hamburger-icon

Kliker.info

Zlatko Dizdarević: Dodik u Svetoj zemlji

Zlatko Dizdarević: Dodik u Svetoj zemlji

11 Septembra
05:25 2020

Apsurdi bosanskohercegovačke političke zbilje, ne samo da se nastavljaju, već dobijaju i na ubrzanju. Sve do istinske sprdnje. Iz lokalne, žablje perspektive, to se često i ne vidi, jer je svaka logika, upoređena sa kakvim-takvim međunarodnim standardima – ma koliko i oni nisu što su nekad bili – gotovo potpuno poništena.

Piše : Zlatko Dizdarević (Buka)

Primjer je i prošlonedjeljni vašingtonski srbijansko-kosovski sporazum pod pokroviteljstvom Trumpa. Puno je nevjerovatnih detalja u vezi sa ovim događajem koji zaslužuju mjesto u istoriji diplomatskih skečeva. Neki su ga nazvali  “bilateralnim” sporazumom, a Vučić veli da to ne može biti “bilateralno”, jer Kosovo nije državotvorni partner.

Onda Dodik koji se ovdje uopšte ne pita ushićeno čestita taj “bileteralni srbijansko-američki diplomatski paket” i Vučiću i Trumpu. Grenell, zadužen kod Trumpa za Srbiju i Kosovo, kao usput kaže da Srbija sa SAD nije potpisala ništa.

Iza zavjese, gdje treba, rečeno je Vučiću kako je i koliko obavezan da prihvati sve što mu je naloženo u “sporazumu” sa premijerom Kosova Hotijem. I Hoti, naravno. A tamo, uz sve diplomatske floskule, ne piše ni da ima ni da nema priznanja Kosova, ali, niti će Kosovo u narednoj godini tražiti po svijetu priznanje, niti će Srtbija voditi kampanju protiv tog priznanja… 

Jasne su zato potpisnicima najvažnije obaveze – u korist SAD. Od toga da je Američkoj korporaciji za međunarodno finansiranje i EXIM banci osiguran finansijski ekskluzivitet u kapitalnim projektima, precizno pobrojanim i u Srbiji i na Kosovu. Potom je zahtjev  “diverzifikacija” u nabavci energije, jednostavnije “odmicanje” od ruskih izvora energenata, a posebno Srbiji prebacivanje sa ruskog plina na šemu nabavke skupljeg ukapljenog plina iz američkih izvora. Obaveza je i “zabrana upotrebe opreme za 5G koju isporučuju “nepouzdani dobavljači”. Ako je ima, odmah je ukloniti! Kratko, zahtjev za prekid poslovnih veza sa Kinom i njihovom kompanijom Huawei koja je Amerikancima prava crvena krpa pred očima.  

Ako se ovakvi zahtjevi i mogu uklopiti u “bilateralu” pod kapom Vašingtona kojemu se, evo, i Vučić polako, ali očigledno prislanja (za Kosovare je to staro opredjeljenje) ono  što je došlo kao važan “aneks” svemu  jeste neupitni nalog i Vučiću i Hotiju da na poseban način pripaze Izrael, američkog genetskog partnera. Time i da podrže predizborno kapitalan “sporazum stoljeća” u režiji Trumpovog zeta Kushnera, notornog cioniste, koji je smislio nemoguće: Kako kroz “sporazum” o stvaranju nečega, u ovom slučaju tzv. Palestinske države, zapravo zauvijek skinuti sa dnevnog reda bilo kakav suvisli plan o njihovom daljem postojanju. I u tu operaciju uvući nalogom i Beograd i Prištinu, ravnopravno. 

Kosovo je ovim zadovoljno, jer se kao potpisnik uspostave diplomatskih odnosa tretiraju indirektno kao država. Netanyahu prezadovoljan jer kao odjednom veliki partner “muslimanima”  biva priznat i od “evropske, a muslimanske zemlje” sa ambasadom u “njegovom” Jeruzalemu. Zajedno sa ambasadom Srbije. Trump prezadovoljan  cijelim paketom koji se knjiži na njegov pozitivni račun u susret izborima. Vole njegovi birači kad se šef poigrava sa svijetom. 

Srbija, međutim, ima razloga za nesanicu, ma kako raznorazni komentatori proglašavaju naivno Vučića velikim pobjednikom u ovome. A kako kad svi njegovi potpisi uz Hotijev na sporazum o ekonomskim pitanjima (sic!) indirektno podrazumijevaju Kosovo kao – državu. Od njihovog priznanja Izraela, preko ambasade tamo, pa i zajedničko prihvatanje naloga Vašingtona da se Hezbolah proglasi terorističkom organizacijom.  O “pobjedi” i uz namrgođenost EU povodom Jeruzalema da se i ne govori, ma koliko to i nije neki veliki razlog za dramu obzirom na sve tanji rejting EU i u njihovoj, vlastitoj kući i šire u svijetu. Da zaboravimo čak i sve smješnija obećanja Balkanu o ulasku u Uniju.  

No, kada se ostavi po strani cijela ova ujdurma sa Vašingtonom, Beogradom i Prištinom, jedna je epizoda povodom ove glavne, a bez ikakvog direktnog kontakta sa njom, nadmašila sve prethodno. Riječ je o grotesknoj (i realizovanoj) najavi Dodika, poznato velikog ljubimca Amerikanaca, da se pod hitno uputi u proceduru prijedlog o premještanju ambasade BiH u Jeruzalem iz Tel Aviva. Odakle ta ideja, šta joj je u pozadini, ko je strvarni inicijator i ima li ga uopšte mimo samog Dodika vazda spremnog na manje ili više politički crni humor. 

Zna li Dodik zajedno sa savjetnicima išta o Jeruzalemu, njegovom statusu u istoriji svijeta, o rezolucijama Savjeta bezbjednosti UN-a poput one 478, koja precizno kaže gdje je glavni grad Izraela, a šta je Sveti grad za tri najveće monoteističke religije na svijetu. Kakva mu je međunarodno-pravna prošlost, a kakva današnjica u kojoj se samo osioni Trump, u skladu sa ukupnim odnosom prema svijetu, drznuo da se svemu tome izruga, puhajući silno u krila Netanyahuu. Čak i mimo neslaganja sa tim potezom i među mnogim Jevrejima u svijetu, pa i u Izraelu. Čini se da pojma nema, no, Dodo je nanjušio novi zvjezdani trenutak. Opet je glavni u medijima. Eto opet i neophodnih raznih tenzija spram ostalih.

Ako treba i nove poplave animoziteta, optuživanja, zaštite nacionalnog interesa itd. I svi unaokolo ispotiha zadovoljni.  Potezati majku majčinu “onima tamo” i obratno, najveća je garancija za rejting  kandidature na dolazećim izborima. Malo  je ko od toga ovdje imun. Evo i Komšić zagrizao pa odjednom prijedlog za priznavanje Kosova što je pragmatski i interesno gledano korisno ali, da se ne lažemo, zašto baš sada? Kontre radi, prije svega. Hoćeš Jeruzalem, a voliš ga još iz vremena poluprivatnog ureda u Izraelu pod firmom RS-a i notornog Ari Livnea na budžetskim parama u njemu? E, to košta priznanja Kosova iako si kazao “neće ga biti, čak i ako ih Srbija prizna.” 

Dodik se ovdje preigrao. Vučić bi mu sad najradije privatno kazao – nemoj me ti u tome podržavati, keve ti! Dosta mi je Trumpove muke i mog duga njemu, jer on hoće, prije ili kasnije, da dovrši našu priču sa Prištinom. Kosovo njemu treba, a nama ovakva storija sa Jeruzalemom donosi samo muku. Puno Arapa Americi ne mogu ništa, ali Srbiji neće oprostiti. I Palestinci su poštivali rezoluciju 1244, pa nisu priznali Kosovo.

Beograd je jedini do sada iz bivše države još budio kod Arapa simpatije i nostalgiju za nesvrstanima, pa se to knjižilo na ekonomsku dobit. Muka je sada i ucjena napuštanjem odnosa sa Rusijom i Kinom,  namrgodila im se Evropa…A godine Dodikovog uznesenog antiamerikanizma, sve do svojevremnog  primitivnog ponižavanja američke ambasadorice M.E.Cormak, koju  u zvaničnoj prilici bahato preskače kod javnog rukovanja gostiju u Banjaluci, teško se zaboravljaju.  Pa još uz najnovije odbijanje  svake ideje o BiH u NATO-u. Džaba i jeruzalemsko dodvoravanje. 

Za Dodikovu ličnu izvedbu u “pomoći” oko Jeruzalema, Vašington zapravo uopšte nije zainteresovan. I prema izjavi Palmera  zaduženog za nas, nema nikakve veze sporazum sa Vučićem i Hotijem od prije neki dan sa nama ovdje. Ispade im obilježavanje  25. rođendana Dejtona za kojeg dobro znaju da je na skroz klimavim nogama ali, šta ima veze, “njihov je”. 

Zbog mnogih sličnih amatera na terenu civilizacijskih spoznaja o duhovnosti, zajedničkim vrijednostima i istorijski utvrđenim planetarnim pravima,  valja podsjetiti na neke činjenice o Jeruzalemu. Na teren planetarne duhovnosti i Svetog grada u ime “svetovnih” interesa umiješala se sa Trumpom neviđeno beskrupulozna politika. Miješala se uvijek, ali ne ovako. U stoljeću pobjeda nad silništvom i rađanja optimizma spram novih planetarnih odnosa, na tragu  bahatog percipiranju “sebe” i ponižavajućeg mjerenja “ostalih”,  sila je ponovo trijumfovala. I dala sebi za pravo da pokaže u kom se to pravcu kreću i planeta i ukupna civilizacija.

Tu se uopšte više ne radi samo o Palestincima i njihovom pravu na domovinu koju istorijski imaju, ali je ne posjeduju, ili samo o njihovom pravu na Al Quds i Al Aksu u njemu. Riječ o davnom, svjetskom konsenzusu o Svetome gradu kao zajedničkom mjestu tri religije,  kršćanstva, islama i judaizma. Otimanje Jeruzalema  iz svjetskog konteksta univerzalnih prava i vrijednosti i priznavanje te otimačine možda još više, neupitno je političko-religijsko nasilje sa dometima  mnogo daljim  od lokalnih.

To nasilje i bahatost ignorišu  bezmalo plebiscitarno, formalno  neslaganje sa njim u UN-u. Tamo je tzv. “mirovni proces na Bliskom istoku”, zapravo pitanje  privođenja izraelske pobjedničke desnice u gabarite međunarodnog prava, nakon sedam decenija praktično ismijan. I vratiće se kao bumerang svima, ovako ili onako. Politički, vjerski, bezbjednosno, ali i kao opasna poruka da ništa više na svijetu nije sveto, pa se spram toga valja i organizovati.

Potez otimanja Jeruzalema  starosjediocima, čak i istorijskom skrbništvu  Hašemita nad njim, pa evo sada i legitmiziranja tog otimanja korištenjem neke druge muke koju imaju oni što se u putu nisu sreli sa tim, uvodi u igru i nešto drugo. Stvara se novi  animozitet  tamo spram  onih koji – prisiljavani  tuđim interesima – dolaze osvajaču u Jeruzalem kao novi partneri  njegovoj  potrebi za legaliziranjem svog zločina. Svijet, nažalost, još uvijek nema hrabrosti da se tome suprotstavi, u krajnjoj liniji i u ime odbrane države Izrael i njenih stanovnika, projekta dogovorenog prije sedamdeset godina na način koji se, uz mnoga progledavanja kroz prste u odnosu na fakte tadašnje realnosti, smatrao rješenjem mogućim za sve.

Iznad svih činjenica potpunog interesnog “rekomponovanja” Jeruzalema  u skladu sa krajnjim planovima okupatora, u Svetom gradu dovršen je i glavni zločin: Judaizam je sada ostao domaći i kod kuće, a kršćanstvo i islam tamo su postali podstanari. Sve se čini da se sutra i odatle isele. Rezolucije UN-a što su bile protiv svega ovoga više ne važe, a nad tzv. “palestinskim pitanjem ” odmahuje se rukom. Sila boga ne moli.

Stvara se polako teorija da su Palestinci krivi za sve, da su oni teroristi, da oni napadaju nedužne doseljenike na zemlji koja  je njima oteta. A evo i nove igre sa izraelsko – arapskom  braćom. Nisu samo Emirati u pitanju. Biće ih još. Uz hvaljenja te nove bolesno interesne simbioze i u nas,  što pokazuje sljepilo spram suštine krvavo profiterskog legaliziranja planetarnog zločina nad nekada elementarnim principima svjetskog poretka. A govoreći o odjednom “miroljubivim partnerima.”   

Dodik, zapravo, nije ni dotle dobacio u lokalno političkoj megalomaniji. Postigao je potrebni nemir oko sebe, “pomoć” Vučiću na nivou amatera u svjetskim poslovima. A dodvoravanje  Trampu sa kućnim cionistima igra je mnogo kompleksnija i skuplja od one što se igra na političkim vašarima seoske provenijencije u nas. On to ne zna i vjeruje da će mu svašta  oprostiti. Niko mu nije objasnio da to ne važi za male sa uslovljenim rokom trajanja. Pa još na terenu  Jeruzalema  povodom kojeg su i veće planetarne igre od Trumpove – na kraju izgubljene.   

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku