Kliker.info

Visoka škola diplomacije i međunarodnih odnosa iz Ženeve (Geneva School of Diplomacy and International Relations) dodijelila je početkom jula počasni doktorat Zlatku Dizdareviću, 70-godišnjem diplomati i novinaru iz Sarajeva. Dizdarević je od 2001. do 2005. godine bio ambasador Bosne i Hercegovine u Zagrebu da bi sljedeći diplomatski mandat bio ambasador u Jordanu, Siriji, Iraku i Libanu. Na Bliskom istoku boravio je i 80-tih godin kao novinar. Bio je dopisnik sarajevskog dnevnika “Oslobođenje” sa sjedištem u Kairu.

Uz Dizdarevića počasni doktorat ženevske visoke diplomatske škole dobio je i američki diplomat William Lacy Swing, bivši ambasador SAD-a u Liberiji, Južnoafričkoj Republici, Haitiju, a potom i direktor Međunarodne organinizacije za migracije (IOM). Ove godine Zlatko Dizdarević dobio je i nagradu za životno djelo od novinarskog društva Bosne i Hercegovine. Govoreći o tom priznanju rekao je da mu je ta nagrada posebno draga “zato što je došla od kolega iz profesije što je uvijek značajnije nego kada je od ma koga drugog”. Dizdarević je i danas aktivan kao novinar. Kolumnist je već duže od petnaest godina, uz druge novine i portale, i riječkog Novog lista. Govoreći o novinarstvu i diplomaciji osvrnuo se na svoj diplomatski mandat u pomenute četiri države Bliskog istoka.

„Glavni gradovi svih tih država bili su u krugu od nekoliko stotina kilometara udaljenosti od Amana, pa sam bezmalo svake sedmice bio na drugom mjestu: u Damasku, najstarijem “živom” glavnom gradu na svijetu, zatim u Bejrutu, ili nešto rjeđe u Bagdadu zbog tadašnjih uvjeta tamo. Šta mi je bila olakšavajuća okolnost? Tamo sam sretao bivše kolege, nekada novinare na Bliskom istoku, koji su u međuvremenu postali diplomate kao i ja.

U Jordanu sam sreo i četvoricu diplomata, francuskog, engleskog, brazilskog i libanskog, koji su nekada poput mene bili novinari. Bili smo raja kako se to kaže kod nas u Sarajevu. Razmjenjivali smo informacije na slobodniji, prijateljski način, koji i nije morao imao previše veze s našim diplomatskim dužnostima. Mnoge smo stvari saznavali i analizirali zahvaljući takvoj komunikaciji i zajedničkim vezama iz bivših vremena.

Prije odlaska na diplomatsku dužnost imao sam dvadesetogodišnje novinarsko iskustvo bavljenja Bliskim istokom. Zato sve ovo što se događa tamo i danas čitam i pratim iz druge pozicije zahvaljući upravo novinarskom iskustvu, rekao je Zlatko Dizdarević misleći na svijet koji se tamo ciljano i na silu mijenjao kao kod nas danas gdje smo postali ovisnici od svega i svakoga. “Sada svaki mjesec i penziju čekamo u ovisnosti od neke tranše inostranih kredita koja će, ili neće, doći u BiH na vrijeme od onih što su nas uzeli pod svoje.”

„Ne vidim nijednu političku stranku koja je od rata do danas doista dosljedno opravdala makar dio onoga što se obećavalo i tim obećanjima lagalo“, izjavio je Dizdarević za hrvatski list Nacional i dodao“. „Priče o projektima, narodu, znanju pa i ideologijama doista su postale farsa za iole ozbiljnijeg promatrača. Na djelu je najbrutalnija prodaja uvjerenja i ideala u cilju najcrnje trgovine, a protiv građana Bosne i Hercegovine. Opozicija nije u stanju da se ujedini. Svjesno i kalkulantski. Danas na stručnim poslovima u zemlji rade potpuni amateri a jedina ulaznica im je vodeća stranka, nacija i familija. Tako je politici, u diplomaciji, u državnim institucijama, u egzaktnim strukama, uz rijetke izuzetke, naravno.

Pri tome, izbori kao elementarni demokratski mehanizam koji može promijeniti stvari ništa ne mijenjaju jer su ljudi egzistencijalno ucjenjeni. Niko danas ne može biti više ni portir ni kurir u državnoj administraciji i institucijama što usisavaju većinu zaposlenih u zemlji, ako nisi ono što sam kazao – stranka, nacija ili familija. Ljudi čuvaju hljeb glasajući isključivo za one od kojih im ovisi egzistencija. Smiješni su mi nebrojeni stranci na raznim poslovima u Sarajevu koji tu “banalnost” ne vide, ma koliko bode oči. Ali, njih se to i ne tiče. Oni su dio sistema koji zovem “stabilokratijom”. U prijevodu, samo neka se ne puca. A strancima su partneri u toj priči koji im nam to obećavaju, pa ma kakvi god bili“.

„Bosna i Hercegovina od 2005. godine de facto nema svoj unutarnji, jedinstveni i zajednički suverenitet. Čak ni onoliko koliko ga je bilo zamišljeno Dejtonom. Brutalno kazano, to znači da i ne postoji istinski kao država. Sve što ima državotvorni atribut podložno je manipulaciji, korupciji, prevari, privatnom tumačenju i odlukama bez odgovora, sankcioniranja i ispravljanja. U Bosni i Hercegovini djeluju tri politička kartela, koje vode mafije proizvodeći međunacionalne mržnje i animozitet kao preduvjet podjelama, jer su shvatili da je to djelotvorna platforma kojom se najlakše vlada, a oni održavaju na vlasti. Treba li kazati da je takva vlast bezmalo ekskluzivno poklopljena sveopćom korupcijom. Svaki korak bliže normalnoj državi, oni su bliže zatvoru. Proizvodnja neuspjeha države je zato njihov projekat“.

A na pitanje od kuda i Muslimanska braća u Bosni i Hercegovini, Dizdarević je odgovrio smatrajući „kako treba razlikovati ono što je sentiment, naklonost, historijska pripadnost od onoga što je organizacija u konkretnom i operativnom smislu o čemu se, vjerujem, u Bosni za sada ne radi. Tačno je da su Muslimaska braća formirana 1928. u Egiptu, gdje im je i sjedište, a preko Katara su prisutni i u zaljevskim zemljama. Svoj utjecaj u Evropi šire preko Turske, a Erdogan i njegova vlada sastavni su dio te politike Muslimanske braće. Na to se kroz porodičnu tradiciju naslonio Bakir Izetbegović sa svojom politikom, sentimentima i korijenima.

Erdogan je neupitni uzor Izetbegoviću, a ovaj to mudro suportira pa i vraća. Snimana je i tv serija o Aliji Izetbegoviću u kojoj se sve njegovo glorificira, spominju se i “božja poslanstva” itd., ustanovljavaju kategorije “najvećeg sina u narodu…” itd. Sve to može biti i ljudsko pa i razumljivo ali, doktrina Muslimanske braće – prema kojoj je “umma” iznad i ispred svega drugog, a znači da je svaki musliman na svijetu brat i bliži ovdje od bilo koga drugog ko sa tobom živio stotinama godina ali nije mjusliman – najopasnija za opstanak Bosne i Hercegovine.

Ako se Bosna i Hercegovina hoće. Druga je stvar potpuno političko sljepilo temeljem kojeg se ne vidi da je da doktrina katastrofalna prije svega za one kojima je umma temeljna ideologija i životna platforma. Vjerovati da će u srcu Evrope, tek uz pomoć daleke Turske nastati i opstati takva država, politički je groteskno. Čak i ma šta bilo sa sve slabijom Evropom sutra. Naravno, i unutar toga je druga stvar što je Erdogan tu svoju “zelenu liniju” od Istambula do Bosne izveo na nivo doktrine u kojoj ništa nije slučajno ni privremeno“.

(Kliker.info-TBT)