hamburger-icon

Kliker.info

Zlatko Dizdarević : Žao nam je, Ukrajino!

Zlatko Dizdarević : Žao nam je, Ukrajino!

Oktobar 02
06:31 2018

Ne tako davno, zanosno-demokratska priča o »narančastoj revoluciji« u Ukrajini koja je uzbuđivala naivne zaljubljenike u borbu za oslobađanje od mračnog totalitarizma dobiva polako, evo tačno četrnaest godina od tada, svoj specifični epilog. Kako je javila ukrajinska »Ekonomska pravda« a među rijetkima ovdje prenio portal logicno.com, svemogući svjetski finansijski moćnik MMF i planetarni »First« SAD poručili su Kijevu da im je eto žao, ali da nema više dovoljno prostora kako bi im se moglo pomoći…

Piše : Zlatko Dizdarević (Novi list)

Pa pošto ukrajinska vlada nije u stanju da ispuni uslove iz programa »ekonomske saradnje«, može se porazgovarati o mogućnostima pokretanja kratkog »stand by« programa za godinu do petnaest mjeseci »pomoći«, u iznosu od pet do šest milijardi dolara. Zna se da je taj program ustanovljen davne 1952. godine kako bi njegovi korisnici mogli prevladati akutne i velike ekonomske krize, dobili mogućnost da riješe potrebe zemalja za brzim finansiranjem i probleme plaćanja…

Ukratko i realno, Ukrajina je nakon slavnih dana »revolucionarne« promocije u odjednom zemlju zapadne demokracije uz ekstremno desničarske pa i profašističke snage, ali – što je najvažnije i »otkidanje« od Rusije te uvlačenje u slobodni svijet, sada zapravo puštena niz vodu. Ni potencijalni kapaciteti, ni tranzitna pozicija na energetskim rutama, ni preostali resursi raznih vrsta, očigledno ne zadovoljavaju u potpunosti apetite onih svjetskih vladara koji su od oktobra 2004. do danas tamošnjem stanovništvu obećavali med i mlijeko. A sebi planirali potpuno raketno približavanje Moskvi.

Naravno, u pomenutoj poruci ima i objašnjenje kako bi se neki način za pomoć ipak mogao pronaći. To je ultimatum sa »Ukrajinskog finansijskog foruma 2018.« u Odesi održanog 21. i 22. septembra, kojeg je u formi kobajagi pitanja Ukrajincima postavio njihov sunarodnik Vladislav Raškovan, zamjenik Christine Lagarde, izvršne direktorice Međunarodnog monetarnog fonda: »Ko je rekao da se željeznička pruga ne može privatizirati? Ko je rekao da carinska služba mora biti javna? Ko je rekao da bi bolnice, vrtići, škole i sveučilišta trebali biti javni ? Ko kaže da samo država treba pružati informacije…« Smisao njegove poruke je jasan, a to je rigorozno preispitati i promijeniti stav prema popisu objekata koji se navodno ne smiju privatizirati !

Nije kod ovoga nesuvislo spomenuti da je dotični Vladislav Raškovan – kako podsjeća »Ukrinform«, tamošnji medij koji je izvor storije – prije avanziranja tik do Christine Lagard bio zamjenik predsjednice Narodne banke Ukrajine Valerije Gontareve od 2014. do 2016. godine, »zaslužan« za pogubnu reformu bankarskog sistema države. Nije nebitno ni to da temeljem ukrajinskog zakona o privatizaciji državne i općinske imovine, iz januara ove godine, predmet privatizacije ne mogu biti državna preduzeća, objekti koji služe nacionalnoj odbrani, vojna imovina, ukupno vlasništvo zdravstvenih ustanova, rude i mineralni resursi od nacionalne važnosti, vode, šume, nuklearni materijali i postrojenja, sistem emitiranja, sredstva vladinih i obavještajnih komunikacija itd. Naravno, ako je neko još vjerovao da sve to može biti izvan dometa MMF-a, Svjetske banke, Trumpove »patriotske politike« i svekolike imperijalne reanosti, silno se prevario.

Priča o »narandžastoj revoluciji« i istoimenoj budućnosti Ukrajine uz silu obećanja danas je u detaljima dobro poznata iako pred mnogim drugim sličnim i krvavijim storijama na istoj ili sličnoj matrici pomalo i pada u zaborav. Hiljade tekstova i stotine knjiga o tome je ispisano. Od početne crno-bijele priče u kojoj su Amerika i Evropa nudile »oslobađanje« Ukrajine od korumpiranih proruskih totalitarista i oligarha starog kova, Leonida Kučme i Viktora Janukoviča, do pobjede navodno proevropskog Viktora Juščenka, kojeg će poduprijeti na svaki način »revolucionarnim« Majdanom i jedinicama mlađanih profašističkih jurišnika iz organizacije tzv.demokratske mladeži zvane »Pora« (Vrijeme), potpuno podržane iz Amerike.

Istorija o ovim godinama i o prvo balkanskom, pa ukrajinskom pa kasnije arapskom »proljeću« poznata je. Kao i imena raznih stratega u njoj, od Sorosa i USAID-a preko Freedom Housea iz Washingtona na čijem je čelu bio i bivši direktor CIA-e, admiral James Woolsey. Treba li biti iznenađen da je tada u Odboru te organizacije bio i Zbigniew Brzezinski, autor kultne »Velike šahovske ploče«. Čuveni pisac knjiga i analiza na ove teme, William Engdahl jasno ga je locirao rečenicom: cjelokupna karijera Brzezinskog vođena je s ciljem da se Rusiji oduzme moć u Euroaziji…U »poslu« oko Ukrajine, posebno namještanja izbora u korist opozicije koja će »oteti« Ukrajinu ruskom utjecaju, pa je prvo uvesti u EU a onda i u NATO kojeg će time dovesti »u stomak« Rusiji, strasno su učestvovali i Henry Kissinger i Collin Powell.

Nije ni čudo, Ukrajina se dugo smatrala strateškim zidom između Rusije i lanca novih NATO baza što se nadovezuju jedna na drugu od Poljske, preko Bugarske do Kosova. Ključno pitanje je bilo ko će držati pod kontrolom tog najvećeg ruskog susjeda, Moskva ili Washington? Jasno je zato i zašto su Rusi, analizirajući cijelu priču iz ovog ugla, u odbrani svojih interesa tamo bili radikalni onoliko koliko su bili. Pa i zašto je sve zajedno, ciljano izazvano na tom terenu i uz neprihvatanje istorijskih realnosti i konteksta u odnosu na Ukrajinu i okruženje, završilo kako je završila. Uz veliku priču koja traje i danas i o tokovima nafte, Krimu, »južnom« toku, itd.

U međuvremenu, Juščenkov na razne načine nabildani predsjednički rejting strmoglavo je padao od pobjede sa 52 posto na izborima krajem decembra 2004. do poraznih 4.5 posto tačno četiri godine kasnije. Tim tempom, očigledno, opadao je i entuzijazam »revolucionara« sa trga Majdan u Kijevu, kao i elementarni uslovi života Ukrajinaca u novostvorenoj »pobjedničkoj« realnosti u zemlji.

Zanimljivo, prvi koji su počeli razotkrivati veliku prevaru spram obećanja i planova u oslobađanju Ukrajine kroz izbor »demokratskog i proevropskog« Viktora Juščenka, uz dokaze o konkretnim izbornim mahinacijama u njegovu korist, bio je britanski Guardian, a u svojim analizama pridružili su mu se i »Britanska skupina za ljudska prava« i grupa »Promatrači« iz Helsinkija. U njihovim analizama važni igrači u tom kontekstu su, uz Sorosevo »Otvoreno društvo« i »National Endowment for Democracy« američke vlade, »Carnegie Endowment« i još neki drugi.

Ono što je paralelno, na silu pa i mimo dugih prethodnih tradicija i mentaliteta prodiralo u tkivo države sa 46 miliona stanovnika bio je tzv. neoliberalni kapitalizam i američko-evropski »apetit« spram svega pobrojanog u onom ne tako davnom zakonu o privatizaciji javnih dobara. Sve to sada je na nivou ultimatuma napadnuto zahtjevom za privatizacijom sa odavno prepoznatljivim posljedicama te grabeži u nizu država Evrope i Euroazije minulih decenija. Pa posebno i na prostorima Balkana gdje je galopirajuće urušavanje nekada moćne industrije, zatiranje radničke i srednje klase, korupacija ogromnih razmjera, dramatična depopulacija i totalna ovisnost od finansijskih mastodonta tipa MMF-a, Svjetske banke i drugih mega banaka, vlasti multinacionalnih kompanija itd – već dalo porazne rezultate. I još gore, stvorilo mehanizme kojima je njihovo ovladavanje državama i društvima postalo neupitno do brutalnosti. Nije nikakvo čudo što se u svakoj iole ozbiljnijoj analizi zbivanja u Siriji, recimo, često pominje kako ova država, u momentu prije nego što je gurnuta u haos, nije imala ni dolara duga, kredita ili kamata ni u jednoj od ovih finansijskih policajaca.

Otud i povod za sve ovo, sadržan u informaciji o tome da eto, MMF i SAD saopštavaju »sa žaljenjem« da im je ostalo premalo prostora za pružanje pomoći Ukrajini, a to »malo« znači računanje na prisilnu privatizaciju – dakle i planiranu otimačinu preostale imovine od strane ogromne manjine unaprijed poznatih »kupaca«. Uz ovladavanje svega onoga što geostrategija tog prostora nudi. Usput, i ne baš nebitna napomena s obzirom na to da je bio zadužen da prenese onaj zahtjev o privatizaciji Kijevu: onaj Vladislav Raškovan koji je zamjenik izvršne direktorice MMF-a Christine Lagarde, nekadašnje šampionke u sinhronizovanom plivanju, u MMF-u je uz ostalo »nadležan« pored Ukrajine za još 14 zemalja. Među ostalima, sa Balkana, za Hrvatsku, Makedoniju, Crnu Goru i BiH ! Da ne bude, nismo znali.

Uz sve ovo, za kraj kratkih napomena o sudbini »narandžastih revolucija«, nemoguće je ne sjetiti se anegdote koja je rođena onih dana kada je State Departament direktno vukao konce priprema za Majdan, i posebno za formiranje nove vlade koju treba da vodi za to demokratski unaprijed određeni Juščenko. Tim povodom, tada više nego perspektivna Victoria Nuland u dosadašnjoj karijeri na raznim važnim državnim vanjskopolitičkim poslovima i funkcijama, dijelila je direktive i američkom ambasadoru u Ukrajini Geoffrey Pyattu. Uključujući i naloge kako da se u »novu ukrajinsku ekipu« ubace potajno i profašistički ekstremisti, jer EU koja sarađuje u operaciji »predlaže nedovoljno agresivne ljude…« Ambasador Pyatt koji je oprezno upitao kako će na to reagirati iz EU, dobio je brz i jasan odgovor Nulandove: »Fuck the EU !«

Nulandova je ostavila poveliki trag u karijeri ovom izjavom. I nije joj ništa naštetilo. Uz malo cinizma, moglo bi se kazati da uzrečica živi i danas, ali joj je adresa druga. Ta Ukrajina je očigledno postala gazdama potrošena, manje bitna nego onda kada ih se pumpalo »narandžastom revolucijom« i optimizmom. Danas je pominjana taman onako kako je u saopštenju iz MMF-a od prije neki dan: »Žao nam je, nema prostora da vam se pomogne… ako ne date još sve to što do sada niste dali…«

U protivnom, idemo dalje. »Fuck Ukraina…!«

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *