Kliker.info

Aljoša Vučković (70), šarmantni glumac dalmatinskog porijekla, živi u Beogradu sa suprugom Editom. Kada smo ga pozvali, vratio se iz šetnje, jer kako kaže, vrijeme provodi odmarajući se od glumišta i umjetnosti.

Veliku popularnost stekao je zahvaljujući ulogama Ferate iz “Velog mista”, Majora Gašpara iz “Otpisanih”, Luke iz “Užičke republike”, doktora Lukšića iz “Boljeg život”… Nedavno je glumio i u bh. seriji “Lud, zbunjen, normalan”, a dugačak je i spisak filmova u kojima je ostvario velike role.

Kćerke i unuka

Život ga je dovodio u različite situacije, sa porodicom je po nekoliko godina živio u čak 11 gradova. Prema njegovim riječima, najljepše trenutke proveo je u Sarajevu, gdje danas ima veliki broj prijatelja i često posjećuje bh. prijestonicu. Što se tiče aganžmana, ističe da se povukao, a tokom prošle godine ostvario je kratku ulogu u humorističkoj seriji “Andrija i Anđelka”, gdje glumi doktora.

Aljoša ima dvije kćerke Leanu i Saru i unuku Adelu. Kako ne voli pričati o porodici i privatnom životu, kazao nam je da provodi vrijeme s njima onoliko koliko to treba.

– Veoma sam vezan za njih, onoliko koliko treba. Moje kćerke Leana i Sara nisu bile razmažene, odgajali smo ih onako kako treba, ali nekad se desi i neki nedostatak. Leaninoj kćerci ne namjeravam mnogo tepati i popuštati na sve – iskren je Vučković.

Kako provodite vrijeme?

– Trenutno ništa ne radim i ne pripremam. Dopada mi se to kada čovjek ne radi, ako je odradio na pravi način ono što je trebao u bitnim životnim trenucima. Malo se odmaram. I pored toga, bavim se filozofijom življenja i sabiranjem nekih mojih životnih trenutaka. Nekako sam se smirio tek kada sam došao u Beograd.

Prošao sam, praktično, deset-jedanaest gradova. Između ostalih, Sarajevo je tu negdje u mom životu i poštovao sam ga sve godine dok sam tamo živio, danas također. Nisam sam birao svoj životni put nego su moji roditelji prolazili kroz neke teške trenutke.

Kakva sjećanja nosite iz Sarajeva?

– U Sarajevu sam proveo vrijeme od prvog razreda osnovne škole do prvog Gimnazije i, u ono vrijeme, taj grad je bio na neki način centar svih zbivanja. Živio sam tamo kada su se dešavale velike stvari. Zapamtio sam kada se pravio vodovod od Ilidže, čak sam učestvovao u akciji kao osnovac. Sjećam se kad se napravila prva uspinjača na Trebeviću.

Ma, to je bilo predivno vrijeme, nismo živjeli u nekim podjelama, niko nikoga nije pitao ko je i koje nacionalnosti… Poslije sam skontao da je to ta sarajevska raja, koja je bila dominantna. Nije bilo potrebe da budemo dominantni u Beogradu i Zagrebu, jer se znalo da je to tako.

Česte selidbe

Poslije Sarajeva, preselili ste se u Split. Kakva je tamo raja?

– Oni su malo okrutni tamo. Kad kažem to, mislim na njihovo historijsko-kulturno naslijeđe. To je grad koji je stalno primao došljake pa je, vjerovatno, zbog toga postao okrutan prema njima. U nekim trenucima i Sarajevo je znalo biti okrutno, da ne kažem kako je to tek bilo u Beogradu, Zagrebu, koji su imali posebne sfere i prihvatanja.

U svakom slučaju, gradove su određivali ljudi, ali opet se vraćam i kažem, ono što je Sarajevo imalo, nijedan grad nema. Nepobitna je činnjenica da su i Split, Zagreb, Dubrovnik važili za lijepe gradove, ali je Sarajevo imalo tu važnu komponentu i trenutak. Taj lijepi grad Zagreb niti Ljubljana, nijedna prijestonica, nije mogla nadigrati niti mu parirati.

Smatrate li da ste propustili neke dragocjene stvari zbog čestih selidbi iz grada u grad?

– Sve sam to prihvatao zato što sam morao. Ali, zahvaljujući čestim selidbama i relacijama, izgradio sam svoj život. Danas sam tu sam sa sobom, ali pored supruge Edite. Stalno sam tu, u njenom prisustvu i ljudi će shvatiti zašto to tako kažem.

Ostvarili ste brojne uloge. Možete li izdvojiti omiljenu?

– Mogao bih reći da je to uloga studiranja za glumu, ustvari ono što je meni odredilo neki životni pravac je uloga kapetana Luke u “Užičkoj republici”. Snimanje je trajalo za vrijeme mog boravka u vojsci 1973. godine. Uloga koja me je malo konkretnije odredila, kao Dalmatinca i Mediteranca, je uloga Ferate u “Velom mistu”.

Doduše, postoje neke nedoumice oko toga, jer postoji “Malo misto” koje je snimano od 1966. i “Velo misto” od 1979., kada je Hajduk bio nekako u centu pažnje, a ja sam glumio igrača Feratu, odnosno lučkog radnika.

Radio sam s fenomenalnim rediteljem Žoakimom Marušićem (Joakim). Onda nije bilo baš mnogo kvalitetnih umjetnika, ali je on bio majstor što se tiče književnosti, poznavao je princip rada televizijskog snimanja i radio je sjajne serije. “Velo misto” je serija koja je mene odredila na neki način.

Zapažena je i Vaša uloga u “Boljem životu”.

– To je dobra uloga i snašao sam se zhvaljajući mojim kolegama. U krajnjem slučaju, “Bolji život” je trajao duže. Tu sam na neki način dobio mogućnost da, zahvaljujući toj dužini snimanja, malo više pokažem svoje kvalitete. Mnogo sam se angažirao oko tog projekta pa sam od zamišljene tri epizode dobio ulogu u više od 60 nastavaka, na moju i na radost publike.

Razumjeti sebe

Sjećate li se kad ste prvi put zaigrali na pozorišnim daskama?

– To je bilo davne 1954. ili 1955. godine, danas ne boravimmnogo u pozorištu, jer pokušavam da ovo vremena što mi je ostalo, provedem kvalitetno. Kontaktiram s nekadašnjim prijateljima, pokušavam da održim porodicu na okupu, da budem normalan.

Trudim se da pronađem pravi izraz s obzirom na sve što se događa oko nas, jer želim da zadržim dobrotu pored svih trovanja kojima nas truju. Trudim se da shvatim ko je u pravu, a ko u krivu. Pokušavam da budem sam sa sobom i da razumijem sebe, jer ću tako moći ljudima objasniti šta sam i koliko sam uradio i, ako je neko nešto uradio u moje ime, da se zna. Danas je Balkan prostor grešnih trenutaka.

Kako gledate na sve to što se  dešava oko nas?

– Šta da kažem, jer sve što kažem, to je već 15 dana ranije određeno. Niko se ne drži svog stava i svi su počeli naplaćivati usluge, ali samo se ne zna do kada će to trajati.

Ženama sam pružao sigurnost

Omiljeni ste glumac među ženskom populacijom. 

– Ženskoj populaciji sam pružao neku sigurnost. U krajnjem slučaju, ja sam čovjek koji brani mušku populaciju kroz odbranu ženske. Nikad i nigdje nisam vidio da su žene toliko stabilne i podređene kao u Sarajevu u onom vremenu kada sam živio tamo.

Srodstvo sa pjevačicom Severinom

Jeste li u srodstvu sa pjevačicom Severinom Vučković-Kojić?

– Jesam i nisam. Znate, u bivšoj Jugoslaviji postojao je izraz: “Mi smo svoji.” Znači, mi smo vrlo blizu i vrlo daleko, Vučkoviće sam poznavao, iz istog smo mjesta pored Splita, koje se zove Dugopolje. Tu još imam kuću u naslijeđu, a blizu nje je i kuća Severininih predaka. Ali, ona i sestra ne dolaze tu, jer ih je život odnio na druge strane svijeta. Znamo se, prepoznajemo i uvažavamo, što je meni najvažnije.

Živio sam sevdah

– Sarajevo je uvijek imalo dobru bazu, a to je sevdalinka. To je nešto što pojedinci ni dan-danas ne znaju šta je. Ja shvatam sevdalinku daleko bolje od svih drugih. Ne da volim tu divnu pjesmu nego sam to ja, živim sevdah. Sve sam sevdalije slušao i poštovao.

E. B. (Avaz)