Kliker.info

Čovjek  se nema kad odmoriti, život je kratak. Pametni ljudi to ostave za poslije… – u svom stilu, crnohumorno, na pitanje “kako ste” odgovara bosanski akademik , pisac i scenarista Abdulah Sidran. Ovih dana gost je Ateljea 212 i 45. Bitefa, na čijem je repertaoru bio njegov komad “Otac na službenom putu”, u režiji Olivera Frljića. Čovjek, koji je slavu podijelio sa Emirom Kusturicom u njegova prva dva filmska ostvarenja (istoimenom filmu i “Sjećaš li se Doli Bel”) već godinama ne živi u Sarajevu već u Goraždu, a ni tu nije siguran koliko će ostati…

Vrijeme do početka predstave ispunjava druženjem s beogradskim prijateljima i partijama šaha. Puno je tema (i njegovih dilema), ali razgovor neminovno kreće od “Oca” i onoga šta spaja 48. godinu (oko koje se sve u ovom dijelu dešava), 1985. kada je nastao film i predstavu iz 2011. godine.

– Nedavno sam predao izdavačima romansiranu autobiografiju “Otkup sirove kože”. Petsto stranica bilo mi je potrebno da pokušam da odgovorim na ovo vaše pitanje, a opet to nije bilo moguće učiniti jasno i precizno. A ako bi se, ipak, moralo, rekao bih da je to zla kob i loša sudbina s kojima se na našim prostorima plemenite ideje sunovraćuju u svoje suprotnosti. Mi smo robovi proteklih stoljeća. Na nogama su nam okovi naših djedova i neizmjerno je Karlo Maksić (Karl Marks) bio u pravu s onom rečenicom: “Tradicija svih mrtvih kao mora pritiska mozgove živih”…

 Zašto je toliko teško, sa svim nataloženim iskustvom, skinuti okove predaka?

– Kuća Balkana je nasred puta, između istočnog i zapadnog svijeta. Ovdje prolazi granica podijeljenog hrišćanstva. Između Pešte i Jadrana, “tekla” je Drinom. Govorim o Bosancima, koje danas iz nevolje zovemo Bošnjacima, jer su se druga dva etnosa nacionalizovala svojom voljom, što im se ne može ni braniti. Zato su Bošnjaci, nažalost, samo bosanski muslimani. To je, dakle, prostor i granica između svijetova, civilizacija, religija. A šta god je na granici, podložno je trenju.

O Drini kao granici, u svom besmrtnom dijelu govorio je Ivo Andrić. Niste ga štedeli u nekim svojim ranijim izjavama?

– Nisam nikada, ni na kakav način, osporavao Andrićevu veličinu. I ako bih tražio korjene svom književnom umijeću, na prvom mjestu i odmah, morao bih izgovoriti njegovo ime. S Andrićem drugi imaju problem, ne ja. Svi koji mu pristupaju diskursom koji nije književni. Na bosanskoj (ili bošnjačkoj strani) su oni nezadovoljni načinom na koji prikazuje muslimane. Tako bi se Rusi morali odreći Dostojevskog! Na drugoj strani, za koju mislim da je važnija i opasnija, oni su koji Andrića slave, takođe, iz neknjiževnih razloga: etničke narcisoidnosti. Za sve što su nesporazumi sa istorijskim faktima, treba konsultovati eksperte. Tako i sa činjenicom “danka u krvi”. O svemu tome dobro i kompetentno piše Radovan Samardžić u knjizi “Mehmed paša Sokolović”.

 Među savremenim srpskim književnicima posebno izdvajate Duška Kovačevića, kažete da je on najveći dramski pisac južnoslovenskih jezika?

– Duško je najveći na našim prostorima. Niko nema bogatiji,snažniji opus. Divim se njegovom talentu i toj vrsti humora. Mislim da je najveći dramski pisac ne samo južnoslovenskih naroda, nego u Evropi. Što bi najboljeg imali neki drugi narodi,Skandinavci na primjer.

Hoćete li ponovo sarađivati s Kusturicom? Bilo je riječi da bi uskoro mogao nastati treći zajednički film “Prvi put s ocem na izbore”?

– Emira više ne zanimaju takve moje priče. Sada se bavi sasvim drugim poslovima, a ja mislim da to nikako nije dobro. Sreli smo se desetak puta u posljednjih godinu dana. Bio je fer i rekao mi da ga to ne zanima, da ima druge poglede šta bi na filmu trebalo raditi i da su rušenjem Berlinskog zida neke moje teme postale nevažne. Rekao je i da bi od narednih deset filmova, sa mnom uradio dva. Ali to nisu ona dva koja bih ja želio. Kao da nije uzeo u obzir činjenicu da ja kod njega nisam tražio posla već kupca – da prihvati ono što sam već napisao.

 Pišete li?

– Nemam više snagu da pišem. Da mi je prodati ono što sam napisao! Nemam snage ni za jake poslove. Iz Sarajeva sam pobjegao u Goražde, sad smišljam gde ću dalje… Ne podnosim više stvarnost, ne mogu da se pomirim sa stvarima ovakvim kakve jesu. Da sam mlađi radio bih na organizovanju oružanog ustanka! Protiv koga? Protiv svih aktuelnih oligarhija. Često se sjetim Orvelove rečenice koja se stoprocentno može odnositi na današnju Bosnu: “Neće se pobuniti dok se ne osvjeste, ali neće se ni osvjestiti dok se ne pobune”.   
GLOBALIZACIJA
– Nad neminovnostima ne vrijedi naricati. Neće biti prvi put da određeni vidovi društvenog života budu sačuvani jedino u književnosti. Neko pametan je rekao da bi se cijela Francuska 18. i 19. vijeka mogla rekonstruisati iz Balzakovih romana. Postoje knjige koje mogu probuditi zaboravljene mirise, a to nije malo od jedne umjetnosti i umjetnika.Vukica Strugar (Večernje novosti)