hamburger-icon

Kliker.info

Akademik Slavo Kukić : Tko će izići kao konačni pobjednik – Bosna i Hercegovina ili Dodik?

Akademik Slavo Kukić : Tko će izići kao konačni pobjednik – Bosna i Hercegovina ili Dodik?

12 Oktobra
15:38 2021

Već godinama upozoravam da Dodikov juriš na BiH nije avantura poremećena uma, iako trenutačni član državnoga predsjedništva za nju ima i debele osobne razloge, nego operacionalizacija ideološkog projekta u kojemu on samo izvršava ulogu koja mu je, kao i njemu sličnima na Kosovu i u Crnoj Gori, od mozgova projekta dodijeljena.

Piše : Slavo Kukić (Inforadar)

A cilj projekta, do u detalje razrađenog u Memorandumu 2, je revitalizacija ideje velike Srbije u novim uvjetima.

Zanimljivo je, dakako, kako se zacrtani cilj planira ostvariti. Predviđeno je, recimo, djelovanje u smjeru umanjivanja ili potpunog nijekanja odgovornosti Srbije za počinjene zločine i razaranja.

Predviđeno je, potom, da se montiranim optužnicama protiv građana BiH, Hrvatske i Kosova odgovornost za ono što se devedesetih događalo ravnomjerno raspodijeli, da se, i s istim ciljem, odvrati pažnja medija, u regiji i izvan nje, sa završnih procesa pripadnicima srbijanskog i vrha RS na suđenju u Hagu, da se susjedne države – BiH, Hrvatsku i Kosovo – prisili na odustajanje od tužbi pred međunarodnim sudovima, da se stalno pojačava pritisak u smjeru zatvaranja Haškog tribunala i zahtijeva suđenje najodgovornijima pred domaćim sudovima.

Predviđeno je, na koncu, i da se čini sve kako bi se destabiliziralo vlade susjednih država, provociralo unutarnje nezadovoljstvo i nemiri u njima, inzistiralo na konstitutivnosti Srba kako bi se naknadno moglo ići i korak dalje – da ih se integrira u „unitarnu, svesrpsku zajednicu“ i slično.

Foto: Još prije osam godina magazin “Slobodna Bosna”, u tadašnjem printanom izdanju, pisala je o idejama i planovima iz Memorandumu 2 SANU

Što se, pak, BiH tiče, u Memorandumu 2 se dodaju i druge natuknice. Precizira se, primjerice, da treba činiti sve kako bi se blokiralo usvajanje novih zakona i rad državnoga parlamenta, i uopće funkcioniranje države i njezinih institucija. Da se, potom, uvijek i svugdje treba istrajavati na tezi da su te institucije nepotrebne, skupe, ali i antisrpske, stoga i nemoguće.

Da se u prvi plan uvijek i svugdje stavlja RS kao državu i ignorira BiH, u svijetu svakodnevno daje do znanja da se BiH ne smatra jedinstvenom državom, nego mehaničkim zbrojem dviju teritorija, usput neprirodnim, nametnutim, nemogućim – i da se konkretnim akcijama treba pomagati otcjepljenje RS-a. Da se, na koncu, Srbe u RS-u, koji se takvom djelovanju suprotstavljaju, treba prišivati na stup srama kao izdajnike, kvislinge, i primjenjivati sve kako bi ih se u tome obeshrabrivalo.

Ako se, hoću reći, pažljivije analizira ono što čini laktaški silnik, operacionalizacija ideje velike Srbije iz Memoranduma 2 je zaključak koji se sam od sebe nameće. Uostalom, i dok ovo pišem prisiljen sam na beogradskom samitu i gledati i slušati Dodikove bljuvotine na račun vlastite zemlje, kojoj je na čelu on sam. I uvjeravanje lidera nesvrstanih kako su raspad BiH i secesija RS-a ono što bi i svi oni, i pojedinačno i kao pokret, trebali podržati.

Slične poruke, međutim, ta seoska barabusina šalje svakodnevno i iz svoje laktaško-banjalučke busije. Građani BiH, recimo, više uopće ne reagiraju nervozno na njegove prijetnje otcjepljenjem RS-a. Jer, njih, reći će, moguće pratiti više od jednog desetljeća – od zastrašivanja referendumom iz 2011., do nedavne „kako će RS, ne vratimo li se izvornom Daytonuproglasiti nezavisnost“.

Nisam, međutim, siguran da ih je ravnodušnima ostavila i najnovija Dodikova najava kako će neudovoljavanje njegovim zahtjevima vrlo brzo dobiti i adekvatan odgovor. Da će, kako Mile pojasni, ništavnima biti proglašene odluke o formiranju Oružanih snaga, Uprave za neizravno oporezivanje i Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća, te formirani ekspertni timovi koji će se baviti novim ustavom RS-a, pravom, financijama, ali i odlukama visokog predstavnika u BiH.

Milorad Dodik: Odavno prešao crvenu liniju (Foto: Armin Durgut/PIXSELL)

Na zabrinutost, među inim, upućuje otvoreno pismo koje međunarodnoj zajednici, partijskim liderima i inima ovih dana uputi akademik Esad Duraković, ali i reakcije političke bulumente sa samog vrha državne i političke piramide ove zemlje.

Dojam je, doduše, da domaće političke reakcije ne brinu laktaškog silnika. I da će, što se njih tiče, ustrajati na putu kojim je krenuo. U prilog tome, uostalom, svjedoči i odluka mu da u svoju priču uvlači sve što se u BiH i njezinu okruženju uvući može, a i uvjeravanje javnosti da ga u odluci o otcjepljenju RS-a već danas podržava sedam članica EU.

Stoga se racionalnim nameće pitanje kako će sve ovo završiti? Tko će izići kao konačni pobjednik – Bosna i Hercegovina ili Milorad Dodik? Hoće li BiH platiti cijenu Dodikovom suludom ideološkom i inom avanturizmu, ili će u konačnici on sam morati pakirati kofere i zaštitu, ako uopće uspije zdimiti preko državne međe, tražiti na drugim svjetskim meridijanima? 

Nije da i sam nisam zabrinut za ono što bi se moglo događati. Za razliku od kolege Durakovića, međutim, prijetnja kataklizmičkim ishodima mi se ne čini previše realističnom. Istina, Dodik je već dosad napravio veliku štetu ovoj zemlji. Istina je, potom, da ga se u destruiranju BiH potiče i izvan njezinih granica. I najnoviji natpis na beogradskom samitu koji sugerira kako tamo nastupa u ime BiH u prilog izrečenom najzornije svjedoči.

Ali, ne bih rekao kako i sam Dodik vjeruje u prijetnje koje ovih dana izriče, pa ni u onu da nema autoriteta na svijetu koji ga u njegovu naumu može zaustaviti. Naprotiv, puno je više argumenata da je rat s čitavim svijetom samo izraz narasla straha što bi ga u najbližoj budućnosti tek moglo stići. Jer, broj njegovih bespogovornih sljedbenika je, kako vrijeme odmiče, ovdje, u zemlji koju izluđuje, sve tanji.

Znači otvorena otpora, istina, još uvijek ne dolaze ni od koalicijskih mu partnera, ni od članstva vlastite mu partije. No, vrlo skoro ni njih ne treba isključiti. Jer, opozicijske stranke u RS-u su mu, dojam je, definitivno okrenule leđa. I pomoći mu, kako stvari stoje, neće čak ni pozivi na zbijanje srpskih redova kojima ih je dosad prevodio žedne preko vode. U to, uostalom, i domaću javnost i centre svjetske moći svakodnevno uvjeravaju prvi ljudi tamošnje opozicije, lideri dviju najjačih političkih partija posebice.

Sve očigledniji domaći otpor, još konkretnije, može biti prevaga u definitivnoj promjeni raspoloženja javnosti prema vratolomijama Milorada Dodika, pa i među onima koji su mu sve ove godine aplaudirali. Dodatni poticaj tome bi, s druge strane, mogla biti i sve otvorenija upozorenja, pa i prijetnje sankcijama, ne samo prema Dodiku i njegovom političkom krugu, nego i prema RS-u kao cjelini.

State Department: U iščekivanju američkih sankcija

Već danas je, naime, izvjesno da SAD pripremaju paket vrlo ozbiljnih kaznenih akcija. U javnosti se, doduše, još uvijek operira sankcijama samo prema korumpiranim pojedincima. Ne čini mi se, međutim, da bi to mogla biti kočnica za Dodika. Jer, pod američkim sankcijama je već neko vrijeme. No, ne isključujem da bi najnovija američka prijetnja mogla upaliti alarme dijelu njegovih političkih poslušnika unutar SNSD-a, još više među koalicijskim partnerima.

Pridruže li se, pak, američkim sankcijama i Evropljani, pa taman se one odnosile isključivo na slijeđenje ideja Milorada Dodika, stvar bi se mogla puno ozbiljnije zakomplicirati. A to kao mogućnost uopće ne treba isključivati. U prilog tome, ako se već hoće, govori i nedavna otvorena poruka Ujedinjenog Kraljevstva, ali i vrlo intenzivne komunikacije američke ambasade s ambasadama evropskih zemalja u BiH koje daju naslutiti kako bi kurs Washingtona mogao pratiti i najveći dio Evrope, njezina najrazvijenijeg dijela posebice.

Budu li, međutim, sankcije svijeta s korumpiranih političara proširene i na čitavu RS, a sve intenzivnije se kao mogućnost ističe i to, položaj Dodika će biti puno značajnije pogoršan. Jer, u tom slučaju će prosječan srpski čovjek u ovom dijelu zemlje sam morati birati između Dodika i vlastita života.

A ostane li kao izbor samo to, uopće nije upitno što će se dogoditi. I sve su prilike da je to scenarij koji laktaškom silniku sve intenzivnije nanosi nesanicu. A nesanicu je, pa i još štošta, za sve što je činio, i zaslužio. I pred Bogom i pred ljudima.

 

Podijeli

6 0 komentara

  1. Zoran(Rodoljub)
    Zoran(Rodoljub) 12 Oktobra, 17:18

    Vi i bosnjaci niste BiH,zato nemojte prodavati m mjesto bubrega.
    PS:Gosn.Dodik,odgovor na vase pitanje.

    Odgovori
  2. Salik
    Salik 13 Oktobra, 00:19

    Republika Srpska je pobedila kad je delikvent pacov Dino Merlin sa grupom carsijskih kriminalaca 1991 godine izvrsio agresiju na srpsku decu . Podigao je ruku na srpsku decu i pocinio masovni zlocin nad muslimanskim narodom . Anomalija Izmetbegovic i Dino Merlin gorece u paklu zbog pocinjenih zlocina islamskog nacizma i terorizma .

    Odgovori
  3. PRAVA ISTINA
    PRAVA ISTINA 13 Oktobra, 05:07

    NJEMAČKI POLITIČAR STEFAN SCHWARZ : “REPUBLIKA SRPSKA JE ENTITET GENOCIDA I NEMA PRAVO POSTOJATI!”

    Stefan Schwarz je osoba koja je, tokom rata u BiH, kao mladi političar CDU-a i zastupnik Bundestaga bio jako angažovan i zainteresovan za naše zemlju. On se oglasio na svom Facebook povodom neustavnog “Dana RS-a”, rekavši kako je Bosni i Hercegovini neophodan moderni europski ustav umjesto Dejtona.

    On se oglasio na svom Facebook povodom neustavnog “Dana RS-a”, rekavši kako je Bosni i Hercegovini neophodan moderni europski ustav umjesto Dejtona.

    – Pomirenje započinje tako što ćemo govoriti istinu: Republika Srpska je entitet genocida i nema pravo postojati. Dejton i RS moraju biti zamijenjeni modernim evropskim ustavom, rekao je Schwarz.

    Dodao je da ovaj neustavni dan slave Dodik, Vučić i Putin, a napomenuo je i kako je ovaj praznik neustavan po presudi Ustavnog suda BiH.

    – Taj je entitet natopljen krvlju desetinama hiljada nevinih žrtava genocida koje su ubijene u Prijedoru, Foči, Srebrenici i Žepi i stotinama drugih gradova i sela iz samo jednog: jer nisu bili Srbi, napisao je on.

    Nastanak manjeg bh. entiteta ocijenio je kao najveću nevolju još od Hitlera i Staljina koji su počinili genocid u Europi.

    – Prije nego što je ubijeno 8.400 civila u Srebrenici već je bilo više od 90 hiljada nevinih žrtava planiranog genocida, u sklopu kojeg su sistemski protjerivani i ubijani svi koji nisu bili Srbi, kazao je Schwarz.

    Naveo je da je u istočnoj Bosni isplaniran genocid, koji je izvršen u ime narodne politike.

    – Ono što danas, kao Republika Srpska, čini 49 posto teritorija Bosne i Hercegovine i znatno manje stanovništva, izgrađeno je na ubstvima, mučenjima, pljačkama, raseljavanjima i silovanjima – a međunarodna zajednica to toleriše, napisao je on.

    Odgovori
  4. DOKUMENT
    DOKUMENT 13 Oktobra, 05:36

    Nacionalizam, najefikasniji mehanizam za samouništenje

    Nepotrebno je navoditi primere za očiglednosti, nacionalistička klika devastirala je sve što je stigla, a planira da isti postupak anihilacije primeni i na sve što je nekim čudom preteklo njihovu najezdu. U tom udruženom zločinačkom poduhvatu protiv sopstvenog naroda najverniji saveznici nacional-skakavaca su milioni pripadnika tog istog naroda izloženog pustošenju.

    Piše: Tomislav Marković

    Milorad Dodik je ponovo krenuo u akciju otcepljenja Republike Srpske. Najavio je da će do kraja meseca ili najkasnije prve nedelje novembra Skupština RS imati obiman dnevni red “koji će ići za tim da se povuče saglasnost sa vojske, indirektnih poreza koji po Ustavu BiH pripadaju Republici Srpskoj, čak i granice, odnosno upravljanje granicama na prostoru Republike Srpske pripada RS-u, a ne BiH”. Peni Dodik na sve strane, urla kako ne mogu dva stranca i tri Bošnjaka da odlučuju o srpskom narodu, svađa se s kim stigne, psuje, preti i uopšte, neobuzdano se služi širokom paletom svojih izražajnih mogućnosti.

    Nije mu ni lako, s obzirom šta mu spremaju na Zapadu, pesak mu ubrzano curi iz peščanika i ne sluti ni na šta dobro, osim eventualnog bekstva u Rusiju. Izaslanik američkog predsednika za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar najavio šta ga čeka, rekavši: „Moram reći da su nove sankcije prema Balkanu predviđene za one koji opstruišu politički, ali i prema onima koji imaju korist od toga“. Dodik je skinuo diplomatske rukavice sa jezika i raspalio: „Jebe mi se za sankcije. To sam upoznao već. Ako hoćeš sa mnom razgovarati, nemoj mi pretiti“. Eskobar je ostao hladnokrvan: „To nije pretnja, ovo je činjenica“.

    Kasnije je na Twitteru pojasnio da su pretnje srpskog člana Predsedništva BiH Milorada Dodika otcepljenjem Republike Srpske od BiH za SAD antidejtonske i da građanima tog entiteta ne nude ništa drugo osim izolacije i „ekonomskog očaja“. Pa ko voli nek izvoli. A izgleda da mnogi vole, evo i opozicija srbuje sve u šesnaest, ali pošto Zavod za patente još nije verifikovao srbometar, teško je pouzdano utvrditi ko su veći Srbi.

    Što izgubimo na emigraciji, nadoknadimo na mortalitetu

    Za to vreme Aleksandar Vučić, predsednik svih Srba u Srpskom svetu, mudro ćuti, računajući da ćutanje znači odobravanje. A i što bi se zamarao kad su tu njegovi jastrebovi, pre svih Aleksandar Vulin koji uporno najavljuje da je zadatak ove generacije političara da konačno obave to ujedinjenje svih Srba, da svi najzad budemo zajedno, među svojima, sabrani ispod jednog stega, jedne partije, jednog vođe, tačnije – njegove čizme.

    Da dočekamo i to čudo: svi Srbi u jednoj državi, svi idu u crkve pravoslavne i mole se Bogu da satre nekrste liše nejači, svi se na ulici pozdravljaju vekovnim srpskim pozdravom „Dogodine u Prizrenu“, svi pišu ćirilicom i to uglavnom navijačke parole tipa „Ratko Mladić – srpski heroj“, „Nož, žica, Srebrenica“ i „Ne damo Kosovo“ (srBski: „Nedamo Kosovo“), svi misle kao jedan, a on zebe od mnogo mišljenja.

    Ako Vučić, Dodik, Vulin i ostali dačići misle da stvaraju taj Srpski svet, da se otcepljuju, pripajaju, ujedinjuju, obnavljaju Dušanovo carstvo – morali bi da požure. Jer da bi se neki ljudi međusobno ujedinili i – što bi rekao filozof Časlav Koprivica u naletu jezičke inventivnosti – samoobgraničili, neophodno je da ih ima u koliko-toliko pristojnom broju. A taj broj opada iz dana u dan. Srbiju poslednjih godina napusti u proseku 50.000 ljudi godišnje, uglavnom nepovratno. Prema nekim podacima, Srbiju je od 2000. godine napustilo skoro milion stanovnika. Epidemija korone je malo usporila masovno iseljavanje, tačnije – odložila ga do neke bolje prilike i normalizacije stanja, ali uprkos tome ljudi nalaze načina da odu.

    Bez brige, što smo izgubili na emigraciji, nadoknadili smo na mortalitetu. Tokom 2020. godine u Srbiji je, prema zvaničnim podacima, broj preminulih za 53.261 veći od broja rođenih. Ta razlika inače nije ovolika, obično iznosi između 36 i 39 hiljada, pa se odavde lako može zaključiti koliko je zapravo ljudi umrlo od korone, ali i od mnogih drugih bolesti, jer se naša napredna vlast bori protiv epidemije tako što uništava zdravstveni sistem, fizički i psihički iscrpljuje lekare i medicinsko osoblje, a teške bolesnike sprečava da se leče.

    Masovna bežanija od zlatnog doba

    Ništa nije bolje ni u Dodiklendu, Republiku Srpsku je, prema nekim procenama, posle rata u BiH do popisa 2013. godine, napustilo 330.000 ljudi, a još 125.000 je otišlo od popisa do 2018. godine. “Ove godine Republika Srpska ima 8.949 upisanih prvačića, što je najmanji broj u zadnjih deset godina”, panično javljaju mediji. Naše vekovne srpske zemlje napušta uglavnom mlađe, radno sposobno stanovništvo, odlazeći najvećim delom na Zapad, tamo gde može normalno da se živi od svog rada, a i ne moraš svakog dana da slušaš ove manijake koji prete ratom, otcepljenjem i ujedinjenjem, ne moraš da se učlaniš u partiju da bi se zaposlio, niti da trpiš kojekakve kabadahije i zlostavljače, inače listom velike srpske patriote.

    Dobro, ne odlaze svi baš zauvek, poneko se i vrati, ima i emigracije iz RS u Srbiju, ali trendovi su jasni i neće se menjati. Da su gornji brojevi apsolutni to bi značilo da u Srbiji za nekih šest-sedam decenija neće živeti gotovo niko. Stanje nije baš u toj meri apokaliptično, ali je jasno u kom nas pravcu vode usrećitelji naroda i oni koji bi sve učinili za Srbiju, a još više za njen nestanak.

    Uzalud Vučić ubeđuje sve redom da je nastupilo zlatno doba, da plate rastu kao đavo iz vode, da nikad nije bilo bolje: od tog njegovog zlatnog doba i rajskog života svi beže kao đavo od krsta. Odlaze lekari, inženjeri, programeri, bolničari, medicinski tehničari, negovateljice, pekari, doktorandi, astronomi, biolozi, kuvari, hemičari, biohemičari, keramičari, lakireri, stolari, moleri, majstori svih mogućih zanata, ko god ume nešto da radi.

    Ministarstvo nestajanja

    Za to vreme premijerka Ana Brnabić mrmori nešto o tome kako više nema odliva mozgova, već je došlo vreme priliva mozgova, misleći valjda na one koji su se prinudno i privremeno vratili u zemlju usled pandemije. Dobro, premijerka se specijalizovala za izgovaranje nesuvislosti i besmislica, neprestano nastoji da nadmaši samu sebe, što nije nimalo lak posao, pa na njene reči ne treba obraćati pažnju, pogotovo što je dotična persona puka marioneta šefa Aleksandra Vučića.

    Kako bi pospešili bledunjavu demografsku sliku, Vučić & co. su se dosetili ingenioznog rešenja: na mesto ministra za brigu o porodici i demografiju postavili su starog ratnog huškača Ratka Dmitrovića. Nema te stvari koju Dmitrović ne bi bio u stanju da upropasti, šta god je branio to je propalo, redak talenat za kvarenje svega i svačega, uključujući i kamen za potapanje kiselog kupusa, kuglu za boćanje i silu gravitacije. Sudeći po navedenim podacima o rekordnom negativnom prirodnom priraštaju, ministrovanje mu je odlično krenulo, a sva je prilika da će se još uspešnije nastaviti.

    Nacionalistička destrukcija

    Da se razumemo, ne propovedam nikakvu apokalipsu, ne lamentiram nad nestajanjem Srba, ne proričem izumiranje naroda, niti me to zanima. Nestali su i kudikamo ozbiljniji narodi, velike civilizacije su se survale u prah, pa šta im fali. Nestali su Feničani, Akađani, Sumerci, Vavilonci, Haldejci, od starih Grka i Rimljana ni traga ni glasa, a o Inkama, Majama i Astecima da i ne govorimo. Nije ni broj stanovnika od presudne važnosti. Atina Sokrata, Platona i Aristotela imala je između 250 i 300 hiljada stanovnika, od toga samo tridesetak hiljada slobodnih građana sa svim političkim pravima, pa su stvorili evropsku civilizaciju. Poenta je u nečemu drugom.

    Poenta je u tome da je nacionalizam ideologija pogubna ne samo po druge nacije, nego i po naciju koju ovaj ideološki virus kolektivno zahvati. Otkad su nacionalisti pre trideset i kusur godina zaseli na vlast, uništili su sve što im je ruku dopalo: zajedničku državu, desetine hiljada ljudskih života, mir, gradove, sela, institucije, ekonomiju, fabrike, radništvo, ravnopravnost, jednakost, prosvetu, kulturu, pravni sistem, zdravstvo, moral, empatiju, solidarnost, životnu sredinu, sekularizam, svakodnevni život… Pod budnom nacionalističkom paskom procvetali su organizovani kriminal, narko-karteli, šverceri, ratni profiteri, lopuže, ubice, ratni zločinci, razne sociopate, šovinizam, mržnja, izrabljivanje, nasilje, rasizam, fašizam, korupcija, otimačina, beznađe i osećanje potpunog besmisla.

    Nacionalizam je najefikasniji mehanizam za samouništenje, u šta možemo da se uverimo čim se osvrnemo oko sebe, svejedno u kom pravcu gledali. Masovno bekstvo iz nacionalističkog brloga nije jedini pokazatelj nacionalističke destrukcije, mada je i to dovoljno da se osvedočimo kako vladajuća doktrina razara društvo. Oni koji neprestano govore o ljubavi prema svojoj zemlji i narodu, čine sve što je u njihovoj moći da unište i tu voljenu zemlju i još voljeniji narod. Što bi rekao prorok Isaija: Na putevima je njihovim pustoš i rasap. To je najvidljivije u onim oblastima do kojih je nacionalistima posebno stalo, dakle u identitetskoj politici.

    Udruženi zločinački poduhvat protiv sopstvenog naroda

    Akademici, pesnici, pisci i ostala dušebrižnička menažerija ubiše se od brige za srpski jezik i književnost, za kulturu kao sluškinju nacionalnog identiteta, za ćirilicu kao identitetsko pismo. A ove godine na studije srpskog jezika i književnosti, ključne za nacionalni identitet, na 393 slobodna mesta u Beogradu, Novom Sadu i Nišu – prijavilo se ukupno 128 kandidata. Možeš da budeš sasvim prosečan učenik, možeš da imaš nula bodova na prijemnom – upisaćeš studije bez problema. To je u onom mrskom socijalizmu koji nas je rasrbio i uništio kao naciju bilo posve nezamislivo. Uprkos evidentnoj činjenici da su urušili stožer odbrane nacionalnog identiteta, nacionalistički intelektualci uzroke problema vide u svemu drugom osim u sebi, i nastavljaju po starom.

    Nepotrebno je navoditi primere za očiglednosti, nacionalistička klika devastirala je sve što je stigla, a planira da isti postupak anihilacije primeni i na sve što je nekim čudom preteklo njihovu najezdu. U tom udruženom zločinačkom poduhvatu protiv sopstvenog naroda najverniji saveznici nacional-skakavaca su milioni pripadnika tog istog naroda izloženog pustošenju. Omamljenost nacionalističkom propagandom koja traje 35 godina, prekomerna izloženost svim mogućim oblicima mentalnog nasilja i zastrašivanja, kao i brojne slične olakšavajuće okolnosti mogu se donekle razumeti, ali ipak ostaje nejasno ovoliko odsustvo pukog nagona za samoodržanje kod miliona ljudi.

    Kad sam prvi put čuo stihove Džonija Štulića iz pesme „3N“, valjda u sedmom razredu osnovne, pre totalne dominacije nacionalizma, ništa mi nije bilo jasno. Danas bih voleo da je tako i ostalo. Stihovi govore sami za sebe:

    “Želite li dobro svojoj djeci, zaslužni
    Želite li možda najbolje?
    Ne! Ja treniram da gađam
    Ne! Ja treniram da mrzim
    Ne! Ja treniram da slušam
    Ponekad sam usamljen
    A i plašim se
    Držim te na stolu
    Gospode”.

    Trening se nastavlja, udarnički, treneri nikad nisu bili u boljoj formi, a teretane nikad ispunjenije masom koja bi sebe da definiše isključivo nacionalno. Do konačnog samouništenja.

    Odgovori
    • Zoran(Rodoljub)
      Zoran(Rodoljub) 13 Oktobra, 12:14

      I her hitler je drzao govore ,mozete i njega da citirate.Kod vas bosnjaka se moze primjetiti zal za trecim rajhom a tek za osmanlijama.Na vasu bosnjacku zalost i cetvrti rajh ce proci kao prethodni.Selam i pomaze bog.

      Odgovori
  5. DOKUMENT
    DOKUMENT 14 Oktobra, 04:50

    SIDRAN: U BOSNI I HERCEGOVINI ZLOČINAC TRAŽI DA OTCJEPLJENJEM BUDE NAGRAĐEN ZA SVOJ ZLOČIN
    Od
    Mehmed Sultanović
    13/10/2021 20:18
    Na trenutnu političku situaciju u Bosni i Hercegovini osvrnuo se i poznati bh. pisac i akademik, Abdulah Sidran.

    Sidran se oglasio na svom Facebook profilu i komentarisao trenutnu političku situaciju, ponašanje susjedne Srbije, separatističkih snaga unutar Bosne i Hercegovine, posebice onih iz manjeg bh. entiteta.

    Njegov status prenosimo u cjelosti:

    MORA SE NAPOKON SAČINITI POLITIČKI DOKUMENT

    kojim će se bezočnicima iz Četniteta zauvijek začepiti labrnja iz koje izlaze analogije između Kosova i Bosne i Hercegovine. To je poređenje blefersko, bezobrazno i neodrživo. Država Srbija je nad svojim građanima Kosova – građanima Albancima – ili pokušala izvršiti, ili izvršila, zločin genocida. Time su Albanci Kosova dobili apsolutno pravo na odcjepljenje od Srbije. Gotova stvar. – A ovamo, u državi Bosni i Hercegovini, odcjepljenje od nje traže oni koji su izvršili brutalno etničko čišćenje i genocid nad sugrađanima drugih etnija i za taj svoj čin osuđeni pravomoćnim presudama najznačajnijih institucija međunarodnoga prava ! Zločinac traži da bude nagrađen za svoj zločin ! Republika Kosovo – kao žrtva genocidnog nasilja – morala je dobiti samostalnost. Četnitet RS, kao presuđeni izvršilac istrebljenja i genocida – samostalnost ne može i ne smije dobiti – nikad !

    Odgovori

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku