Kliker.info

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.Elem, sjeli Halid Bešlić i Kolinda Grabar Kitarović u ćevabdžinicu Željo, pa dozvali osoblje. “Izvolite, što želite?”, ljubazno ih upita osoblje.

Piše : Boris Dežulović (Oslobođenje)

“Jooj, ne znam ni sama šta bih”, nesigurno će Kolinda, “ja bih jelovnik, ako može.” “Odlično. Njoj donesi jelovnik, a meni deset s lukom”, okrene se onda Halid osoblju. “I de mi odmah naplati.”

Pojela, eto, i nova hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ćevape u Sarajevu. Preciznije – kad već inzistira moj drug Nermin Tulić – pojela ćevape u Želji, a ne u Sarajevu. Iako to, realno, i nije nešto čime bi se navijači Želje trebali hvaliti. Ali dobro, nema Željo malezijskog tajkuna i Turkish Airlines, pa su mu u ovom prijelaznom roku bili dobri i Đelmić, Kokot, Uzelac i Kolinda.

Ne znam, za početak, jesu li je u Želji uopće provjerili, jer čuo sam da je američki igrač. U subotu u Širokom, već vidim, uzet će vrataru Antoloviću loptu iz ruku i krenuti na Pecari osvajati yarde, pa slaviti touchdown plešući kao cheerleaderica. Regionalni cheerleader. Meni bi, recimo, bilo sumnjivo već to što ju je u Želju doveo pitar Halid Bešlić.

A opet, razmislite li malo, nije ni Halidu lako. Kako koji lider iz mitološkog Regiona dođe u Sarajevo, zovu nesretnog Bešlića da mu pravi društvo. Onda regionalni lideri obiđu gradske znamenitosti, pa – sve kako je red – razgledaju Begovu džamiju, katoličku Katedralu Srca Isusova, pravoslavnu Sabornu crkvu, Židovski muzej i Halida Bešlića. Država bi mu, da se mene pita, morala dati beneficirani radni staž, ili ga barem zaštititi od napasnih regionalnih lidera. Ovako, umjesto da se igra s unucima, ili da s društvom sjedi u kafani, čovjek mora s Kolindom na ćevape. Jer, jebiga, ne računa se da si bio u Sarajevu ako nisi pojeo ćevape, popio kafu i snimio duet s Halidom Bešlićem. Dođe Boris Tadić, zovi Halida, dođe Ivica Dačić, zovi Halida, dođe Kolinda, zovi Halida.

“Kolinda? A što opet ja?”, pobunio se, kažu, Halid. “Što ne zovete Dinu Merlina?” “Ne može Dino”, odgovorili mu iz državnog protokola, “on je po rasporedu dežuran za Tomu Nikolića.”

Bila tako i nova hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović na ćevapima u Sarajevu, a što i ne bi? Malo se to zna, ali gospođi Grabar Kitarović Bosna i Hercegovina je druga domovina. Pažljivo sam, naime, pratio tu stvar, i nitko – u svih ovih mjesec i pol dana – nije primijetio tu jednu malu, usputnu rečenicu iz njenog govora one večeri kad je slavila pobjedu. “Zahvaljujem i svima vama, dragi svi naši građani”, rekla je tada novoizabrana hrvatska predsjednica, “koje sam sretala i u drugoj domovini hrvatskog naroda, Bosni i Hercegovini!”

Istina, senzacionalno otkriće da nije Hrvatska – kako se do tada općenito vjerovalo – druga domovina Hrvatima iz Bosne i Hercegovine, već da je zapravo Bosna i Hercegovina druga domovina Hrvatima iz Hrvatske, i nije nešto posve novo: do sličnog je zaključka u svojoj ekspediciji svojedobno došao i slavni istraživač Regiona dr. Franjo Tuđman. Bit će da zato na otkriće hrvatske predsjednice nitko nije obraćao pažnju.

Uputila se tako prva hrvatska predsjednica tragom prvog hrvatskog predsjednika, kad odjednom na cesti rampa, a kraj rampe policija. Dobardan, dobardan, đe ćete vi to?, “u svoju drugu domovinu”. Zbunio se malo policajac – “imatel vi gospođo pasoš Druge Domovine?” – pa se zbunila i Kolinda: “Jooj, nemam, samo Prve.”

Je li dakle do rampe i policajca, je li do jelovnika u Želji, je li do Halida – “vremena se mijenjaju/uspomene ostaju/nisi moja kao prije/svako svoje gnijezdo vije”, pa kaže, “samo ja i ti/srušili smo sve/srušili smo sve”… dobro, može i bez refrena – đavo će znati, tek Kolinda Grabar Kitarović u Bosni i Hercegovini je zaprepaštena otkrila kako to uopće nije “druga domovina hrvatskog naroda”, već posve zasebna država, sa svojim vlastitim grbom, zastavom, parlamentom i nogometnom reprezentacijom.

I – ne biste vjerovali – svojim vlastitim Hrvatima.

Odjednom, eto tako “druge domovine” Kolinde Grabar Kitarović kao “istinski prijateljske zemlje” čiji “suverenitet, teritorijalni integritet i nezavisnost apsolutno poštuje”, odjednom zaključke Hrvatskog narodnog sabora i svoga stranačkog šefa Tomislava Karamarka o federalizaciji BiH i trećem entitetu Kolinda “neće komentirati, jer je način uređivanja zemlje unutrašnja stvar Bosne i Hercegovine, o čemu odlučuju institucije BiH”.

Čudo su, kažem vam ja, ćevapi u Želji. Da su Karajlićevi sarajevski jarani znali, pa da su ga – umjesto kod Bage u Luku – odveli na ćevape u Želju, ne bi se Nele morao inkognito noću voziti po gradu: vodio bi ga premijer od Katedrale do Begove džamije, građani bi ga po Ferhadiji zaustavljali da se slikaju za Fejsbuk, u velikom intervjuu Avazu objasnio bi kako Dodikove izjave ne želi da komentariše, “jer je način uređivanja zemlje unutrašnja stvar Bosne i Hercegovine, o čemu odlučuju institucije BiH”, i već do vikenda dr. Nele Karajlić bi u punoj Zetri pjevao “Ko ne voli Topalović Cacu, pušiopo masvi mana racku!”.

Ovako, nesretni se pjevač nabavne muzike iz grada morao izvlačiti kao devedeset druge, bježeći pod zaštitom specijalne policije kroz stražnja vrata kafane u noć – bit će ga opet Cober zvao da napuni kadu jer će zatvoriti vodovod, a Zena ga etnički očistio i odvezao automobilom – jedva, ukratko, dr. Nele Karajlić iz Sarajeva izvukao živu glavu, a Kolindu Grabar Kitarović u tom istom gradu držali kao Seku Aleksić!

Ništa više neće biti isto otkako je hrvatsku predsjednicu dovelo u Želju. Sve otada ja ne mogu dočekati subotu, kad Željo igra u Širokom, pa da na Pecaru istrči regionalna cheerleaderica i osvjedočena prijateljica Bosne i Hercegovine. Sve bih, eto, dao da mi je vidjeti gospođu Kolindu Grabar Karajlić – bivšu ministricu vanjskih poslova Republike Hrvatske, danas ministricu svojih poslova BiH – kako iz restorana Borak na vrelu Lištice, pod zaštitom specijalne policije, kroz stražnja vrata bježi u noć.