Ahmed Burić : Evropa, san za neke druge
U Sarajevu, još samo da zapuca. Vode ionako nemamo dovoljno, svaku noć horovi pasa na različitim stranama grada izvode koncerte s, uglavnom, sličnim programom, i još da Elektroprivreda ispuni prijetnju da će ukinuti javnu rasvjetu, i eto sasvim pristojne kulise za pakao. Iliti džehenem, kako Vam drago.
Sreća pa čovjek, makar naizgled, ima gdje pobjeći. Dva moja privatna utočišta su poezija i Hercegovina: u ova dva dana spojila su se dva događaja kojima se moralo prisustvovati. Prvi je promocija knjige Almina Kaplana Čekajući zvuk roga, poezije koja plijeni svojom preciznošću i zrelošću, iako se radi o autoru koji je rođen 1985. godine. U njoj su, između ostalog, i sljedeći stihovi: “kuhinja je postala naš novi dom/naša zbilja/puna bataka bez kosti/ ispečenih na žaru/našeg šporeta/dodijeljenog nam do neke humanitarne pomoći/MERHAMET/koji je ujedno i ID/ jednog naroda.” Ili: “Sanjao sam da rata nije ni bilo/i da Ajdin, ustvari, ima babu.” Ili, o nekom Hami koji je putem predanosti religiji dobio stalno zaposlenje: “Zavolio ga šejh/ a i kod Boga nije loše proš’o/ dobio zastalno u BH Telecomu.” I: “bio sam u srednjoj Bosni/na njenim kolodvorima/u petominutnim pauzama/krvnički davio cigarete/ i gledao ljude koji još vjeruju/u godišnje/odmore na moru.“
Ta poezija je glas prešućenih: ispada da je jedino o čemu treba govoriti – neizrecivo. Većinu ostalih stvari pojede vrijeme: gledam Mostar, grad koji su nazivali i gradom pjesnika. Ranjen, ostario, ali nekako začudno lijep, poput ratnika koji je prošao sve, bio teško ranjen, u međuvremenu shvatio da je rat budalaština, izliječio teške rane i sada, kao šarmantni mudrac u srednjim godinama, vidi svijet kao teatar, negdje između zabune i zablude. Baš onakvim kakav, zapravo, jeste.
Takav je Mostar. Težina tragedije koja se sručila na njega dugo je mjerena inatom neprelaženja s jedne na drugu obalu Neretve, i to je grad činilo ranjenikom, čije je tijelo stajao kao mačem presječeno. Vremenom je rana počela zacijeljivati, i ponovo se, kao što kaže Danilo Kiš, rodila poezija. Na slikarskom tečaju u Turskom kulturnom centru na istočnoj obali Neretve, većinu polaznika čine Hrvati(ce). “Imamo tri Marije na tečaju.” – hvali se prijateljica koja “pod stare dane” razvija svoj likovni talent. Da parafraziram Armstrongov put u svemir: “Mali korak za Marije, ali veliki za Mostar.”
Druga stvar zbog koje sam tu je večer posvećena rokeru, vagabundu, pjesniku, lutalici i zlatnom srcu – Mehi Jaggeru. Mehmed Humačkić, kako se zvao taj ulični hodač našeg djetinjstva, bio je dobri duh mostarskih ulica, sasvim pouzdan znak da je Mostar –
Ozbiljan književni analitičar i vaskoliki pisalački sujetni svijet ovim redovima ne bi pridavao nikakav značaj; proglasio bi ih nepismenim i besmislenim, što jednim dijelom svakako i jesu, ali ako ćemo slijediti velikane, recimo Waltera Benjamina, onda nam, da bi razumjeli kulturu, valja znati čitati i njezine najviše i najniže dosege. Dobri duh dobrog Mehe ovih dana lebdi iznad Mostara, i to su stvari koje raduju. O drugome, na ovakvom suncu, među mladošću koja nasmijana teče pored Neretve, sada ne treba ni razmišljati.
Ono što plaši je misao o današnjem Sarajevu. Kad smo opet kod visokih dosega kulture šta ćemo ako je Lawrence Durell u svojoj pjesmi bio u pravu? U sjajnom prijevodu Omera Hadžiselimovića to izgleda ovako (…):
Premalo istorije? Možda.
Samo ova prijeteća
Tamna ljepota što cvjeta ispod velova,
Uhvaćena u spektru jednog stila na umoru
Selo poput poriva prepuštenog hrđi,
Sazdano oko odjeka jednog pucnja iz pištolja.
Puno je dilema, i puno grešaka današnje Sarajevo, ma šta se pod tim toponimom podrazumijevalo. Ono što žalosti je nikada ugasli ćepenački mentalitet, potreba da nam se izvana kaže da smo dobri i lijepi i kad to nismo: baš tako je izgledala posjeta francuskog estradnog “filozofa” i profesionalnog pratioca moćnih ljudi Bernarda Henry Levyja. Kako je za ostatak Bosne i Hercegovine, a i za sebe samog, poguban taj sarajevocentrični diskurs koji tjera ljude da aplaudiraju kad ta čudna hiperpostmoderna pričalica ustvrdi da je Alija Izetbegović stvorio Armiju BiH od žestokih momaka. Dobro bi bilo otići u Goražde, u Krupu, u Mostar ili u Bihać, i malo provjeriti tu građu za “eseje” o Bakirovoj riđoj bradi, i plavim očima njegovog babe. Od pametnih ljudi izvan kruga oko osovine Izetbegović – Silajdžić, imalo bi se štošta čuti, pod uvjetom da Levyja zaista zanima šta imaju reći. Ali, zna on šta radi: on zna da je svaki svijet, pa i svijet ideja, kojem (možda) pripada – tržište. I zato je njegovo plediranje za hitan prijem Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju, zapravo showtime, baš kao i njegove turneje po Avganistanu, Siriji i Libiji, zemljama u kojima je ljudski život više vrijedio dok ih nisu posjećivali razni profesionalni avanturisti njegovog tipa. Evropa danas je cinična stara gospođa, koja naplaćuje (pre)skupu kiriju novim mladim podstanarima, i stalno im rovari po stvarima dok nisu tu, u želji da im nađe nešto čime će ih moći ucjenjivati. Evropa danas, izgleda da je to san za neke druge.
Idem gledati rijeku. Na poleđini knjige, crnim flomasterom ostalo je zapisano: Zemlja u kojoj živim, sve je manje moja domovina. Kao muha na bijeloj košulji francuskog filozofa, ona je fleka na stolnjaku današnje Evrope.
Komentari