i medijske izjave primijetila sam da ne volite kada Vas nazivaju povratnicom. Zašto Vam to smeta i imaju li povratnici potporu pri povratku?
Termin povratnik je isto kao i termin suživot – ponižavajući i huškački. Ispada da su ovi koji nisu bili u ratu građani drugog reda koje svatko tko je bio u ratu, bez obzira je li sjedio u skloništu, bogatio se dok su drugi gubili glave ili se iživljavao nad drugim ljudima ili se stvarno borio za život i opstanak, ima pravo prozivati i huškati protiv njih. Živim ovdje od 1999. godine i nisam nikad, ali nikad, od boraca s bilo koje strane doživjela da me prozovu za bilo što.
Isto kao i glupa riječ suživot. Što znači to? Da živimo jedni pored drugih i da se trpimo. Ne želim trpjeti nikoga, želim da živimo zajedno i normalno, kao nekada.
A što se tiče potpore, pa evo, mi smo pravi primjer. Srbima se nudi nacionalni ključ – ne želim biti dio toga jer moj karakter nije podoban. Mogu raditi samo ono u što vjerujem i čega se ne stidim. Moja obitelj, koju sustav kategorizira kao povratničku, nije uzela “ni čiviju” humanitarne pomoći iako nam je imovina bila potpuno devastirana. Kao “povratnica” osnovala sam nevladinu organizaciju koja će raditi na trajnom očuvanju mira, zaštiti tradicije, izgradnji boljeg imidža grada, koristeći kulturu za razumijevanje i razvoj. Potpora je bila minimalna i to je bilo jaaaaako davno.
Napisala sam projekt “Club Aleksa”, investirala u prostor koji će omogućiti ostanak jednoj povratničkoj obitelji u rodnom gradu, zaposliti druge, poslati bolju sliku Mostara u svijet i sve je to bilo “džaba”. Nemam više nikakvih dilema.

 Znamo da su mnoge javne ličnosti i vrsni majstori svoga posla, glumci, sportaši, aktivisti, književnici, umjetnici, posjetili “Club Aleksa” ili gostovali u njemu. Možete li nam reći po čemu se najviše “Club Aleksa” razlikuje od drugih mjesta? Znamo da je prije pet godina otvaranje kluba bio pravi kulturni šok, iako Vam mnogi nisu davali duže od jedne sezone, preživjeli ste ipak 5 godina. Što je ono što ovo mjesto čini posebnim i imate li možda neku poruku za kraj ljubiteljima “Cluba Aleksa”?
Hvala na pitanju. Vrlo često komentiram različite pojave na svom Fb profilu i vrlo malo ljudi zaista razumije što kažem i kako se osjećam. Mnogi mi zamjeraju, ali ja sam već odavno shvatila da sam odgovorna samo za ono što sama kažem ili napišem, a kako će tko to shvatiti, nije moj problem. Ipak, želim se zahvaliti svim pojedincima koji nas podržavaju i posjećuju.
U projektnom svijetu, to će najbolje znati moji kolege, uvijek se spominje samoodrživost ili održivost projekta. Pa u prilog tome, svi koji trošite novac u “Clubu Aleksa” trebate znati da konzumiranjem hrane i pića ne plaćate samo to, već izravno podržavate produkciju događaja neovisne kulturne scene, muku i trud malih proizvođača, nas koji osim novca i rada ulažemo u svaki dan proteklih pet godina sebe, naše duše i brigu kako platiti državi doprinose i kako joj biti koristan.

Sanja Bjelica Šagovnović (Dnevni list)

Podijeli

Jedan komentar

  1. Remzo
    Remzo 01 Avgusta, 16:51

    Nasa draga Aleksandra, svki nas grad je postao kasabica,palanka ne samo selo nema niti sokaka. Sve neki novi ljudi,arogancija,pokazivanje i dokazivanje moci,snage,novca….
    No prezivet cemo ….do sopstvene smrti.
    Tebi puno uspeha u kreativnom radu i puno pozdrava sa severa Evrope

    Odgovori

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku