hamburger-icon

Kliker.info

Zvonimir Nikolić : Da bar znamo brinuti za žive

Zvonimir Nikolić : Da bar znamo brinuti za žive

August 02
17:02 2018

otac je umro 2005 godine. Nije bio ni političar, ni umjetnik, nije bio poznato lice, nije bio ni partijski dužnosnik jer nije bio ni član partije. Bio je što bi rekli običan službenik. Ali bio je čovjek. Uvijek nasmijanog lica za svoje prijatelje, uvijek spreman da pomogne svakome, uvijek pun pažnje i poštovanja i prema portiru i direktoru na isti način. Sahrana je bila prilično velika, prisutan je bio i nekadašnji predsjednik Vlade, tatin dobar prijatelj, a od jutros se pridružio mom ocu na nekom boljem mjestu, Alija Behmen.

Piše : Zvonimir Nikolić (Tačno)

Nekoliko mjeseci poslije, dok sam u proljeće sadio cvijeće na očevom grobu, sreo sam jednog poznanika koji me je pitao: Majke ti što ne napraviš ovdje neki spomenik?

Šega ovako, zemlja i cvijeće. Samo sebi belaj praviš. Vidiš drug moj, naš otac je volio cvijeće. Imao je najljepši bakon na Marijin dvoru. I neka mu na grobu cvijeća a ne mermera. Ali zar niste mogli da mu se odužite na neki način i napraviš nešto što je onako… bogatije.

Zašto? On je oživao u cvijeću. A uostalom, mi sam njega pazili dok je bio živ. I moj brat i ja. Nemamo nikakvog razloga da peremo savjest sa nekim obeliskom. I da gradimo ovdje mauzolej. Siguran sam da je i njemu gore bitnije da smo se slagali i da smo se pazili dok je bio među nama.

Šta ima on od toga da mu napravimo mauzolej k’o Lenjinu? Ništa. A šta znam možda si i u pravu. Jesi li ti ta dva čempresa zasadio? Bili su skroz mali, vidi sad su me stigli u visinu. Nas dva sina, dva čempresa. A mamine su ruže za tatu. Ma ja, bolje ljude paziti dok su živi.

Pišem sve ovo, ponukan jučerašnjim posljednim ispraćajem Olivera Dragojevića u njegovom Splitu. Gledajući direktan prenos, miješali su mi se osjećaji. Strašna tuga zbog odlaska velikog čovjeka i umjetnika. I bijes i zavist što mi na isti način nismo ispratili ljude koji su svojim postojanjem obilježili naše Sarajevo. Pa sam se pitao u jednom momentu zar je moguće da mi ovdje nišra svoje ne cijenimo?

Da nismo us stanju izboriti se ako ništa za bolju i veću ulici Davorina Popovića a ne neku ulicu u predgrađu. Zar nismo u stanju sačuvati park sa spomenicima Mirzi i Davoru. Zar naš Kemo nije zalužio nešto bolje od svog grada? A onda pročitam komentar mog druga na njegov status o smrti Keme i prvi komentar koji je bio: – Jel’ Malovčić?

Tu neku ljubomoru na Split, na Torcidu, na građane Splita, na Dalmaciju, malo mi je poremetila misao da su ne tako davno, isti mediji, isti ljudi, isti sugrađani, tog istog Olivera razapinjali zbog neke navodne afere, da su ga „prali“ po novinama i medijima. Da su pojedini bolesni portali (pa čak i oni iz njegovog Splita) svako malo objavljivali lažne vijesti o navodnoj smrti Oliverovoj.

I onda se s pravom čovjek zapita kakvi smo to ljudi postali? Brinemo li za svoje roditelje? Za svoje prijatelje? Za svoje komšije? Da li smo pružili ruku čovjeku koji je od nas tražio pomoć a mi smo se pravili blesavi? Da li smo mogli pomoći nekome i makar mu na trenutak uljepšati dan? Da li se ponudimo da ponesemo ceker nekog baki ili nani? Da joj pomognemo da pređe preko ulice a da pritom ta starica ne razmiljša šta ćemo joj ukrasti? Da li smo svejsni da ponekad osmijeh i par iskrenih riječi mogu biti bolja terapija nego ljekarski konzilij? Oliver je imao ispraćaj kakvog samo najveći i najbolji među nama zaslužuju. Ali da li smo uvijek bili pravedni i prema njemu?

Naše bavljenje tuđim životima, ogovaranje boljeg od seve, omalovažavanje tuđih uspjeha, trčanje za vijestima koje i nisu vijesti nego bljuvotine, dizanje gledanosti bez razmišljanja o posljedicama koje direktno nanosimo onima koji su tog momenta neka navodna vijest. Sve mi znamo. I da budemo piloti i selektori. I ljekari i arhitekte. I političari i automehaničari.

A opet, znamo li jedni drugima uljepšati dan? Znamo li biti solidarni? Znamo li pomoći? Znamo li reagovati na nepravdu koja se deševa drugima ili samo znamo čekati dok ta nepravda ne zakuca i na naša vrata? Volio bih da postanemo bolji ljudi. Znamo mi to. Bili smo nekada. Pazite ljude oko sebe dok su živi i dok im trebate.

Nikakav spomenik neće oprati vašu savjest i pomisao da ste mogli nešto bolje i više. I dragi Olivere, ako vidiš gore mog starog, otpjevaj mu od mene Oprosti mi pape. Možda sam mogao još više…

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *