Kliker.info

Prije nešto više od 23. godine Muhamed Fazlagić Fazla je u Millstreet-u (Irska)  pjevao  „Sva bol svijeta“  i po prvi put na Evroviziji  predstavljao  Bosnu i Hercegovinu, a ovog događaja se  uoči, tokom i neposredno  nakon svakog finala    Eurosonga prisjeti veliki broj Bosanaca i Hercegovaca , kako u BiH  tako i širom svijeta.

Pored  toga ,  rata u našoj zemlji i pomenutog događaja,  koji je očito ostao zapisan u kolektivnoj svijesti BiH, svake godine se sjeti i veliki broj medija širom svijeta ,  to su ovih dana uradili, britanski BBC i španski  Murray Magazine.

Znameniti BBC , u opširnoj priči o bivšem pjevaču koji danas živi u američkoj državi Kentucky i bavi se akademskim i sportskim poslovima, govori tako da  Muhamedova priča pokazuje  da je Eurosong više od muzike za ples i emotivnih balada, i da može biti stvar života i smrti”. Priča je inače objavljena  pod tim znakovitim naslovom  “Kada je Eurosong postao stvar života i smrti”, u kojoj novinar BBC zaključuje  da je Fazlina  pjesma “Sva bol svijeta”  imala jačinu, emociju i sve ono što je bilo potrebno.

“Pjesma je govorila o meni, muškarcu koji šalje ljubav ženi koja je izbjeglica van naše zemlje i govorim joj da ne odustaje. Moja tadašnja djevojka,  živjela je vani. Ni o cemu drugom nisam mogao ni pjevati”, kazao jer između ostalog Muhamerd Fazlagić Fazla  koji se događaja koji je zasigurno obiljeržio njegov život prisjetio i u intervjuu za poznati španski portal . Objavljujemo ga  u skraćenom izdanju i uz minimalne intervencije.

Šta je značilo 1993. godine  predstavljati BH na Euroviziji?

Biti prvi predstavnik u istoriji svoje države je bilo jedno transcedentno iskustvo. Čovjek sam sebe pita zašto baš ja?

Uz to ide i ogroman osjećaj odgovornosti da se na najbolji način predstavi država koju toliko voliš, koja, bez obzira kakva je, tvoja je i ne bi je zamijenio ni za jednu drugu.

Kako se uopšte rodila ta ideja odlaska na Euroviziju u srcu rata?

Nakon referenduma, potom u maju, prijema u Ujedinjene Narode, Bosna i Hercegovina je stekla pravo da kao nezavisna država postane punopravna članica Evrovizije. Konsekventno tome otvorila se mogućnost da se kao država po prvi put predstavimo i na Eurosongu, što je svakako bilo ekstremno važno u trenucima kada su država i narod prolazili kroz najbrutalniju agresiju od drugog Svjetskog rata.

Takmičenje je bilo veoma transparentno, na kunkurs se prijavilo 47 kompozicija od kojih je žiri izabrao 12 za finalnu večer. U finalnoj večeri nastupili su svi etablirani umjetnici kao što je Davorin Popović, grupa Kod, Edo i Adi Mulahalilović, Dražen Žerić, Alma Cardžić…, međutim imali smo sreću da je naša pjesma koju su pisali Dino Merlin i Fahrudin Pecikoza jednoglasno proglašena najboljom od strane žirija.Eurosong je nakon olimpijade u Barseloni bio idealna prilika da BiH kao nezavisna država ušestvuje na jednoj velikoj smotri i tako potvrdi svoju nezavisnost na svjetskoj sceni.

Čitala sam kako je  izlazak ekipe učesnika iz opkoljenog Sarajeva značio  pretečati aerodromsku pistu? Djeluje kao scena iz filma “La vitta es bella”. Žudnja za životom uprkos svemu, čak i smrti ? Kakva su vaša sjećanja na te momente?

Tačno je da se pista pretrčavala, u našem slučaju i po nekoliko puta, jer su nas snage UMPROFOR-a hvatale i vraćale na početno mjesto, tačnije na Dobrinju. Ne bih rekao da smo bili motivisani žudnjom za životom, koliko željom da odgovorno ispunimo naš zadatak, a to je da predstavimo državu. Da je bila puka želja za slobodom ili životom, sigurno se ne bi vratili u opkoljeno Sarajevo nekoliko mjeseci nakon Eurosonga, nakon što smo završili album i održali određen broj koncerata.

Znate, mnogi su je u rovovima branili svojim životima, naše razmišljanje je išlo u pravcu da ako oni mogu braniti, možemo i mi predstavljati, bez obzira na prepreke koje se na tom putu nalaze. Tako da je pista aerodroma bila samo prepreka, iako vrlo opasna, u našem dvodnevnom putovanju do Zagreba. Jedna od anegdota vezanih za prelazak preko piste je svakao priča o mom upadanju u blato na samom početku. U tom blatu ostale su i cipele, tako da sam na planinu Igman u februaru uspio da stignem bos. Vjerovatno tolika količina adrenalina je učinila da mi to nije uopšte smetalo.

Vaše učestvovanje na festivalu je učinilo vidljivom patnju i rezistiranje jednog naroda. Kao sociolog kako tumačite umjetnički pokret koji se stvorio u ratnom Sarajevu, a kao umjetnik,  kako gledate na ta vremena?

Vrlo dobro i interesantno pitanje o kojem se mogu i vjerovatno hoće, u budućnosti naučne teze pisati. Iz naše perspektive, mi smo od sredstava za rat  imali samo emociju i kreativnost. Znači morali smo sve nedostatke našeg položaja nadoknaditi onim apstraktnim dijelom koji smo pronalazili u sebi, a koji je trebao da odgovori na svoj način snazi agresije i brutalnosti. Mislim da smo svi redom  zadržali dostojanstvo profesije i  reputacije koju je grad Sarajevo u kulturnom smislu uvijek imao u okviru bivše države. Baš kao što građani nisu rušili kulturna i vjerska dobra u gradu Sarajevu, mi nismo svojim djelima vrijeđali nikoga, a svoje unutrašnje projekcije pretvarali smo u umjetnička djela. To je bila puno veća pomoć opstanku države, nego da smo prihvatali standarde koje su agresori nametali.

Kada napravimo paralelu sa sadasnjim konfliktima, krizom izbjeglica, koliko bi pomoglo da vidimo manifestacije poput vašeg učešća na Euroviziji?

Vidite sada je situacija malo drugačija. Eurosong je prije 23 godine bio puna jača medijska platforma isključivo iz nedostatka tehnologije koju danas imamo, tako da je težina takvog nastupa danas znatno manja. Danas društvene mreže serviraju i nude informacije u enormnom obimu i  brzini. Nekada takvu mogućnost nismo imali i zato smo koristili Eurosong i slične manifestacije. Mislim da se Eurosong ponovo okreće isključivo svom zabavnom karakteru, a pitanja izbjeglica i ostalih humanitarnih katastrofa i konflikta će biti predmet zanimanja društvenih mreza i elektronskih medija, gdje je ciklus vijesti na žalost svakim danom sve kraći. Tako da se oni koji konzumiraju takve vijesti brzo umore. Postoje naravno i oni drugi, koji iz takvih vijesti kreću u aktivističke vode i ne dozvoljavaju da vijesti o tako važnim pitanjima žive kratak informativni ciklus.

Danas živite u SAD-u, prošlo je 23 godine od vašeg nastupa sa pjesmom koja je govorila o neuništivosti jednog naroda, jednog grada, Sarajeva. Nakon ove dvije decenije posljeratnog perioda, da li se taj duh održao u BH?

U jednom intervjuu prije par godina sam rekao da je BiH preživjela sve svoje grobare u svojoj hiljadugodišnjoj istoriji. Takvo mišljenje imam i danas. Prepreke će uvijek postojati, neprijatelji također, međutim Bosna uvijek pokaže onu Durkheimovsku organsku solidarnost kad treba, sačuva svoje multikulturno biće i krene stazama prosperiteta. Poslijednjih 20-30 godina su bile teške. To je dug period u životu jednog čovjeka, međutim relativno kratak u životu jednog naroda. I duh Bosne i BiH će dugo poslije nas živjeti, u to sam siguran i zato treba da se i borimo.

Ove godine, predstavnici BH su imali također simboličnu premijeru pjesme koja se održala u restauriranoj Viječnici. Ipak se čini da je duh naroda koji ste predstavljali 93-e pobjedio. Šta mislite?

Bio sam u kontaktu sa našim predstavnicima, ohrabrivao ih i davao sugestije. Mislim da su i pjesma i nastup zadovoljavali visoke standarde. Nažalost nismo ušli u finale. Poruku na sceni, koju je postavio uvaženi dramski reditelj Haris Pašović, o ukidanju barijera, diskriminacije i potrebi glorifikacije ljubavi, žiriji država koje su bodovale nastupe na žalost ili nisu dojmili ili su se umorili od politizacije ovakvog takmičenja pa su takvu poruku jednostavno odbili. Spot u Vijećnici je upravo potvrda da je Bosna uvijek sahranjivala svoje grobare, a ona preživljavala još ponosnija i prkosnija od sna, kako bi to Mak Dizdar rekao.

(Kliker.info)