hamburger-icon

Kliker.info

Zlatko Dizdarević : Sultan se preigrao

Zlatko Dizdarević : Sultan se preigrao

Januar 19
06:05 2018
Nova zapaljiva informacija povodom Sirije kaže: Amerikanci su objavili vijest da će formirati nove “Sirijske granične snage” unutar te zemlje, na granicama prema Turskoj na sjeveru, i prema Iraku na istoku, dodatno i u dolini rijeke Eufrat.
Piše : Zlatko Dizdarević (Avangarda)
Prema toj odluci graničara će biti za koju godinu i do trideset hiljada, a sačinjavat će ih za sada veterani proameričkih “Sirijskih demokratskih snaga” (SDF), u izrazitoj većini sirijskih Kurda. Operacija počinje odmah, a 230 pripadnika SDF-a, kaže portparol američke koalicije u Siriji Rayan Dillon, već su počeli sa treninzima.
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je operaciju nazvao “stvaranjem nove terorističke organizacije koju će Turska razbiti još u začetku…” Amerikanci su optuženi da “kurdskim teroristima šalju hiljade kamiona sa oružjem, stvaraju takozvane ’snage sigurnosti’ na sirijskoj granici igraju se vatrom…” Javljeno je da će vojni odgovor Amerikancima biti dat ovih dana, a novinske agencije saopštavaju samo dva dana nakon toga, 17. januara, da oklopne jedinice, uključujući i tenkove, stižu u zonu uz granicu sa Sirijom… Meta su Kurdi u sirijskom kantonu Afrin, u blizini Idliba. Moskva i Damask otvoreno su se usprotstavili najavi Washingtona.

Proizvodnja haosa

Svašta je do sada viđeno u Siriji, očekivano i neočekivano, logično i nevjerovatno, danas ovako sutra onako, za neke iznenađujuće, za druge sasvim u skladu sa očiglednim rušenjem  svega što se ne tako davno zvalo međunarodnim poretkom i pravom… Ono što se nakon sedam godina od početka takozvanih raznih “arapskih proljeća” može, ipak, smatrati kakvom takvom činjenicom jeste slijedeće: Assad nije pao kako mu je predviđala ogromna većina promatrača, i onih ozbiljnih pomagača u rušenju, kao i ostrašćenih navijača; ISIL, Al Nusra i većina “oslobodilaca” te provenijencije, formalno su nestali sa bivših ratišta.

Odigrali su svoje, poraženi ili preobučeni u druge uniforme i poslati na nova ratišta sa istim  namjerama proizvodnje haosa. Ciljevi su im sada, uglavnom, civili, pojedinačni ili grupni širom svijeta, u Evropi, Africi i na Istoku; Koalicija koja je već trljala ruke uoči početka komadanja Sirije prema prethodnim dogovorima ili temeljem vlastitih snova, nije uspjela u toj osnovnoj nakani; Neki od njih, strasno učestvujući svekolikom logistikom u početnim terorističkim igrama rušenja Sirije, sada se prave kao da su oduvijek bili žestoki protivnici tamošnjih terorista; Rusi i Iran vratili su se na veliku regionalnu scenu, a Kinezi joj se tiho ali temeljito približili – prevashodno i mudro ekonomski; Izraelski režim je i pored silnih podupiranja Trumpa i uprkos skandaloznom privremenom storijom o Jeruzalemu ipak “učvrstio” svoju nesigurnost i na svjetskoj sceni doveo više nego ikada u pitanje ono što nezasiti Netanyahu ima u glavi i trenutno misli da je trajno dobio… Trump je preživio prvu godinu neviđenog političkog kabarea, uvjeren da je na dobrom putu ostvarenja glavnog sna kojim je opsjednut – upisati se u istoriju po svaku cijenu. Sa Bliskog istoka se sam izbacio.

U svemu ovome, značajni i uporni regionalni igrač, Recep Tayyib Erdogan igra svoju igru na raznim terenima, nerijetko neuhvatljiv u namjerama sa kojima se u te igre ulazi, pa iz njih izlazi, pa onda seli na drugi terene, priklanjajući se jednima pa onda drugima. Reklo bi se na prvi pogled da je nejasan u onome što mu je krajnji cilj. “Demokratski izabrani Sultan” brzo je i raznim orjentalnim lukavostima izbio na poziciju igrača potrebnog i Zapadu, i Istoku. Za jedne je čuvar južnih, mediteranskih granica NATO-a, za druge važan jer ga baš kao takvog valja prevesti na svoju stranu obale Crnog mora.

Počeo je kao mlađani mangup iz velike čaršije, pa islamistički orjentisani politički junoša. Mudrost, lukavost, ideologiju i strategiju pokupio je od velikih učitelja Gulena i Davutoglua, pa ih brutalno otpisao kada su mu svojom sjenom zasmetali i ugrozili ga. Potom agresivni populista nanjušio je logiku raspada svega što je bio zakon i konstanta u svjetskoj politici, dočepao se sultanske palače, svile i kadife, ali ostao i žrtva dva nedosanjana sna. Jedan je totalna pobjeda nad Kurdima koji su mu noćna mora u svakoj varijanti. Drugi je svijest da Otomansko carstvo nikada nije do kraja omastilo brke u arapskom svijetu. Ni kada je bio najmoćniji u svojoj prošlosti, Stambol nije nadjahao ni Damask, ni Bagdad ni Kairo. U tom nedosanjanom snu, uz sav prirodni, i zapadnjacima neshvaćeni haos Orijenta, ova muka Erdoganova navukla ga je u igru u kojoj se po mnogo čemu zatrčao.

Pregolem zalogaj

Mudrosti što su bile dovoljne za domaće pobjede, uz manje važnu ambiciju Sultana spram Balkana, pokazale su se nedovoljnima u igri protiv velikih igrača. U prekograničnim avanturama došlo se očekivano, uz ambiciju koja nadrasta osjećaj realnosti, do trenutka kada  je zubima halapljivo uhvaćeni zalogaj pregolem da bi ga se progutalo onako kako je zamišljeno.

Tragom ovih opsesija turski apsolutista ušao je u dva sukoba sa naoko neizvjesnim, ali prije očekivanim ishodom. Prvi je rat sa Kurdima koji u ovim okolnostima i nije više sa njima već i sa Amerikancima. Drugi je na tragu halapljivosti spram arapske teritorije – sirijske u kurdskom Afrinu i one kod Idliba, gdje ga čekaju Assadovi sa njihovom “koalicijom”. U sedmoj godini ratovanja i nagomilanog vojnog iskustva i optimizma tragom namirisane vojne pobjede, iluzorno je vjerovati da će Sirijci to dopustiti ostavljajući Idlib teroristima, očigledno potpomognutim ambicijama  Ankare. Ma koliko to on negirao. Puke izjave samo po sebi u Siriji ionako više ne znače skoro ništa.

Sve ovo što se sada dešava, jasno, logičan je nastavak priče što ulazi u tamošnju završnicu koju najvažniji igrači vide na potpuno različite načine. A kakav je tu sadašnji raspored snaga i ambicija. Sirijska vojska, uz stratešku pomoć Rusije, Irana, Hezbollaha i drugih manje vidljivih saveznika vodi operacije otvoreno najavljene odlukama političkog Damaska: Nema mira ni pregovora dok se od terorista ne očisti i posljednji kilometar osvojene zemlje. Drugo je pitanje kako će to izvesti. Na tom putu Idlib je sa okolinom i posebno Abu al-Duhurom, veioma značajnim aerodromom koji je u rukama terorista od 2015. godine, posljednje strateško uporište Assadovih neprijatelja na sjeveru zemlje.

Iz perspektive Damaska, postojale su i druge mogućnosti da se ovo riješi. Očigledno, podrška  teroristima izvana, posebno Al Nusra Frontu, džihadistima Tahrir al-AShama i Islamskoj stranci Turkistana, sa kojima Erdoganova “sirijska ambicija” računa, svela je varijantu pregovora na nulu. Na tom fonu odnosi između Ankare i Damaska ponovo su dovedeni do pucanja. Assad je opet za Erdogana “mesar vlastitog naroda”.

Presudni utjecaj u regionu

Amerikanci definitivnu pobjedu sirijske vojske, izvjesno je, neće progutati – uprkos svojevrsnom igranju izjavama da njegov odlazak jeste, pa nije, pa opet jeste uslov za kraj rata. Njihovom mentalitetu to bi bilo i poniženje pred pobjedom Rusije i Irana u ovom ratu ali i znak gubljenja presudnog utjecaja u regionu i među dojučerašnjim poslušnim partnerima. Naravno, ne može se ispustiti iz ruku ni kontrola nad onim dijelom Sirije koji je “osvojen” uz pomoć njihovih tamošnjih partnera Kurda. Energetski, posebno plinski putevi koji tuda prolaze, slute da će ostati u rukama Irana, Iraka i Sirije.

Plinovod što je u zoni američkih interesa, onim što su ga započeli iz Pars polja u Kataru, preko Iraka, Saudijske Arabije do Mediterana preko teritorije zamišljeno “njihove” Sirije, strateški im je važan. Konačno, i uzjogunjeni Erdogan, poziciono važan NATO igrač, otišao je predaleko u odmicanju od NATO-a i primicanjem Rusiji, Iranu, Kini… Amerikanci su ga prvo “upozorili” lani kroz preferiranje Kurda nad Turcima kao vojnih partnera u bitkama protiv ISIL-a u Iraku i Raqqi. Ta nova ametrička interesna ljubav u regionu nabujala je, koliko se vidi, do velikih razmjera nahranivši po ko zna koji put ambiciju Kurda, uglavnom kroz istoriju (zlo)upotrebljavanih kad god je kome od velikih u svijetu trebalo. Sve skupa, dovela je Erdogana do pred ozbiljan zid kojeg se može preskočiti samo uz veliku mudrost i diplomatski kapacitet koji se sada pokazuje, ipak, upitnim.

Rusija, kao jedan od ključnih igrača u ovoj i svim drugim storijama u i oko Sirije, i dalje  pokazuje uobičajenu lukavost, naravno, striktno u svoju korist a pod kišobranom međunarodne principijelnosti. Izgledalo je kao da je Turskoj iz Kremlja na suptilan način natuknuta mogućnost olakšica u dobijanju Idliba i okoline kao zone u kojoj će nakon rata imati prioritet u ogromnim poslovima obnove. Dakle, kao mjesto svojevrsne kompenzacije za opuštanje prema Assadu koji ostaje tu gdje jeste, najmanje u vrijeme post-ratne tranzicije.

Ankara kao da nije shvatila da to za Ruse ne znači i da će teroristi moći ostati u Idlibu jer bi  to odgovaralo Erdoganu i njegovom sanjanom “dubokom prodoru u Siriju”. Rusija i Turska jesu zajedno kritikovale američki način i vrstu pomaganja Kurdima, ali za Moskvu nema dileme da pravi teroristi moraju biti poraženi u Siriji do kraja, ma koliko to ne bilo drago Ankari iz njihovih razloga. Ono što je sada za Erdogana potpuni šok, jeste novo, ubrzano američko snaženje Kurda kao političkog i vojnog faktora na sjeveru Sirije, uz granicu sa Turskom. Erdogan ne tako davno nije pristajao ni na mnogo slabije Kurde u Siriji, a kamoli sada kada su predaleko od poraza. Naprotiv, mnogo su jači nego što su u svojim snovima o državi ikada bili.

Eto Kurda

Sada se mnogi počinju i prisjećati nečega što je prije par godina izgledalo nezamislivo a sada, u vrijeme Trumpa više baš i nije. U bivšoj administraciji Kurdi su nekima počeli čak da liče i na nevjerovatnu stratešku zamjenu za hirovitog Erdogana, dodatno bijesnog na Washington i zato što mu nije isporučio “zločinca Gulena”. Pa ako neće on da štiti interese Alijanse u zoni Mediterana, hoće neko drugi, brojčano jak, vjeran Americi i vojno sposoban… Moguće artikulisan i kao država. Eto Kurda. Za početak kroz stvaranje “Sirijske pogranične vojske” od trideset hiljada ljudi, raspoređene od granice sa Turskom do one sa Irakom gdje su Kurdi ionako moćni i pored propasti nedavnog referencuma. Drugi interesi, druga igra. Danas ovako, sutra drugačije. To je “novi međunarodni poredak”. Uostalom, sve su glasnije priče po svijetu da priznate međunarodne granice nisu vječne… Sjetimo se Balkana. Erdoganova prijetnja o kurdsko-američkom terorizmu opasno zvuči ali, čini se, prije svega po Ankaru.

U najavljenom vojnom obračunu sa kurdskim “graničarima” prije nego što se i oforme, uz borna kola i tenkove što se već primiču bojnom polju na južnim granicama, Ankara neće imati ozbiljnog saveznika. Rusija ni indirektno neće ulaziti u rat sa Amerikom zbog tuđih interesa, ma čiji bili. To nije njihov interes. Neće ni Amerikanci sa Rusima radi Kurda i Turske.

Veliki će se, kao i uvijek, dogovoriti preko leđa vlastitih, slabijih partnera. Problem je Sultana što zaboravlja da su druga vremena. A nema uz sebe one koji su mu to mogli objasniti. Washington i Moskva će se sporazumijeti i istrgovati vlastiti interes. U tom dogovoru teško će biti mjesta za Tursku u Siriji i Idlibu, kao što će i novo buđenje Kurda čiji su snovi razumljivi, biti košmarno. Ali ni ono što im ostane, Erdogan neće moći baš da satare kako uporno želi. Svaka druga varijanta bila bi apsolutno dramatična za svijet.

Kako se god okrene, Sultan se na inostranom terenu ovaj put preigrao. Pitanje Kurda, nažalost zakašnjelih za trpezu na kojoj se dijelio svojevremeno region, rješavat će se na drugačiji način a ne oružjem. O tome bi Erdogan morao da razmisli. U međuvremenu, čini se da bi mu važnije bilo da se skoncentriše na domaći teren. Tamo ima više šansi, ako ništa na privremeno neriješen ishod.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *