hamburger-icon

Kliker.info

Zlatko Dizdarević : Povratak ‘okupiranoj’ kući

Zlatko Dizdarević : Povratak ‘okupiranoj’ kući

August 10
06:29 2017

Prije neki dan dobio sam razglednicu iz Aleppa, Sirija. Rukom dopisano, »Istočni Aleppo«. Nisam vjerovao svojim očima. Znam da je onaj drugi dio, Zapadni,  mjesto u kojem se  minulih godina relativno normalno živjelo čak i kada su se vodile najžešće bitke za istočni dio grada u koji su se zabarikadirali džihadisti.

Piše : Zlatko Dizdarević ( Novi list)

Za takozvane demokrate na Zapadu to su bili i onda, i danas su, heroji branitelji. Više od dvije stotine hiljada stanovnika ti »branitelji« su držali kao taoce, prodavali im sve na kašičicu za debele pare, ko ih je imao. »Snabdijevala« ih je humanitarna pomoć koju su otimali sebi, a one koji bi se pobunili završavali su mrtvi po ulicama ili  razvaljenim kućama. Sedmicu  prije tih zadnjih dana novembra, lani, kada su vojnici sirijske vojske počeli da ulaze u Istočni Aleppo, iz Pariza je s međunarodne konferencije upućen panični poziv sponzorima »branitelja« i svim slobodoumnim građanima svijeta da se ne dozvoli katastrofa da Aleppo padne«.

Nisu poručili, ali se valjda podrazumijevalo, da se ne dozvoli da onih dvije stotine hiljada izmučenih i gladnih civila pobjegnu negdje u Zapadni dio kojeg drži sirijska regularna vojska, »krvnička i osvajačka«. Jer, otkud im pravo da osvajaju grad države čija su armija.

Desilio se što se desilo. Civilizacija  nije odbranila »sekularne« džihadiste unutar Istočnog Aleppa. Ogromna većina  istinski oslobođenih stanovnika prebjegla  je u Zapadni dio ili negdje dalje dočepavši se slobode i za početak paketa koje su im dijelili njihovi sugrađani iz drugog dijela grada. A preživjeli džihadisti i teroristi, njihove familije i oni koji su im bili suradnici, transportovani su uglavnom u Idlib kojeg su još uvijek držali islamisti.

Mi koji smo tada pisali o tome kako je Aleppo oslobođen, a teroristi poraženi, popljuvani smo na najgori način od plejade »analitičara« koji i danas prodaju dušu raznim redakcijama iz prve linije borbe za džihadističku demokraciju sponzoriranu sa raznih strana na Zapadu i Istoku. Na mitingu »podrške Siriji«  u Sarajevu tada se čak dobacili na transparentima i do izjednačavanja Aleppa sa Srebrenicom. Koje li tužne igranke: Trebalo se podrazumijevati da su  Putin i Assad isto što i Karadžić i Mladić, a pobijeni teroristi u operaciji Aleppa – žrtve Srebrenice ! Organizatori izvana su  usmjeravali miting na kojem mnogi ni slutili nisu kako su manipulirani. Priča se ispotiha vraća na mala vrata novim povodom.

Zato sam, eto, pomenuo na početku onu razglednicu  mog prijatelja Sirijca, Nabila, koju mi jeste poslao iz Zapadnog Aleppa jer u Istočnom  vjerovatno pošte još nema, pa ni razglednice ne idu, ali mi je šale radi dopisao rukom ono »Istočni«, jer mi se zakleo da će poslati razglednicu čim se vrati kući, iz Bosne gdje  je bio tri godine. I eto, vratio se i raščiščava stan od kojeg su – kako piše – ostali samo zidovi. Nije važno, došla je voda a i struje ima iz susjedstva. Bitno je, kaže, da se vratio. Roditelji su mu još u Damasku, izbjeglice kod rođaka.

Ne bi ova priča sama po sebi bila za tekst ma koliko meni bila važna, godine sam  proveo tamo. I odavde pratio iz dana u dan šta se dešava. Davno sam odustao od objašnjavanja ispranim umovima ko je ko tamo, šta je šta i zašto je to tako. Shvatio sam da oni koji zadrto guraju svoju priču o »žrtvama« i »agresorima«, onako kako je guraju, rade odavde posao za sebe i nalogodavca. Doduše, nije isključeno da poneki i vjeruju u ono što napišu, hoće to kad popusti pažnja. Znao sam se i ja pomisliti da će makar neki od njih kad-tad shvatiti  šta se dešavalo kada padnu u vodu mitovi kojima su morali da služe. I onda mi ovih dana dođe do ruku tekst nastao u uvaženoj redakciji u Njemačkoj, prenesen u mnogim medijima i kod nas. Naslov mu »Povratak u ruševine – Assadova pobjeda«.

Jasno je, nema popravaka kod onih što su se zalijepili za novinarski i »humanitarni« zadatak u dosadašnjim storijama o Siriji i Assadu. Narod kod kuće, ako je to bitno, potvrdio ga je plebiscitarno na izborima u junu 2014. a međunarodna promatračka misija u kojoj su bili i predstavnici iz nekoliko zemalja EU, pa čak i iz zemalja koje su u NATO-u, utvrdila je da su izbori bili, u datim okolnostima, »regularni«. Jednom će i ovi iz misije na sud »demokracije«. Ko im je dozvolio da to rade.

Sve ovo znamo. Kao što znamo šta se dešava tamo, u Siriji danas a šta u UN-u tim povodom i po raznim zemljama unaokolo. Sirijska vojska sa saveznicima svaki dan širi oslobođenu teritoriju. Oni drugi bi još uvijek kazali, »okupira« nove teritorije, sela i gradove. Dobro, to se zove sloboda medija. S međunarodnih tribina, najviših, evo dolaze nove izjave onih što su koliko jučer tvrdili da Assad ni u kakvoj varijanti ne može ostati tamo gdje je i da ga se mora skinuti prije nego što počne bilo kakav proces stvaranja nove države. Ultimativno do kraja. Onda su svi, ali svi odustali od tog naloga, uz nijanse koje manje ili više spašavaju obraz. Valjda im postalo jasno da ono prvo nije realnost. Ni na bojnom polju, ni među sutrašnjim biračima. Onda su i mnogi mediji pomalo spustili durbin.
Utihnula i čuvena »Sirijska opservatorija za ljudska prava« iz Londona koja je godinama servisirala svjetske medije »pouzdanim« informacijama iz o Siriji, protiv satrapa Assada. Serveri i novci za posao dobiveni od domaćina, pa čak i iz programa EU, onih ne osobito javnih.

I konačno, u priči koja iz svih ovih razloga nije više ni upola prisutna po svjetskim medijima, polako i pošteno počinju se provlačiti čudovišne vijesti: Sirijci raseljeni unutar zemlje, recimo iz Damaska ili Latakije gdje je Assad »terorizirao« blizu dva miliona izbjeglica pristiglih iz razorenih domova u drugim krajevima zemlje, počinju da se vraćaju svojim razorenim kućama gdje se više ne puca. Nekoliko je elemenata u toj priči u najmanju ruku normalno: ljudi su bježali iz okupiranih, teroriziranih i razvaljenih sela i gradova, tamo gdje su prije rata živjeli tako da im nije padalo na pamet nikakvo izbjeglištvo. Bježali su tamo gdje su znali da će sačuvati živote i moći da prežive. U gradove koje su sačuvali od terorista Assad i njegova vojska! Gledao sam to svojim očima, susretao se sa tim ljudima, tako prije četiri godine upoznao u Damasku i Nabila, izbjeglicu iz Istočnog Aleppa, prije nego što je uspio dobaciti do Bosne. Normalno je da su očekivali kada će se vratiti kućama, makar potpuno razorenim.

Oni vjeruju da će jednoga dana to opet biti kao nekada. Normalno je i da u danima u kojima sve izdaljine počinje slutiti na kraj, dio državne organizacije počinje s ratnih briga da se prebacuje na ono sutra. Normalan čovjek bi u tom kontekstu očekivao makar malo manje cinizma spram »namjera« Assada (on je ovdje tek sinonim), i malo više empatije spram ljudi koji nalaze snage, motiva i povjerenja u ono što može biti realnost, pa kreću nekadašnjim kućama. I malo više profesionalne korektnosti pa ponuditi opipljivu potvrdu, ako je ima, za insinuacije prema kojima je  taj očajnički, a opet optimističan povratak ljudi svojim kućama manipulacija režima, a ne ljudska i prirodna nada u preživljavanje.
U tekstu o povratku u ruševine kao o Assadovoj  pobjedi, što jeste u krajnjoj liniji tačno, kaže se u drugoj rečenici da je pomenuti povratak »simbolička pobjeda za režim al Assada i njegov način da ostane na vlasti«. Treba li prevod. Povratak ljudi u razorena mjesta koja jeste oslobodila sirijska vojska, je Assadov način da ostane na vlasti ! Insinuacija lukava i jadna. Šta je trebalo, ne boriti se protiv onih što su narod otjerali pod zaštitu Assada, pa bi to bio dokaz kako mu nije do vlasti! Ili, naredna konstatacija, da je za Assadov režim došao trenutak da pored ratne strategije (koja je valjda višak) razmišlja i o poboljšanju imidža u zemlji i inostranstvu.  O »lošem imidžu« u zemlji glasači su rekli svoje, na izborima u jeku rata.

Izašlo je više od 70 posto upisanih u biračke spiskove. Glasalo je više od osamdeset posto za njega. Nije bio jedini kandidat niti mu je partija bila bez konkurencije. O »imidžu« u inostranstvu tamo ovim povodom ne misle mnogo. Imaju pametnija posla. U tekstu se dalje ironizira i sa činjenicom što »Assad sad može da kaže da svojim građanima pomaže da se vrate u svoje domove i to čak i onima koji su se nekada borili u redovima sekularne opozicije…« I to je zločin što pomaže i neprijatelju da se vrati kućama ?!

Nagledao sam se svega u Siriji u više navrata kroz minulih pet godina. Ponajmanje oružane sekularne opozicije. S pričom o njima šprdali su se i džihadisti tamo. Bilo ih je »in« pominjati u doba »Prijatelja Sirije!«, velike skupine država svijeta u koju su potrčali svi kojima je Washington znakovito namignuo. Ti »prijatelji« su čak formirali u aprilu 2012. i »Sirijsko Nacionalno Vijeće« (SNC) kao »jedinog legitimnog predstavnika sirijskog naroda«. U inostranstvu, naravno. Nedugo nakon toga malo je ko čuo nešto suvislo o njima.

U pomenutom tekstu »ozbiljnog medija« iz Evrope pozivaju se i na podatak da se u Siriji »u svoje domove vratilo ukupno (do nedavno) oko pola miliona interno raseljenih lica. A od 2015. godine iz inostranstva oko četvrt miliona izbjeglica…«  Niko ne kaže jesu li se vratili u »okupirane« ili »oslobođene« gradove. Pametnom je jasno. U svakom slučaju »imidž« je Assad sebi doista navukao. I kod kuće i u inostranstvu. Nabil  se vratio u Istočni Aleppo dobrovoljno i sretan je. Za Assada ne mari mnogo, znam ga, ali slutim da će glasati za njega. I to je realnost. On jadan i ne zna da mu je Assad smjestio povratak, imidža radi. A ja očekujem uskoro novu razglednicu s pečatom pošte u Istočnom dijelu grada, »okupiranom« i od sirijske vojske.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *