hamburger-icon

Kliker.info

Aleksandar Hemon : Podanici naroda i tri leptira

Aleksandar Hemon : Podanici naroda i tri leptira

03 Februara
21:34 2012

Piše: Aleksandar Hemon  (Guernica)

U vrijeme mog dejtinjstva, u Sarajevu i Bosni i Hercegovini nije postojao Božić bata. Debeljuškasti čika sa dugom sijedom bradom koji je procjenjivao koliko su djeca bila poslušna i dijelio im poklone zvao se Deda Mraz. Pošto bi razaslao svoje zamjenike po školama i vrtićima nekoliko nedjelja ranije, lično bi se pojavio (mada ga niko ne bi vidio) u vašoj kući na novogodišnju noć – negdje oko ponoći, samo za vas. On nije imao vjeru i ideologiju i dijelio je poklone svoj poslušnoj djeci bez obzira na njihovu etničku ili političku pripadnost. Deda Mraz je bio građanska, javna ličnost, neko koga su svi iščekivali i bili srećni što je tu. Bio je dobrodošao prije rata, čak i tokom rata, ali izgleda ne toliko poslije rata.

Tako je na primjer u decembru 2008, Deda Mraz dobio udarac u svoj veliki stomak od strane Arzije Mahmutović koja je u to vrijeme bila direktor Djece Sarajeva, javne ustanove koja je imala upravu nad dvadeset četiri vrtića u gradu. Gospođa Mahmutović nije dozvolila Deda Mrazu pristup nijednom od ovih vrtića, jer je smatrala (mada je kasnije, pod lokalnim i međunarodnim pritiskom, malo popustila) da on nije dio islamske tradicije. Nije imala ništa protiv toga da roditelji dopuste Deda Mrazu da djeci dijeli poklone na nekom drugom mjestu, van domašaja njenog resora.

Tako se Deda Mraz našao u vrtlogu bosanske politike, a njegovo javno ponižavanje je poslije rata postalo neka vrsta sezonske tradicije. Tako ga je ubrzo poslije kraja rata tadašnji bosanski predsjednik Alija Izetbegović proglasio za komunistički izum. Mora da je to zaključio po njegovom crvenom odijelu boje krvi.

Problem Deda Mraza se tokom 2008. pojavio kao znak agresivnog uspona islama, predvidivog zapleta u tekućoj istoriji sudara civilizacija, onako kako se on odigrava na malenoj bosanskoj pozornici. Ali problem Deda Mraza je, u stvari, mnogo više ukazivao na militantnu politizaciju obrazovanja, a samim tim i djetinjstva u Bosni i Hercegovini. Kontroverzna odluka gospođe Mahmutović je u sarajevske vrtiće uvela vjerska pravila, što je u najširim krugovima protumačeno kao još jedan korak ka već dobro ustanovljenoj segregaciji i polarizaciji osnovnog i srednjeg obrazovanja širom bosanske etničke slagalice.

U jesen 2009, proveo sam neko vrijeme sa đacima i nastavnicima osnovne škole Alija Nametak u sarajevskom naselju Bjelave. Prvacima je prvog dana škole upriličena odgovarajuća dobrodošlica koja se nije mnogo razlikovala od one koju i ja pamtim kada sam kretao u školu: dječiji hor je otpjevao pjesmu o školskom zvoncetu; pjesma o slatkoj maci je odrecitovana sa puno emocija; otpjevana je još jedna pjesma o uzbudljivom životu šumskih životinja. Publika je burno aplaudirala malim glumcima i glumicama u skeču o jednoj bolesnoj lutki, a onda još većim aplauzom pozdravila ritmičku sekciju, grupu djevojčica koje su izvodile folklor na narodnu pesmu koja uzdiže trajne vrijednosti školskog velikog odmora.

Djeca su nastupila sa šarmantnom mješavinom straha i zanosa, u susret slijedećem trenutku, mada potpuno nesjvesna šta bi to moglo da bude. Činilo se da su prvaci u publici bili oduševljeni „nevaljalcima“ na sceni. Kada su nakon poslednje tačke svi prvaci, razred po razred, pozvani od strane svojih učitelja da se popnu na binu i tako zakorače u svoj novi budući život u punom opsegu, među roditeljima je postojala nesumnjiva solidarnost. Posmatrao sam tu djecu dok su se penjala na binu – neka nevoljno, neka preskačući po dva stepenika, neka posrćući. Bilo je neke univerzalnosti u očekivanjima svih prisutnih – djece koja postaju starija u tih nekoliko koraka, roditelja koji ih puštaju da idu sama, sa svim pratećim nadama i strahovima. Nije bilo drugačije i nije moglo biti nikako drugačije u odnosu na vrijeme kada sam se i sam penjao istim školskim stepenicama.

Učionica do koje sam pratio jednu od učiteljica – Fatku Brković – i djecu iz njenog razreda, u mnogome je bila drugačija. Prije svega, nije bilo školskih klupa – Fatkina deca su sjedila za nekoliko okruglih stolova dok su njihovi roditelji stajali u dnu učionice, ponosni i zabrinuti. Razlika, iako na prvi pogled mala, bila je veoma važna: učionica je bila decentralizovana i manja, a roditelji više uključeni, u skladu sa nedavnim zaokretom u pristupu osnovnom obrazovanju. Djeca sada kreću u školu u ranijem uzrastu i većina njih ima samo pet godina.

Još jedna razlika: dok su se djeca smještala da sjednu, mlada žena u haljini do članaka i sa pokrivenom glavom predstavila se roditeljima kao nastavnica religije – u ovom slučaju islama. Ona će biti njihova jedina nastavnica u prva četiri razreda pored učiteljice Fatke. Jasno je stavila do znanja da je religija/vjeronauka izborni predmet i da roditelji ne moraju da upišu svoju decu da je pohađaju. Jedan otac je to odmah prokomentarisao riječima da ne želi da pusti svoju ćerku da se sama šeta po školi, dok njeni drugovi i drugarice sjede na času vjeronauke. (Ubrzo sam otkrio da je uobičajena praksa da se čas vjeronauke organizuje u sred dana, kako bi se na “elegantan” način izvršio pritisak na djecu i roditelje da izaberu vjeronauku).

Vjeronauka pripada takozvanoj “nacionalnoj grupi predmeta”, karakterističnoj za osoben sistem osnovnog i srednjeg obrazovanja u Bosni, koja uključuje i “maternji jezik”, književnost, geografiju, istoriju, kao i prirodu i društvo. Program za ove predmete se razlikuje u zavisnosti od etničke pripadnosti učenika; predmeti kao što su matematika, fizika i fizičko izgleda nadilaze etnicitet. I dok vjeronauka može početi veoma rano, drugi “nacionalni” predmeti se ne izučavaju prije petog razreda, kada bi se hipotetički integrisani razred sastavljen od Bošnjaka, Hrvata i Srba svaki put podijelio, na primjer, za čas istorije – tri razreda desetogodišnjaka sastavljena na etničkoj osnovi izučavala bi tri različite, vrlo vjerovatno uzajamno isključive istorije svoje žalosne domovine.

Da bi razumio iracionalnu situaciju u kojoj se djeca podučavaju etničkom identitetu kroz nacionalne predmete, čovek mora da uskoči u duboku žabokrečinu rata, mira i politike u Bosni i Hercegovini. Zapušite nos i krenimo.

Rat u Bosni i Hercegovini je bio loš, ali se mir pokazao kao apsurdan i besmislen. Mirovni sporazum potpisan u Dejtonu u Ohaju 1995. godine pod vještim pritiskom Klintonovog glavnog pregovarača Ričarda Holbruka u suštini je podijelio zemlju duž njenih predratnih granica. Srbi i Hrvati su imali podršku Srbije (pod maskom Jugoslavije), odnosno Hrvatske, čiji predsjednici Milošević i Tuđman su učestvovali u pregovorima i potpisali Dejtonski mirovni sporazum zajedno sa Alijom Izetbegovićem. Značajan dio etnički očišćenih teritorija sporazumom je dodijeljen onima koji su počinili etničko čišćenje. Srpske teritorije su grupisane u Republiku srpsku, dok su Bošnjaci i Hrvati formirali labavu federaciju. Bošnjaci, među kojima je ideja o zajedničkom životu imala najsnažniju podršku, zadržali su kontrolu nad čuvenim multietničkim Sarajevom i postali većina u onim njegovim dijelovima koje su Srbi i Hrvati napustili.

Rat se završio i tri strane su postigle mirovni sporazum, prosto zato što bi ih nastavak rata previše koštao. Dejtonski mirovni sporazum je zapravo zamrzao situaciju na terenu, s nadom Zapada i mnogih Bosanaca da će zemlja u budućnosti biti reintegrisana, a izbjeglice moći da se vrate kućama. Srpski i hrvatski pregovarači su se nadali da će proces uništenja Bosne i Hercegovine koji je započeo ratom biti okončan, a njihove teritorije pripojene Srbiji i Hrvatskoj. Gore od toga, Dejtonski mirovni sporazum je pripisao suverenitet trima ‘konstitutivnim’ nacijama: Bošnjacima, Hrvatima i Srbima. Politički predstavnici bosanskih Srba i Hrvata, koji su se surovo, krvavo borili protiv same ideje Bosne i Hercegovine, složili su se da participiraju u vladi te države. Potpisali su njen ustav, s uvjerenjem da država koju su definisali neće imati šanse da uspješno funkcioniše.

I tako, Bosnu i Hercegovinu čine dva “entiteta”: Federacija, koja uključuje teritorije Bošnjaka i Hrvata podijeljene u deset kantona, i Republika srpska, homogeno naseljena Srbima zahvaljujući notornom sistematskom etničkom čišćenju. Federacija i Republika srpska imaju odvojene vojske, parlamente i državne institutcije, ali njeni predstavnici su u državnom parlamentu (makar i samo da bi opstruirali njegov rad – jednom je 6 meseci parlamentarne debate utrošeno na raspravu oko veličine slova na koricama pasoša Bosne i Hercegovine). Svi su predstavljeni jednim ministarstvom inostranih poslova sa tročlanim predsjedavanjem, tako da se predstavnici svake od “konstitutivnih nacija” naizmjenično rotiraju.

Danas je Republika srpska polu nezavisna a njeni političari se otvoreno ograđuju od ideje ujedinjene Bosne i Hercegovine u bilo kom obliku. Njihov član predsjedništva je često odbijao da govori pod zastavom Bosne i Hercegovine ili stoji mirno dok se svira njena himna. U nekim dijelovima Federacije nastanjenim Hrvatima vijori se samo zastava susjedne Republike Hrvatske, kao što je u upotrebi samo hrvatska valuta, a u školama je hrvatski program, dok lokalni političari i institucije otvoreno ignorišu zakone Bosne i Hercegovine. Što se Bošnjaka tiče, oni ubrzano gube strpljenje, što se vidi po naglom porastu ekskluzivističke nacionalističke retorike i pratećim islamskim strastima. Ali čak i kada bi bratstvo i jedinstvo između tri “konstitutivne” nacije nekim čudom bilo ponovo uspostavljeno, Dejtonski ustav efikasno spriječava funkcionisanje zemlje.

Uzmite, na primjer, obrazovanje. Danas u Bosni i Hercegovini postoji dvanaest ministarstava obrazovanja. Iako ona ne postoje na državnom nivou, i Republika srpska i Federacija imaju svoja ministarstva. Osim toga, svaki kanton u okviru Federacije ima svoje posebno ministarstvo. Čak i u okviru Republike srpske koja ima samo jedno ministarstvo, postoji distrikt Brčko – teritorija i grad sa posebnim statusom, jer u Dejtonu oko njega nije bilo moguće postići sporazum. Njime upravlja strani administrator i on posjeduje autonomnu obrazovnu organizaciju – de facto trinaesto ministarstvo. Čak i kada bi postojala želja da se zakoni i regulative u oblasti obrazovanja uvežu i usklade, to bi praktično bilo nemoguće uraditi, jer ne postoji ministarstvo na državnom nivou, a svaki kanton ima svoj parlament, premijera i kabinet. Da bi se zakoni usvojeni na državnom nivou primenjivali na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine (makar i u blažoj formi, što je obično rezultat etničkog prepucavanja i sistemske opstrukcije), njih bi morali da ratifikuju parlamenti u oba entiteta, a onda u još deset kantonalnih parlamenata u Federaciji – znači, u ukupno njih dvanaest. Čak i kada bi to bilo moguće, ne bi bilo moguće obezbijediti primjenu takvog zakona, jer ne postoje mehanizmi na nivou države koji bi to osigurali.

Bosna i Hercegovina je čudo od birokratije. U zemlji u kojoj je nezaposlenih daleko preko 50%, ima oko 150 ministara. Vlada, u svim svojim različitim, etnički definisanim formama ubjedljivo je najveći poslodavac, jedini koji u dogledno vreme neće pretrpjeti smanjenje broja zaposlenih; sam proces donošenja takve odluke zahtijevao bi da vlada makar na tren bude efikasna. Zemlja je podijeljena, teritorijalno i kao država, između nacionalističkih birokrata koji se cjenjkaju i trguju njenim razbijenim dijelovima, njenim neprimjenjivim zakonima i ostacima njene budućnosti, dok kuju zavjere kako da zgrabe šta god bude ostalo pošto se konačno sve raspadne. Ono što izgleda kao amatersko ludilo, u stvari je sistem.

Konzistentna i ključna logika u kontrolisanom haosu BiH politike jeste logika podjele i segregacije. Legitimitet predstavika etničkih zajednica i njihova pozicija unutar birokratskog sistema baziraju se na njihovom uvjerenju da oni samo brane i štite takozvane nacionalne interese svojih birača od raznih problematičnih projekata. Na nedavnim lokalnim izborima, jedan od slogana hrvatske nacionalističke partije HDZ-a je glasio “Zaštitimo ono što je naše”, stav koji nije ograničen samo na Hrvate. Nacionalističke partije gotovo da i nemaju druge platforme osim predstavljanja svojih birača. One ne nude ekonomski program i rješenja za ogromnu nezaposlenost, ne pokazuju interesovanje da zaustave endemsku korupciju (kriminalne i političke elite je u suštini nemoguće razlikovati), nemaju političku filozofiju van okvira vulgarnog materijalističkog nacionalizma. Jednom izabrani – iznova, strašno, tragično – ovi predstavnici naroda štite ono što je naše (šta god to bilo i ko god da smo to mi) od države koja bi trebalo da bude zajednička domovina, obilježje zajedničkog života. Kao izabrani birokrati, oni podrivaju državu za koju bi trebalo da rade. Da bi ovaj centralizovani haos (sa tri različita etnička centra) mogao legitimno da funkcioniše kao državna politika, svi integrativni porivi bi morali da budu ugušeni. Sve forme identiteta, osim etničkog, moraju nestati ne bi li se omogućio uspon savršenog etnifikovanog subjekta koji nikada neće poželjeti da bude građanin, koji će od vlade zahtijevati ono što bi trebalo da budu njegova ili njena osnovna prava. Proces etničkog treninga počinje rano i nikada se ne završava. Izbačen je Deda Mraza, a djeci su nametnuti vjeronauka u vrtićima i nacionalna grupa predmeta u školama.

U Sarajevu, koje je zadržalo izvjesnu lojalnost prema ideji zajedničkog života, ulažu se izvjesni napori ka integraciji. U osnovnoj školi Alija Nametak, na primjer, knjige koje se koriste za čas bosanskog jezika i književnosti uključuju i tekstove srpskih i hrvatskih pisaca, ali ovu školu pohađaju gotovo isključivo bošnjačka djeca. Među osamdeset i dva prvaka koja su se popela na školsku binu, bila je samo šačica djece drugih nacionalnosti, koja potiče iz takozvanih mješovitih brakova ili romske populacije iz Sarajeva. Još jedna posljedica rata je gotovo monolitna etnička struktura. Ne samo da je veliki broj Hrvata i Srba (ali i Bošnjaka) napustio grad tokom i nakon njegove opsade, već se i veliki broj izbjeglica iz istočne Bosne, koji su bili brutalno protjerani od strane Karadžićevih ubica, doselio u njega. Iako su svi sa kojima sam razgovarao u Aliji Nametku izrazili, činilo mi se vrlo iskreno, svoju posvećenost ideji zajedničkog života, malo je onih sa kojima bi se takvo zajedništvo moglo uspostaviti.

Učiteljica Fatka mi je šapatom ispričala o neprospavanoj noći koju je provela brinući se za dijete čiji su roditelji odbili da ga upišu na vjeronauku, jedini od svih roditelja. Okretala se i prevrtala u krevetu, zamišljala ga kako sam tumara školskim hodnicima. Kada je veroučiteljka sutradan ušla u učionicu, to dijete je uzelo svoje stvari i spremilo se da krene, a onda je njegov najbolji drug odlučio da mu se pridruži kako ne bi bio sam. Ova priča nam govori da je zajednički život moguć samo izolovano, na obodima. „Produbljujemo jaz“, promrmljala je.

Taj jaz je institucionalizovan u formi “dvije škole pod jednim krovom”. U nekim dijelovima Bosne, djeca različitih nacionalnosti pohađaju školu u istoj zgradi ali su strogo odvojena: idu u različite učionice, nemaju zajedničke časove, često uče po različitim programima i knjigama, dok se nastavnici niti mješaju niti sarađuju. U nekim školama, časovi počinju u različito vrijeme kako djeca ne bi ostvarila bilo kakav kontak ili komuniciju prije ili poslije škole.

Posjetio sam jednu od takvih “dvije u jednoj” školi u Stolcu, gradiću u istočnoj Hercegovini. Stolac je prije početka rata bio mješovit grad, ali su ga sa početkom neprijateljstava 1992. mnogi Srbi napustili. Kada su se Bošnjaci i Hrvati (koji su početkom rata bili saveznici) 1993. godine okrenuli jedni protiv drugih širom Bosne i Hercegovine, Stolac je etnički očišćen od strane hrvatskih snaga koje su zatvorile veliki broj Bošnjaka u užasne improvizovane kampove. Poslije rata, jedan broj Bošnjaka se vratio u Stolac ali je grad ostao podijeljen. U to vrijeme, školu – koja je bila jedina u gradu i u koju su prije rata išla sva djeca – pohađala su samo hrvatska deca. Opštinska vlast koju su kontrolisali Hrvati odbila je da primi bošnjačku djecu. Tek na pritisak međunarodne zajednice i uspostavljanja koncepta “dvije škole pod jednim krovom”, bošnjačkoj djeci je bilo dozvoljeno da pohađaju ovu školu, onu istu u koju su njihovi roditelji išli zajedno sa svojim hrvatskim i srpskim drugovim mnogo godina prije nego što je rat uništio njihov zajednički život.

Danas je ova škola striktno podijeljena. Dio za bošnjačku djecu je značajno manji; za sedamnaest odjeljenja postoji samo devet učionica, a da biste došli do nekih od njih morate da se penjete pomoćnim stepenicama. Dio za hrvatsku djecu ima više učionica ali, kako mi je rekao direktor bošnjačke škole Sedžad Pezo, Hrvati ne žele da ga dijele (niko iz hrvatske škole nije bio voljan da razgovara sa mnom). Gospodin Pezo je čvrst, energičan čovek koji je bio nastavnik fizičkog prije nego što je postavljen za direktora. Njegov otac je izgradio ovu školu, rekao mi je, a on je u njoj radio dvadeset pet godina. Prije rata, prisjeća se sa tugom, nju je pohađalo 800 učenika koji su dijelili sve. Škola radi po konceptu “dvije škole pod jednim krovom” skoro petnaest godina. On za ovakvu segregaciju krivi hrvatske opštinske vlasti. „Oni ne žele da budemo zajedno“. Štaviše, Svetska banka je ponudila zajam školi pod uslovom da se integriše ali su, kaže, „vlasti to odbile“. Privatno, tvrdi on, bošnjački i hrvatski nastavnici se slažu; roditelji su takođe za integraciju, a djeca su najmanji problem. Ona se mješaju i zajedno igraju prije škole (časovi počinju u isto vrijeme), prije nego što ih razdvoje. On se potrudio da iznađe krivca za to, pa je većinu problema pripisao Dejtonskom sporazumu: on je uništio obrazovanje i sistem zdravstvene zaštite i cijelu zemlju; podstakao je katastrofalnu podjelu zemlje na kantone; dopustio je da nenormalno postane normalno i obrnuto. Uhvatio se za glavu: „Šta će biti za dvadeset godina?“

Direktor Pezo me je ispratio do učionice, dalje hodnikom od njegove male kancelarije. Školski odmor je još trajao; djeca su užinala dok sam razgovarao sa njihovom nastavnicom Aidom Obradović. Mlada žena sa dvogodišnjim nastavničkim iskustvom imala je samo jedan razred koji je uzela prošle godine kao prvake. U početku joj je bilo teško da uspostavi red jer su djeca, kaže, “svjesna svojih prava”. Đaci su se vratili u učionicu i posjedali na svoje jastuke na podu. Ovo im je bio posljednji čas toga dana i izgledali su pomalo umorno ili su, možda, bili zbunjeni mojim prisustvom u učionici – vjerovatno se nisu sretali sa puno stranaca. Možda im se moje ne-bošnjačko ime – Saša – učinilo čudnim, pa su neka od njih otvoreno buljila u mene dok je nastavnica Aida okupljala razred. Sjedeli su u krugu i pričali o stvarima koje vole: Aldin voli matematiku, Samra voli školu, Husein voli da crta. Iako su sva djeca bila Bošnjaci, nigdje u učionici nije bilo znakova, simbola ili slika koje bi upućivale na njihovo etničko poreklo. Tu je bio i jedan poster koji su napravila sama deca – Pravila ponašanja – na kojem je stajalo: „Mi slušamo druge dok govore“; „Mi pomažemo jedni drugima“; „Mi štitimo školu i učionicu“.

Djeca su bila vaspitana, fina i draga. Učiteljica Aida je bila nježna sa njima, iako pomalo troma i usporena, moguće od treme zbog mog prisustva – nije lako ignorisati čoveka od 103 kilograma u sobi punoj sedmogodišnjaka. U trenutku sam shvatio šta su to oni ovdje učili – meškoljeći se na jastucima na kojima su sjedeli, okrenuti prema učiteljici kao suncokreti – učili su kako da budu jedni sa drugima, kako da budu zajedno, kako da žive zajednički život. Na žalost, zajedništvo tog života je moguća samo u okviru njihove etničke zajednice.

Po završetku časa, djeca su ostala u učionici jer je slijedio roditeljski sastanak. Kada su roditelji ušli, izuvši cipele, djeca su se okupila na tepihu u uglu učionice kod prozora. Sastanak je počeo prilično bezopasno: učiteljica Aida ih je informisala o cijenama radnih svezaka, pretplati za dječije časopise i obaveznom osiguranju. Roditelji su to primili k znanju u tišini, ali se onda jedan krupan mlad čovjek predstavio, zbog mene – zove se Nermin Bise – i rekao da bi roditelji željeli da govore o školskom prevozu. Naglasio je da im je dosta nepravde i diskriminacije. Dok njegov hrvatski komšija Drago plaća pet bosanskih maraka godišnje po djetetu za prevoz do škole, Nermin plaća po 20 maraka mjesečno za svako od svoje dvoje dece. „A naša djeca se zajedno igraju“, zavapio je. Deca dolaze u školu ne samo odvojenim autobusima, već i po različitim cijenama. Cijela stvar neobično podsjeća na daleki američki jug pedesetih godina – drugačiji, a opet isti problem – s tim što su tada sva djeca bar dijelila isti autobus.

Nermin je bio “portparol” roditelja koji su bili nervozno tihi – želeli su da izraze svoju ljutnju, ali su umjesto toga samo lomili prste i nelagodno se premještali sa noge na nogu. Roditelji su potpisali peticiju, rekao je učiteljici Aidi, i čak bili spremni da im djeca bojkotuju školu. Željeli su da razgovaraju sa direktorom Pezom. Aida, bez riječi podrške ili primjedbe, otišla je da ga pozove. Roditelji su ostali u tišini – nisu razgovarali sa svojom djecom, nisu ih čak ni pogledali. Djeca koja su se dosađivala su tiho pričala jedna sa drugima – ona su jednostavno bila prisutna u tom svijetu odraslih.

Aida se vratila sa direktorom i on je saslušao Nermina koji je pročitao peticiju – njena suština je bila da će, ako se nešto ne bude preduzelo, roditelji započeti bojkot narednog ponedjeljka (ovo se dešavalo u petak).

Direktor Pezo je saslušao Nermina, ali je onda zamolio roditelje da razmisle o svojoj djeci i odustanu od bojkota. Roditelji su ga upitali šta onda da urade, ali on nije znao šta da im odgovori. „Škola ne može da utiče na odluke opštinskih vlasti“, rekao im je. Uslijedila je konfuzna prepirka koja se rasplamsavala sa svakom rečju, kulminirajući u nadvikivanju. Roditelji su želeli da se nešto preduzme. Direktor je rekao da škola ne može ništa da uradi i da bi bojkot kaznio djecu. Onda su iznova ponovljeni isti argumenti, ali sada glasnije.

Djeca su, izgledalo je, postajala sve blijeđa. Neka su bila vidno uznemirena: nekoliko dječaka se okrenulo ka zidu kao da nije moglo gleda cijelu stvar.

Svima je bilo jasno da se ništa neće riješiti ni tada ni u neko dogledno vreme. Vazduh je bio zasićen osjećanjem mizerije, poniženja i ljutnje koji su logična posljedica života u Bosni i Hercegovini. Poniženja samo mijenjaju oblik, ljutnja mijenja intenzitet, mizerija je svakodnevna pojava – a prebljedela djeca sve to upijaju. „Ovo je realnost“, zagrmio je diretor Pezo. „Ovo je realnost u kojoj živimo.“

Šta je to što želimo i očekujemo od obrazovanja? Da bismo odgovorili na ovo pitanje, prvo moramo da definišemo ko smo to “mi”, da razumijemo kako “mi” nastajemo. Meni se čini očiglednim da, prolazeći kroz obrazovni sistem, djeca postaju građani. Obrazovanje im pomaže da definišu svoje lične i kolektivne identitete. U idealnom slučaju, ono teži da im obezbijedi sredstva kako bi mogla da učestvuju u javnom životu i razumiju sebe u nekoj vrsti zajedničkog okruženja. U liberalnim demokratijama obećanje (i zahtijev), sadržani u zagarantovanom pravu na obrazovanje, ogledaju se u tome što će građanin koji završi taj sistem obrazovanja biti svjestan svog odnosa i duga prema javnom životu. Imaće prilike da razvije razumno nezavistan i kritičan um, svijest o svojim pravima i obavezama u demokratskom sistemu, spreman i voljan da učestvuje. Drugim riječima, obrazovni sistem obučava ljude kako da se odnose prema autoritetu – epistemološkom, legalnom, političkom. On ne samo da prenosi znanje, on definiše šta ga čini, odakle dolazi i koji izvori znanja su odobreni od strane autoriteta i stoga legitimni.

Sedio sam na času islamske vjeronauke za osmake u školi Alija Nametak. Vjeroučiteljka Sija Hasani je bila pokrivena, ali našminkana i imala je mekan, brižan glas. Osjetio sam (ili samo projektovao) da je djeci bilo nelagodno, jer je moje ime govorilo da nisam musliman. Ali, sjeo sam pozadi i oni su uskoro zaboravili na mene.

Čas je bio o ogovaranju – gibet po Kuranu. „Ogovaranje je kada o svom muslimanskom bratu govorite na način na koji on to ne bi želeo“, rekla je nastavnica Sija. „Ogovaranje je prenošenje tuđih riječi. U Kuranu, ogovaranje se poredi sa jedenjem mesa mrtvog brata.“

Đaci su učestvovali u diskusiji – ogovaranje je pojam dobro poznat tinejdžerima. Djevojčice nisu bile pokrivene, sve su nosile tinejdžerske “uniforme” (farmerke, majice, patike) i govoile bez ustezanja. „Ogovaranje je znak slabosti i bespomoćnosti“, rekao je štreber Adnan, očigledno nastavničin ljubimac. Podižući ruke, ali ne sačekavši da budu prozvani, drugi đaci su, kao osobine svojstvene onima koji ogovaraju, ređali – ljubomoru, mržnju, zavist, aroganciju, potrebu za samopromocijom. Izgledalo je da su se svi složili da je ogovaranje „veoma prisutno u savremenom društvu“.

Dizali su ruke sa dva prsta u obliku slova V, kao što sam i ja radio kada sam prije mnogo godina išao u školu, na vrhuncu Titove socijalističke Jugoslavije kada su radnici i građani loše upravljali i samoupravljali fabrikama i opštinama prije nego što je rat zarazio sve čega se dotakao nekom vrstom poraza. Čas iz islama me je u izvjesnoj mjeri podsjetio na moj čas iz marksizma koji je bio obavezan u mojim tinejdžerskim godinama: atmosfera bezgrešnog moralnog i ideološkog vođstva, već obezbjeđeni odgovori na sva pitanja, diskusija u okvirima već dogovorenih slaganja – riječi i termini su se možda promijenili, ali model nije. Ipak, na mom času marksizma – na kojem sam uvijek drijemao – nikada se ne bi razgovaralo o ogovaranju. Komunistički projekat, uključujući i prelazni period socijalističkog samoupravljanja, nije imao dodirnih tačaka sa životom tinejdžera. Oblast u kojoj je marksistička doktrina bila primjenjiva – ako je ikad igdje to i bila – nalazila se daleko iznad i ispred nas. Nama su ispirali mozgove i pripremali nas za buduće uloge i zaduženja koja, na naše olakšanje, nikada nismo preuzeli. Na času islama, međutim, šta god da su tinejdžeri naučili o grešnosti ogovaranja – nepobitno ustanovljenoj u Kuranu – moći će da primjene nakon časa na školskom odmoru kada će bez sumnje neko početi sa ogovaranjem.

Vjeronauka, drugim riječima, nalazi put do važnih stvari. Razgovor se u jednom trenutku usmjerio ka narkomanu iz komšiluka kojeg su izgleda svi poznavali, kao primjeru nekoga koji je skrenuo sa pravog puta i kojeg bi islam mogao da na njega vrati. Vjeroučiteljka je vjerovala u ono što je predavala – što je neophodno za dobro prenošenje znanja – i iskreno bila uvjerena u to da ono što ona podučava može da napravi promjenu u njihovim životima. Izgledala je kao pristojna, brižna osoba, iskrena u svom uvjerenju da islam pruža moralnu zaštitu i vođstvo.

Iako ateista, teško mi je bilo da zamislim alternativu ovakvoj vrsti vjerskog podučavanja u Bosni i Hercegovini. U zemlji razorenoj ratom, u propaloj državi čiji neuspjeh je zagarantovan ustavom, cjelokupna moralna, obrazovna i privredna infrastruktura se urušila ili, u najboljem slučaju, jedva opstaje. Ne znam koji bi to filozofski, etički ili moralni diskurs u ovom trenutku mogao da nadomjesti jednostavne, uprošćene religijske zapovjesti – vakuum je ogroman. Jedini način da se religija i moralni okvir koji ona nudi nečim zamijene, bio bi da se Bosna i Hercegovina nekako (ponovo) uspostavi kao građanska, demokratska država u kojoj će nosilac političkog suvereniteta biti pojedinac, a ne član jedne od tri “konstitutivne” nacije. Mogućnost ovakve transformacije ni izdaleka nije na vidiku.

Na kraju časa, djeca su me uljudno pozdravila i otišla, bučna i puna energije. Sija mi je dala njenu e-meil adresu kako bih joj poslao ono što ću napisati. Imao sam osjećaj da je brinula kako ću pogrešno prikazati i nju i, šire, sam islam budućim čitaocima svog teksta. Uvjeravao sam je da iznad svega poštujem nastavnike i napore koje ulažu u obrazovanje djece. Uspio sam da prikrijem svoje osjećanje očaja.

Obrazovni sistem je sistem očekivanja. Sve što je potrebno da znate o načinima na koje javni život zamišlja i definiše svoje članove, naći ćete u njegovom obrazovanju. Tragedija obrazovanja u Bosni i Hercegovini je u tome što su namjere koje stoje iza njenog obrazovnog sistema – koliko god podijeljene i anarhične – lako vidljive, pa ipak gotovo da nema političke sile na državnom nivou koja bi mogla da zaustavi ispiranje mozgova, a kamoli razmontira njegovu strukturu.

Nacionalisti, koji predstavljaju konstitutivne narode, žele i očekuju nacionalne predmete, ne građanske. Oni žele da djeca izađu iz labave obrazovne mašine naučena da misle o sebi samo u granicama svog etniciteta. Njihova individualnost je pretpostavljena – politički, legalno, epistemološki – nacionalnom. Malo je prostora za “ja”, samo za “mi”. Ono što “mi” očekujemo od obrazovanja jeste neupitno, besprijekorno, očigledno “nama” i, posljedično, “njima”. Unutrašnja svrha bosansko-hercegovačkog obrazovanja, njegovo pravo značenje, oličeno u nacionalnoj grupi predmeta, nije toliko poslušnost koliko njegova epistemološka čvrstina. Polje znanja je ograničeno u smislu etniciteta i bazirano na prijedlogu da postoji samo jedan način da se bude individua ili građanin. Obrazovanje je proces normalizacije. Ukoliko želiš da budeš to što jesi, moraš da budeš jedan od nas. Ako si jedan od nas, vrlo je malo načina da budeš to što jesi.

Svaki put kada bih vidio učiteljicu Fatku Brković ona bi nosila ogrlicu s perlama. Ta ogrlica je, izgleda, o njoj govorila nešto veoma bitno; davala joj je auru digniteta, mudrosti i elegancije. Pa ipak, ona se ne bi mogla opisati kao osoba na distanci. Često bi grlila i ljubila svoje učenike i već tokom prvih par dana oni bi je obožavali. Kada ih je na početku jednog časa pitala šta vole najviše na svijetu, djeca bi neizostavno spomenula Učiteljicu (pored sunca, salame, škole, jagoda, pirinča, igre, lubenice). Bilo je očaravajuće gledati je kako izvodi nastavu pred dvadesetak šestogodišnjaka s nespornim, benevolentnim autoritetom, s ljubavlju, blagošću i poštovanjem. Kada bi djeca sjela u krug da čuju neku priču, ona bi ih tako rasporedila da nije bilo razlike između dječaka i djevojčica. Natjerala bi ih da se drže za ruke i dodiruju – odvraćajući ih nježno od stida i straha. Kada je dječak po imenu Faruk, koji je očito patio od poremećaja nedostatka pažnje, jednom uzviknuo: „Moram da piškim!“ obratila mu se mirno i strpljivo. Kasnije mi je rekla da škola nikako nije mogla da pomogne Faruku – samo jedan dječji psiholog je bio dodijeljen za tri škole, pa Alija Nametak nije u mogućnosti da pomogne djeci sa posebnim potrebama. Faruk je zavisio od njene darežljivosti i iskustva.

Fatka je podučavala 39 godina, a njena karijera je samo jednom prekinuta, početkom rata ranih devedesetih. Prije rata je živjela i radila u Mrkonjić gradu, gradu na sjeverozapadu Bosne, iz kojeg su je protjerali Srbi. Ratne godine je provela kao izbeglica u Hrvatskoj, u primorskom hotelu bez turista, nastanjenom bosanskim izbjeglicama. Kada je naišla na grupu bosanske djece koja su se igrala na plaži, neplanirano im je održala čas na licu mjesta. Učiteljicu u njoj nisu mogli potisnuti ni rat ni izbjeglištvo.

Onda je krenula da priprema školu za djecu. Neumorno je držala časove na plaži, tražila pomoć od raznih agencija, obezbjedila neke međunarodne donacije i na kraju uspjela da nađe prostoriju za učionicu. Uspjela je čak da obezbjedi i poklone od Deda Mraza koji su bili dar od Italijana. Paketići su sadržali bojanke kojima su djeca, kaže Fatka, bila oduševljena.

Nakon rata nije mogla da se vrati u Mrkonjić grad, koji je ostao pod srpskom kontrolom, pa je otišla u Sarajevo. Svoj rodni grad je posjetila samo jednom nakon završetka rata: sada u njenoj kući živi neko drugi, direktor škole je njen bivši kolega a slike srpskih svetaca su na zidovima svake učionice i hodnika.

Jednom je, svojim toplim, energičnim, baršunastim glasom, ispričala djeci slijedeću priču:

„Svaka priča ima naslov“, rekla je, „a ova se zove Tri leptira. Nekada davno, postojala su tri leptira koji su bili nerazdvojni prijatelji. Živjeli su na prelijepoj poljani i sve radili zajedno – igrali se, letili, šalili se sa cvijećem. Ali jednog ljetnjog dana, nebo se iznenada naoblačilo i počele su da padaju velike, teške kapi kiše. Kako su im se krila nakvasila, počeli su da traže zaklon.

Bijeli leptir je došao do jednog bijelog cvijeta i rekao: „Molim te da zaštitiš moje prijatelje i mene“. A bijeli cvijet joj je na to rekao: „Tebe mogu, ali ne i druga dva“. I tako su leptiri odletili dalje kako bi našli zaklon za sva tri.

Žuti leptir je doletio do žutog cvijeta i rekao: „Molim te pomozi mojim prijateljima i meni“. „Pomoćići ću ti“, rekao je žuti cvet, „ali ne i drugoj dvojici“. Odletili su po kiši, jer žuti leptir nije želio da ostavi svoje prijatelje.

Plavi leptir je rekao plavom cvetu: „Molim te da primiš moje prijatelje i mene“. „Tebe ću primiti, pošto si plav“, rekao je plavi cvijet, „ali ne i druga dva“. Plavi leptir nije želio da ostavi svoje prijatelje, pa su odletili dalje.

Ali onda je kiša prestala, a sunce izašlo iza oblaka i osušilo krila leptirova tako da su opet bili srećni i letjeli slobodno iznad poljane.

„Ko je pomogao leptirima?“, upitala je učiteljica Fatka djecu, „Ko im je pomogao?“

(Sa engleskog,  za Peščanik prevela Svetlana Vukomanović)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku