hamburger-icon

Kliker.info

Ahmed Burić : O nosiocima, ne o tendencijama

Ahmed Burić : O nosiocima, ne o tendencijama

20 Februara
20:56 2014

Bure11Došlo neko takvo vrijeme da je u pisanju tekstova za zapadne medije velika moda citirati nekadašnje komunističke vlastodršce. Pa tako kad se opisuje situacija u Hrvatskoj ili Bosni, autor podsjeti na neku rečenicu Mao Ce Tunga ili Staljina, i stvar ide “kao podmazana”. I mi smo se tako “izvještili”, pa svako malo posežemo za anti-globalističkim, ljevičarskim alatima koji bi mogli učiniti jasnijim ili barem relativizirati priličan haos koji vlada u glavama i srcima ljudi posljednjih dana.

Piše: Ahmed Burić (Za Radiosarajevo)

Slijedeći pravila kulturne antropologije da neku situaciju najbolje opisuje primjer iz društvenih institucija i socijalnog konteksta u kojem je nastao, evo jednog primjera koji se dogodio u Sarajevu, početkom sedamdesetih godina. Tadašnji bog i batina ovdašnjeg sustava Hamdija Pozderac kazao je profesoru Esadu Ćimiću, intelektualnoj zvijezdi u nastanku, profesoru sociologije zaduženom za izvještaj o “partijskim kretanjima” – nakon što je ovaj iznio izvještaj koji je napisao najbolje što zna, i koji je najvjerovatnije bio sjajan – otprilike ovo: “Vidi, Esade, kad pišeš ovakve stvari, gledaj da više govoriš o tendencijama, a manje o nosiocima.”

Nažalost, i na (uglavnom) svoju nesreću, ne znam biti takav. I te sam se “mudrosti” sjetio neku noć, kad sam išao posjetiti Plenum građana Sarajeva. Dakle, čim neko ide tamo, a nije policajac ili doušnik, to bi trebalo značiti da dolazi otvorenog srca i da podržava i demonstracije i zahtjeve.

Dalje, logično je da se treba čuvati provokatora i onih koji žele kapitalizirati proteste za vlastite ciljeve. S jedne strane je lijepo vidjeti skupa članicu Sarajevske filharmonije, rudara iz Breze, učenicu medrese i Jovu Divjaka na istom “zadatku”. Ali, ono što zapinje je da svako malo skupom prostruji atmosfera “provjerena” u “slučajevima” Svjetlane Cenić i Damira Nikšića. Nekakav zid prvoboraštva (“ja sam od prvog dana na demonstracijama, a ti doš’o sad!” i “đe si ti bio/bila kad je bio rat?”) i nepovjerenja, prosto, nije produktivan. I odbijaju i moguće saveznike i nove učesnike. A među njima svakako ima ljudi koji bi možda i nešto pametno rekli u pravcu kontekstualizacije ili ojačavanja oštrice djelovanja nakon demonstracija.

Bijeli hljeb i crne slutnje

Stvar gledana iz Sarajeva, uglavnom, djeluje tako da stvari drugdje, i u rezultatskom i u komunikacijskom smislu bolje funkcioniraju: i u Tuzli, i u Zenici, i u Bihaću, gdje je ukinut “bijeli hljeb”. To je, u jednom smislu, očekivano jer najveći dio nepotističkog i korumpiranog državnog aparata radi u Sarajevu, i nemoguće je očekivati da ti ljudi izađu pred institucije koje su ih uhljebile, mimo zakonske i razumne prakse.

No, recimo da je to sad manje bitno: ni na koji način ne treba oduzimati energetski potencijal nečemu što može i za centimetar pomaći ovo društvo naprijed.

Ali, ne smije se biti ni neodgovoran: demonstracije 1992. i one današnje u Kijevu su pokazale kako stvari mogu završiti tragično čim krene pucnjava.

Jer, sve ovo mož’ da bid’e, a ne mora da znači, ali jedno je sigurno: ko ponovo pozove na rušenje i paljenje je – provokator. Zasad je najveći kapital ovih prosvjeda to što nije pala mrtva glava. I tako MORA ostati! Možemo li, prvi put u povijesti, položiti ispit i provesti mirnu, somotsku, baršunastu, ili kako god se nazivala ta revolucija? Jer, dosad smo se nadavali glava. Uglavnom, uzalud.

Prvo pitanje koje se sad nameće je gdje povući granicu između razumnih zahtjeva i onoga što diktira dinamika pojedinačnih nezadovoljstava? Osobno, trubim to već nekoliko godina, i sam sam sebi dosadio zbog toga, ali zaista je tako: JEDNA OD NAJVEĆIH, AKO NE I NAJVEĆA PLJAČKA U OVOJ ZEMLJI SU ŽELJEZNICE FEDERACIJE! I to, definitivno, treba biti jedan od prvih zahtjeva Tužilaštvu, Sudu i Policiji.

Taj slučaj, osim što otkriva najširu mrežu onih koji su sudjelovali u pljački, pokazuje i simbolički potencijal u kojem je ova zemlja, nekad povezana prugom od svoje najsjevernije do svoje najjužnije tačke. Za tu rutu je 1990. godine, kad sam počeo raditi i voditi “karijeru” koja se uglavnom sastojala od odbrane slabijeg u odnosu na jačeg trebalo oko osam sati. Danas, taj put, ako imate sreće traje 13 sati. Iscjepkana raznim dogovorima, talovima, pronevjerama, naša željeznička kompozicija je, zapravo, prava slika ovoga društva. I zato bi to trebala biti jedna od prvih stvari za rješavanje.

Vlak za voz

O tome, i još koječemu, u vlaku iz Mostara za Sarajevo razgovaram s Nigelom Osbornom, nesumnjivim višedecenijskim prijateljem ove zemlje, fascinantnim škotskim kompozitorom koji je došao podržati revoluciju.

Šezdesetosmogodišnjak i ljevičar fascinantne biografije koji je drugovao s Havelom i Lennonom i ima iskustva iz Poljske i Češke, dva puta je tamo (s)rušio komunizam. I oba puta se razočarao u revolucije. Ali, ne dozvoljava takvo razmišljanje: “Budućnost je u dobrim ljudima.” – kaže dok ispod nas protječe Neretva. I ja, doista, želim vjerovati u to.

Ali, ne mogu prihvatiti logiku “tendencija”, u odnosu na “nosioce”, niti, nakon svega, odjednom početi vjerovati da je ovdašnju ekonomiju rasturila neka imaginarna troglava aždaja liberalnog kapitalizma koju ćemo otjerati citatima Mao Ce Tunga ili Hamdije Pozderca. Ne! Sve te privatizacije i pljačke, sve te Željeznice, Poliheme, Željezare…poharali su “naši dečki”, koji imaju svoja imena i prezimena, svoje nalogodavce i svoje izvršioce. Neka, dakle, ne padaju glave, ali neka se ukine sloboda nekim ljudima. Samo s njima iza rešetaka ovi će prosvjedi imati smisla. U bilo kojem drugom slučaju, čini se, otići će se u beskrajne debate. I stvar će završiti kao JMBG.

U međuvremenu, baš kako sam i prognozirao, svi su odjednom za zahtjeve građana:  i Stefan Fuele, koji je sastankom s političkim liderima, zapravo, pokazao šta misli ko ima stvarni legitimitet u Bosni, i Dnevni Avaz, za čijeg vlasnika polako iscuruje napisana optužnica (to bi povuklo još nekoliko ljudi s njim, Izetbegovića skoro sigurno) i Doris Pack, koja dok padaju glave po Ukrajini kliče “da je dugo čekala proteste u BiH i Ukrajini.” To potvrđuje status najblesavije i najciničnije osobe u cijelom ešalonu EU birokratije. Što bi se reklo, Međunarodna zajednica se ne ponaša bitno različito od 1992.: šta se čekalo da se ljudi krenu ubijati, imala je Doris i ovlasti i poziciju da tu stvar riješi bitno prije. Umjesto toga je šošoljila Dodika da naraste, i govorila kako Dayton nema alternativu.

Još jedna užasno bitna stvar je da Plenum nije politički dirigiran. Duboko vjerujem da je to tako, ali se čini da je pitanje trenutka kad će morati postati tijelo koje osim onoga što su demonstracije pokazale da ima, i srca, pokaže da ima i mozak. I zaživi, dišući punim plućima. Već sutra je Skupština, i ne smije se stati. Na drugačiji scenarij se sada, prosto, ne smije ni pomisliti.

Podijeli

Jedan komentar

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku