hamburger-icon

Kliker.info

Zvuk tišine : Na svijetu, uprkos svemu, postoji i ljepota

Zvuk tišine : Na svijetu, uprkos svemu, postoji i ljepota

Mart 01
16:24 2019

Oko podneva je nestalo struje.

Dvije svijeće su bile dovoljne da osvijetle malu kuću. Legli smo rano, jer smo brzo ispričali sve priče koje smo znali.

Kada smo ustali nije bilo vode.

Ubacio sam drva u šporet i spremio joj jaje. Nisam uspio skuvati kafu za sebe. Drva su bila mokra, odbijala su da gore.

Rekao sam: idemo da se vozimo.

***

Već dugo je vožnja jedina simulacija bijega i slobode za koju si sposoban, misliš.

Uspne se u kola i smjesti se u sjedište za djecu. Skini kapu, kažeš kada je vežeš.

Pusti moju muziku, kaže.

Na prevoju se zadržao snijeg. Dok se drugom brzinom spuštaš niz stranu, gledaš špalir vjetrenjača na susjednom brdu. To je podigao predsjednikov sin. Kada se zavrte, biće struje za sve.

Njihova djeca završiće najbolje fakultete u Evropi i Americi, misliš. Njihova djeca gradiće vjetrenjače, brane i solitere. Tvoje će dijete završiti osnovnu školu u oronuloj zgradi koju su podigli komunisti. Predavaće joj umorne nastavnice koje mirišu na ručak koji su to jutro skuvale i ostavile na šporetu, da ga djeca podgriju. Onda će četiri godine sjedjeti u oronuloj zgradi srednje škole koju su podigli komunisti, misliš. Otići će u Podgoricu i tamo završiti fakultet u zgradi koju su podigli komunisti. Onda će za 400 eura raditi za njihovu djecu u zgradi koju su podigli komunisti a sada pripada njima.

Tako će biti i ti tu ne možeš ništa, misliš. Takva su vremena: tako mnogo vjetrenjača i niti jedan Don Kihot.

Ova je lagana, kaže, ne volim lagane.

Prebaciš na brzu. Svira The ‘59 Sound od The Gaslight Anthem. Ona pjeva.

Kada je bila mala, posve mala, znalo je biti da ne može zaspati. Ponekad bi je uspavao zvuk fena ili usisivača. Ponekad bi je morao odnijeti do kola, smjestiti u sjedište za djecu, pustiti muziku i voziti. Tako bi zaspala. Vozio bi oko grada, trudeći se da ne dodiruješ kočnicu, jer bi je zaustavljanje probudilo. Kao da je mogla sanjati samo dok se kreće. Ponekad smo se vozili do Bara, čak do Budve, ne bi li se naspavala.

Kada je bila mala, posve mala, njena omiljena pjesma bila je This Is How It Feels od Inspiral Carpets. Kasnije je voljela Lost in the Moment od Sad Lovers and Giants i Bleeding Blue od Woods. Tu smo pjesmu zvali Trube. Zajedno bismo je pjevali, imitirali zamišljeni hor pasa koji imitira duvače. Prolazili smo kroz odvratne mahale Ulcinja, provlačili kroz njih muziku kojoj tu nije mjesto, kao što tu nije mjesto ni meni ni njoj. Ali moja je slabost tu zarobila najprije mene, potom i moje dijete.

Sada voli The National. Dok pjeva Pink Rabbits i Vanderlyle Crybaby Geeks misliš: nikada, zapravo, nisi bio sretan kao tokom vaših vožnji. Gledaš u put ispred sebe: sve, dokle pogled seže, beskrajno je ružno. Divlja naselja bez kanalizacije. Kuće bez fasade, ili sa rozim fasadama, kuće bez krova iz kojih viri željezo, jer će vlasnik, čim dođe do novca, podići još jedan sprat. Svaki put kada prođete tim putem, bilo kojim putem, sve je samo još ružnije. Jer siromaštvo je ružno. Pohlepa je ružna. Bezakonje je ružno.

Vozimo zaleđem Velike plaže. Pješčane dine koje su nekada mirisale rijetkim biljem, pretvorene su u deponije. Ispred nas je traktor koji na zakonom zaštićene cvjetove koji rastu samo tu i nigdje više u svemiru, istovara otpad: malter, slomljene pločice, WC šolju, kadu.

Vjetar po putu kotrlja plastične boce. PVC kese lebde u zraku, kao bijele zastave koje je podigao Bog lično, rekavši: od ove gadosti i ja dižem ruke.

Tu će, sred tiranije ljudske bezobzirnosti i bestiđa pred kojima je Bog svojim armijama naredio predaju i povlačenje, živjeti tvoje dijete, misliš. U zemlji u kojoj kradu sve, od vode do izbora. U zemlji u kojoj svako krade od svakoga, u kojoj biti pristojan znači biti jagnje koje krvari. Ovdje se na fino građansko vaspitanje baca hiljade razjapljenih čeljusti. Odgojićeš je onako kako su odgojili tebe: da ovdje bude stranac, bez šanse, čak ni volje, da postane dio čopora. Učićeš je moralu srednje klase, učićeš je vrijednostima prošlog vremena i svijeta koji više ne postoji. Guraće je, gaziti i gristi, zato što ćeš je naučiti da je bolje biti plijen nego zvijer.

Zaustaviš kola na plaži. Pogledaš u retrovizor: pjeva zatvorenih očiju, na engleskom jeziku koji je ona izumila. Sjeverni vjetar trese automobil. Čini se da bi vas svaki čas mogao podići i spustiti na krijeste talasa. Čini se da bismo se mogli skriti, zauvijek nestati u bijeloj pjeni koju bura diže dok galopira površinom mora.

U tom trenutku, dok tananim glasom pokušava otpjevati „the words of the prophets are written on the subway walls“, osjetiš kako te preplavljuje spokoj. Misliš: na svijetu, uprkos svemu, postoji i ljepota. Koja upravo sada pjeva samo za tebe.

Andrej Nikolaidis (Žurnal)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *