Kliker.info

Šujica, Shengull, Sinani, Rama, Cana, Mehinović, Batrović, Faruk Domi, Muriqi, Vokrri, Nexhipi.

Znače li vam ova imena išta? Ništa, velite. Onda, ništa. To je sastav FK Priština koji je u osamdesetim godinama prošlog stoljeća prvo izborio status standardnog prvoligaša, a onda (na)mučio sve jugoslavenske timove: donijeti bod iz Prištine bila je prava nemoguća misija, “ginuli” su za svoj bijeli dres, nošeni frenetičnom podrškom 35 000 navijača na svakoj utakmici.

Piše: Ahmed Burić  (za Radiosarajevo)

Njihov fudbal bio je jedan od kanala slobode, jedna od rijetkih stvari u kojima su mogli pokazati da su ravnopravni nama, ostalim Jugoslavenima, koji smo tada postojali duboko nesvjesni međusobnih podjela. Tamo, na Kosovu, vladali su jaki policijski odredi, policijski sat, a ja sam se počeo baviti novinarstvom. Moj drug S. otišao je napraviti intervju s njihovim Mandelom, Ademom Demaqijem koji je nevin u zatvoru proveo skoro 30 godina, a Slobodan Milošević je demagogijom o ugroženosti Srba polako trasirao put nezavisnosti autonomne pokrajine. Na rijetkim televizijskim snimcima protesta na kojima su se vidjeli Albanci, stajala su, uglavnom mlada i odlučna lica za koja se vidjelo da neće popustiti.

U devedesetim samo sam jednom gledao FK Prištinu; klub je u raspodjeli zamišljenog ratnog plijena pripao ratnom zločincu Željku Ražnatoviću Arkanu, u njemu su za vrijeme okupacije Kosova igrali samo igrači srpske nacionalnosti. Pamtim jedan dijaboličan prijenos sa stadiona u Prištini, utakmicu bez gledatelja i navijača, i glas komentatora koji nabrajanjem igrača u beskraj pokušava narušiti opću nijemost besmisla.

Kad sam preksinoć uvečer, u prijenosu sa stadiona JNA u Humskoj ulici vidio atmosferu koja čeka da se zapali, i letjelicu koja nosi slike dvojice gerilaca te jedne formalno nepostojeće, ali države koja se svakim danom sve više konstituira, prvo što je palo na pamet da ratovi između balkanskih naroda – Srba i Albanaca, pogotovo, – još nisu završeni. I da, u sigurnosnom i svakom drugom smislu, igračka od nekoliko stotina eura može zapaliti strasti, i suspendirati cijelu jednu “strukturu”, koja se pred svojim građanima i međunarodnom javnosti hoće predstaviti kao “ozbiljna”. I ismijati državu.

“Velikoj, Nebeskoj Srbiji” stižu računi?

Sve dok socijalnu dinamiku i “harmoniju” ovih društava, predvođenih seoskim namjesnicima čija intonacija odaje strogoću predratnog milicajca na dionici lokalnog puta Pale – Mokro, određuju “utakmice visokog rizika” – tu nema ni sreće ni pameti. Priče o “destabilizaciji regiona”, “daljnjem urušavanju stabilnosti u Srbiji” i tako dalje su – budalaštine. Slične onim nekadašnjim u kojima smo morali slušati o ugroženosti i opasnosti po svete srpske zemlje. Istina, jednako besmislene i nesadržajne poruke poruke šalju i međunarodne institucije. “politika se ne vodi na stadionu”, “EU nema veze s incidentima u Beogradu”, poručuju namještenici Bruxellessa. Iz pozicije iz koje ne treba brinuti za sigurnost. Jednom zauvijek podvučena linija kako su Srbi u 90-im bili “bad guys”, mogla bi ih stajati dobivanjem štapom po prstima i u slučajevima kad bivaju isprovocirani, i manje krivi, kao što je bio slučaj na utakmici s Albanijom.

Jednostavno rečeno: bahato i neodgovorno “pripremanoj” Velikoj, Nebeskoj Srbiji, za koju je plan širenja prvo išao preko istjerivanja Albanaca, i simbolički i suštinski, stižu svi računi. Poput ogromne cifre ispisane na fiskalnom računu od tri kvadratna centimentra, na dronu od nekoliko stotina eura, s nebesa, a zapravo s krova obližnje crkve, stigla je zastava “države”, za koju u budućnosti uopće nije nemoguće da se uspostavi. I to, s dvojicom likova iz prošlosti, jednim političarem Xhemaillijem, i jednim hajdukom Isom Boljetincom, nekakvom inačicom Hercegovca Andrijice Šimića, o kojem se i danas u vrijeme dronova i robota pričaju legende: da je iz mjesta, s dvije noge mogao preskočiti magarca.

Nacionalni naboj i konjuktura Zapada koje su u posljednje dvije decenije išle na ruku Albancima, danas sasvim realnim čine postojanje velike Albanije, koja se formalizira na prostorima gdje žive Albanci, od Tetova do Mitrovice, i od Ulcinja do Gjirokastera. O tome, kako zbog jednog ograničenog incidenta cijela javnost opet postaje vampirska i rezolutna, više skoro da i ne treba govoriti: do kraja denacificirana Srbija ne može shvatiti da na ruševinama Jugoslavije koje je u najvećoj mjeri sama skrivila, neće moći narasti ništa više od, u globalnim tokovima male, ne baš tako bitne, agrikulturne zemlje s jednom (istočnoevropskom) metropolom. Za više se nema, i ne može: minihelikopter koji je sletio na centar stadiona u Humskoj je to očigledno pokazao.

Snaga drona

Tamo gdje nema razuma, nema ni prosperiteta: jedino, valjda gore od rezolutnog nacionalističkog diskursa koji horski odjekuje s većine srpskih medija su saopćenja međunarodnih institucija u kojima se poručuju stavovi opće prakse tipa “stadioni ne trebaju služiti politici” ili “EU ne snosi nikakvu odgovornost za incident u Beogradu” je, zapravo, nastavak opće politike nezainteresiranosti i zaboravu. S druge strane, čovjek se još pomalo iznenadi kad vidi da jedan dron (riječ nedjelje, pa i mjeseca) dotle “mobilizira” patriotske osjećaje, baš kao i 1991. Dotle da oni koji se bave nekim finim poslovima, prate ATP listu ili uređuju medije, preuzmu mentalnu sliku gnomova oko kazana za rakiju i grah u podromanijskom (k)raju.

Za to vrijeme dok sluđena i zapuštena Srbija čeka da krene u pravcu bilo kakve samosvijesti, Albanci koje smo nekada podržavali, i znali sastave njihovih ekipa napamet, zadovoljno trljaju ruke i čekaju svoju priliku.

Kad je Slobodan Milošević na početku svog kratkog, ali krvavog leta poručio “Srbija se saginjati neće” vjerovatno nije mogao ni sanjati da će jednog dana u pola Beograda doletjeti zastava, po koju će se morati sageti valjda svaki Srbin koji je u njemu vidio Osloboditelja. To je jedna od pouka koju treba izvući od prošlog utorka navečer, bez obzira kako UEFA presudi lakrdiju koja se tamo desila.

Došlo dakle drugo vrijeme u odnosu na ono kad smo (polustidljivo) podržavali kosovsku slobodu i veličali njihove napore.

Vrijeme u kojem se dronovi, očito, neće saginjati.