Kliker.info

Adnan Ćerimagić, analitičar Inicijative za europsku stabilnost (European Stability Initiative – ESI) jedan je od vrsnih poznavatelja prilika unutar Europske unije, ali i zapadnog Balkana. Čovjek s respektabilnih obrazovanjem (studirao u Grazu i Bruggeu) godinama prati stanje kako unutar same EU, tako i europski put zapadnog Balkana a za naš list kaže kako je trenutno proces proširenja potrošen i nužno je tražiti nova rješenja. Ideje o crtanju novih granica na Balkanu nazvao je vrlo opasnima jer cijelu regiju mogu vratiti u tmurnu prošlost. Isto tako, predsjedavanje Hrvatske Vijećem EU smatra velikom šansom, kako za samu Hrvatsku, tako i za sve zemlje zapadnog Balkana jer bi veliki uspjeh Hrvatske bio da do zagrebačkog samita u svibnju uspije okupiti zemlje članice EU oko zajedničke vizije i ideja.

Jesu li europske čekaonice za zapadni Balkan uistinu bez izlaza?

– Već dvadeset godina EU govori zemljama zapadnog Balkana da će, ako prate njene preporuke i ispunjavaju uvjeta koji im se postave, s vremenom biti članice EU. Očekivanje je bilo kako će kroz proces pristupanja, od kandidatskog statusa, preko otvaranja pregovora do članstva u EU, zemlje zapadnog Balkana se promijeniti na takav način kako njihovo članstvo ne samo da neće imati negativne posljedice na EU već će one biti pozitivne. Razloga da sumnja u ovo nije bilo. U dva desetljeća EU je narasla sa 15 na 28 članica. I te zemlje, od Češke, Slovačke i Estonije do Mađarske, ekonomski i društveno su se transformirale i krenule ozbiljno da sustižu EU prosjek. Međutim, u zadnjih nekoliko godina povjerenje u takav ishod je poljuljano. Kroz stanje pravosuđa u Poljskoj, odnosa prema civilnom sektoru i medijima u Mađarskoj, zatim kroz čitavu sagu o Brexitu, ali i slabim rezultatima reformi u Crnoj Gori i Srbiji, koje godinama pregovaraju o članstvu. Bez povjerenja širi se osjećaj zabrinutosti i nelagode, pa se sve više preispituje i sama ideja proširenja.

Može li to zapaliti fitilj na buretu baruta?

– Vizija zapadnog Balkana u EU, sa demokratskim institucijama koje jamče vladavinu prava i štite manjine, sa slobodnim protokom ljudi, roba i usluga, bez graničnih prijelaza, gdje vladaju EU standardi i gdje  financijska i tehnička podrška EU pomaže sustizanje EU prosjeka, je regiji ponuđena odmah nakon ratnih strahota. Ona je mnogim u regiji i EU bila prihvatljiva i privlačna. Ukoliko se od te ideje odustane, postoji strah da će politike ponovno posegnuti i vratiti se idejama koje su pokrenule ratove. To su bile ideje crtanja novih granica sa etnički homogenim teritorijima u kojim za pripadnika drugih naroda nema mjesta, jer se vide kao neprijatelji. Kako taj strah nije bez razloga govori činjenica da su prošlo ljeto predsjednici Srbije i Kosova, Aleksandar Vučić i Hašim Tači, izašli sa idejom crtanja novih granica koje bi učinile Srbiju i Kosovo etnički homogenijim. Ali i činjenica da su za tu ideju dobili značajnu podršku, kako u regiji tako i u Europi i svijetu. Zagovornici tih ideja uvijek krenu sa romantičnim i miroljubiv planom, koji se čini jednostavan i izvodiv, ali mi u BiH znamo najbolje, nažalost, kako brzo stvari eskaliraju i pretvore se u sukobe. U današnjoj Srbiji smo, također, svjedoci svakodnevne priče od strane predsjednika Vučića, njegovih ministara i parlamentaraca, koja govori o sveopćem naoružavanju, vojnoj snazi i nadmoći Srbije u odnosu na druge zemlje regije, opasnosti koja prijeti od strane Albanaca iz Kosova, ali i juga Srbije, te o potrebi da se vojno intervenira tamo gdje politika procjeni da su sunarodnjaci ugroženi. To je suprotno EU viziji, vrlo je pogrešno i opasno.

Kako komentirate stavove Francuske, Nizozemske ili Danske koje su jasno protiv daljnjeg širenja Europske unije? Zna li danas EU što bi s zemljama regije?

– Od kada je postao predsjednik Francuske Emmanuel Macron je nekoliko puta govorio o odnosu EU sa zemljama zapadnog Balkana. Najčešće u kontekstu razgovora o budućnosti EU ili stanju u regiji. Iz njegovih govora da se iščitati nezadovoljstvo onim što on smatra negativnim utjecajem koje je dosadašnje proširenje EU imalo. To je po njemu prije svega nesposobnost EU da donosi teške odluke i provodi interne reforme. Dodatno, Macron je nezadovoljan situacijom na zapadnom Balkanu i ne vjeruje da trenutni proces vodi ka poboljšanju situacije i pripremanju tih zemalja za EU članstvo.

Stava ste kako je trenutni proces proširenja izlizan i potrošen. Neslužbeno o tome govore i europske diplomate poznatom rečenicom – “Mi (države članice) se pretvaramo kako želimo primiti nove članice, a oni (zemlje kandidati) se pretvaraju da su voljni provesti potrebno reforme”. Zbog čega onda nitko ne radi na nužnim promjenama jer europski put gubi podršku među žiteljima u svim zemljama zapadnog Balkana?

– Pogledajte situaciju u Crnoj Gori i Srbiji. Obje zemlje su ispunile uvjete za kandidatski status i otvaranje pregovora, a već godinama pregovaraju o članstvu u EU. Očekivati bi bilo da nakon svega toga te dvije zemlje stoje puno bolje i da su daleko bliže EU standardima i pravilima od onih zemalja koje se tek nadaju tom procesu, kao što je Sjeverna Makedonija. Međutim, prema ocjeni same Europske komisije te dvije zemlje su ili na istoj razini ili gore od Sjeverne Makedonije. Kako je to moguće? U Inicijativi za europsku stabilnost (ESI) vjerujemo kako sve zemlje zapadnog Balkana trebaju biti članice EU. U isto vrijeme već godinama ukazujemo na probleme u rezultatima samog procesa, te predlažemo njegove izmjene. Tako smo 2013. snažno i uspješno zagovarali unapređenje načina na koji Europska komisija ocjenjuje zemlje zapadnog Balkana, što je omogućilo da zemlje i njihovo stanje možemo usporediti.

Mnogi, među njima i premijer i predsjednica Republike Hrvatske, posljednjih godina jasno govore kako situacija i njeno rješenje na zapadnom Balkanu malo koga zanima i malo tko se time i želi baviti u EU. Zbog čega je tome tako?

– Zato što je EU zaokupljena sa mnogo drugih izazova. Pogledajte samo one vanjskopolitičke. Tu je već nekoliko godina Brexit, odnosi sa SAD u svjetlu izbora Donalda Trumpa, ali i odnosi sa Rusijom u svjetlu situacije u Ukrajini, te odnosi sa Kinom. Lista internih izazova je još duža, nedavna migrantska kriza, pregovori o narednom budžetu EU, situacija u Poljskoj i Mađarskoj, rast populizma, proces digitalizacije i izazov umjetne inteligencije. Hrvatska će u siječnju 2020. preuzeti predsjedavanje EU, pa će bit u vrlo dobroj prilici da iz te pozicije, prije svega u samoj EU i među zemljama članicama, pokrene razgovore o politici prema zapadnom Balkanu. Bit će važno da u te razgovore uđe sa vizijom i idejama koje će pomiriti stavove svih EU vlada, ali i biti dovoljno privlačne za zapadni Balkan. Bio bi veliki uspjeh Hrvatske da do zagrebačkog samita u svibnju uspije okupiti zemlje članice EU oko zajedničke vizije i ideja.

Kakva bi ta vizija i ideje trebali biti?

– Prije svega vizija zapadnog Balkana u kome važe EU standardi i pravila, te vizija regije koja se integrira u EU. Jedna od ideja koju zagovaramo mi u ESI-u je Norveška na zapadnom Balkanu, odnosno da se svakoj zemlji zapadnog Balkana ponudi mogućnost pristupanja jedinstvenom tržištu EU kroz Europsko ekonomsko područje. Od zapadnog Balkana bi se očekivalo da preuzme sve standarde i pravila koji vrijede na tržištu EU, osposobe institucije i omoguće pravnu sigurnost, a da EU kao nagradu ponudi članstvo u jedinstvenom tržištu i značajna financijska sredstva. To, naravno, ne bi bila alternativa punopravnom članstvu već put za zapadni Balkan da dobije nešto korisno i uvjeri one koji su skeptični da su sposobni provoditi reforme i sustizati EU prosjek. Ukoliko bi uspjeli u tome onda bi bilo lakše i njima, ali i prijateljima proširenja u EU, da zagovaraju veću EU. Ova ideja bi bila otvorena za svih šest zemalja u isto vrijeme, od BiH do Sjeverne Makedonije.

Jesu li se, prema Vašem mišljenju, Sjedinjene Američke Države vratile na velika vrata na zapadni Balkan kako bi riješile trenutne zastoje i pogurale regiju prema boljoj budućnosti?

– Bivši savjetnik predsjednika Donalda Trumpa za nacionalnu sigurnost, John Bolton, prošlo ljeto je u ime SAD-a javno podržao predsjednike Vučića i Tačija u njihovoj nakani da probaju crtati nove etničke granice u regiji. Bolton je poznat kao netko tko je i ranije kao rješenje za probleme mnogih multietničkih zemalja vidio i javno zagovarao u podjelama i crtanju novih granica. Jedna takva politika je u multietničkoj regiji kakav je zapadni Balkan, sa povijesti koju ima, vrlo opasna. Srećom, zahvaljujući reakciji drugih zapadnih zemalja zagovornici te ideje su naišli na opravdan otpor. Bolton više nije u Bijeloj kući, a i unutar SAD-a ta ideja naišla je na  kakvu-takvu osudu. Međutim, današnja Bijela kuća je prevrtljiva i često teži brzim rješenjima koji onda često otvaraju mnogo drugih problema, pa postoji opravdan strah da bi, prije svega zbog insistiranja aktera u Srbiji, SAD mogla snažnije podržati ideju crtanja novih granica. To bi bilo vrlo loše za Srbiju i Kosovo, ali i regiji i Europu.

BiH je nesumnjivo “najgora od sve djece” na zapadnom Balkanu jer ne ispunjava gotovo ništa od uvjeta koji su stavljeni pred nju. S druge strane, Sjeverna Makedonija ili Albanija su uradile mnogo toga ali opet ostali “kratkih rukava”. Jesmo li mi uistinu po principu regate uvjerljivo posljednji na EU putu i je li moguće uopće ubrzati taj put?

– U procesu EU integracija BiH je, nakon Kosova, zadnja zemlja u regiji. Mišljenje Europske komisije, objavljeno u svibnju ove godine, je stavilo BiH u poziciju gdje je Albanija bila kada je dobila svoje mišljenje. To znači da je vizija Komisije za BiH u okviru trenutnog procesa takva da ako bude ispunjavala uvjete, za deset godina se može nadati preporuci za otvaranje pregovora. Hoće ih i otvoriti ovisi od zemalja članica. Iz perspektive građana i političara u BiH to je jedna vrlo tamna i pesimistična perspektiva. Nisam siguran može li ona motivirati i okupiti snage potrebne za sve ono što je Komisija rekla da je nužno uraditi, a podsjetit ću, među 14 prioriteta radi se i o nekoliko ozbiljnih izmjena ustava. S obzirom na prethodna iskustva BiH s EU, dodatni je izazov i uvjeriti sve u BiH da su uslovi Komisije takvi da će promijeniti svakodnevni život građana na bolje, a valjda bi to moralo biti ono što je najvažnije.

Je li političkim elitama u BiH uopće u interesu da idu ka EU ili su na taj put krenuli “s figom u džepu”?

– Ukoliko pratite bh. političare i EU dužnosnike onda put BiH ka EU traje jako dugo, od 2000. U te dva desetljeća  dosta vremena je potrošeno i na pogrešne procjene EU, koja je često od političara u BiH tražila ono što od drugih zemalja nije, od policijske reforme do presude “Sejdić i Finci”. U stvarnosti put BiH ka EU, kao i svake druge zemlje, krenuo je predajom zahtjeva za članstvo. Za BiH je to bilo u veljači 2016. Taj korak je BiH morala uraditi kada i većina zemalja zapadnog Balkana, prije deset godina. Međutim, u BiH tada nije bilo hrabrosti, između ostalog i jer su bili pod strašnim pritiskom EU da to ne urade.

Dragan Bradvica (Dnevni list)