hamburger-icon

Kliker.info

Zlatko Dizdarević : Damask je u ovom ratu – izgubio

Zlatko Dizdarević : Damask je u ovom ratu – izgubio

Novembar 03
06:18 2017

Početkom septembra 2015. godine svijet je obišla dramatična slika trogodišnjeg Sirijca Ajlana Kurdija koji se, s dvije godine starijim bratom i majkom, utopio u Mediteranskom moru pokušavajući da se s njima i ocem dočepa Grčke i nekog života, tamo daleko… Saosjećanje i pomalo bijes razlijevali su se tada svijetom. Bili su to dani kada je izgledalo da spasa i života neće biti bezmalo nikome u Siriji.

Piše : Zlatko Dizdarević ( Novi list)

Damask je bio u prstenu i pod pritiskom blizu tri miliona izbjeglih iz svih dijelova Sirije, nije se moglo u Aleppo, Idlib, Homs, Raqu, ni pomisliti blizu istoku zemlje i Deir ez Zoru… Slutio se kraj režima u Damasku, onako kako su tražili moćni po svijetu, od Ujedinjenih nacija do raznih »umjerenih revolucionara« koje su ubrzo progutali oni sa strane poslati čija se »umjerenost« mjerila brojem odsječenih glava. Nova geostrategija je kucala na vrata.

Tri mjeseca kasnije, od kraja novembra te godine, počelo je što je počelo. Novi zločinac je za iznenađene »pobjednike« postao Rus, u partnerstvu s već posustalom sirijskom vojskom, te Iranom, Hezbollahom i raznim grupama koje nisu mislile da je vrijeme za predavanje.

Dječak koji nije prosjak ni po čemu, već je ostao sam, napušten, nije čudo u današnjem svijetu / Foto Zlatko DIZDAREVIĆ

Velika je priča o tome šta se sve u ovom času, krajem oktobra 2017., preslaguje po svijetu tragom činjenice da više uopšte ne igraju mnogi što su se već vidjeli kao pobjednici onda kada je mali Ajlan bespomoćno skončao u moru a svijet se, eto, uzbudio do suza, pa nastavio svojim putem – kao i uvijek. Ovdje, u Damasku, nije malo onih koji u ovom času istinski vjeruju kako je kraj rata na vidiku. Ima razloga. Šuška se da bi, uz ostalo, i tajni dogovor Amerikanaca i Rusa o Palestini (i podjeli njihovih interesa) promijenio situaciju u cijelom regionu pa tako i okončao dramu u Siriji. Nakon šest godina svakodnevno stižu vijesti što hrane taj optimizam. Preživjelima kojima je sve razoreno, svaka takva vijest budi nekakvu nadu. Srećem ovih dana i one koji sada imaju samo lijepe uspomene, bez ičega ružnog u njima.

Damask je poražen od zla koje je smišljeno, isplanirano, naoružano i opremljeno pa gurnuto pod kožu grada poput zaraze i infekcije /Foto Reuters

Onima koji eventualno danas prvi put dođu u Damask puno toga izgledat će apsolutno nevjerovatno. Gužve, pune ulice, Stari grad vrije šaren i preplavljen jedinstvenim mirisima, bojama i okusima. Nude se i svila i kadifa, baklave i pića razna, poznati i nepoznati poguzluci kao iz bajki. Za mitski sladoled Bektaš čeka se u redu u Hamedije Suku kao uvijek, draguljar Butros opet je u svojoj radnjici dva sa dva, zatrpan svakakvim biserima, srebrom, tirkizom i koraljima. Bademi, mirišljavi sapuni, hurme i nakiti, masline i čudesni čajevi na svakom koraku. Butros mi priča kako je bio sredio papire za Kanadu i nije mogao da ode iz svog malog carstva preko puta Umayyad džamije. A pod kupolom džamije kao i vijekovima do sada leže i Ivan Krstitelj, i Hussein, heroj iz Kerbale, sin šiitskog halife Alija, i vojskovođa Saladin, sunit, najveći pobjednik nad krstašima u Jeruzalemu…

Dvjesto metara od »prve linije«

Na jednom od tri minareta ove grandiozne džamije koji je nad kulom bivšeg Jupiterovog hrama i dalje je nekad izvedena jevrejska zvijezda. Vani, na zidinama džamije i ostaci u kamenu isklesanog lika Isusa Krista…Na drugom, takozvanom Isusovom minaretu, izrađena je cipela koju Isus Krist treba da obuje kada se, prema ovdašnjoj legendi, spusti jednog dana na zemlju da se obračuna sa đavolom. Ispod jedne od četiri kapije džamije i dalje je uvijek prepuna prva kafana ove vrste na svijetu, Nofara, sa gostima svih generacija.

Izvan Starog grada druga čudesa. Ogromni hotel »Four season« uz nekadašnji Meridien, danas »Dama Ros«. U ovom prvom uglavnom stoluju užurbani, uočljivo jako važni službenici UN-a i raznih bjelosvjetskih organizacija, humanitarnih, zdravstvenih, NGO-a… Satraše se brinući za Siriju i Damask uglavnom iz bijelih džipova i po raznim luksuznim restoranima i šankovima zabunkerisanog hotela. Čast predanim izuzecima, po izbjegličkim kampovima unaokolo.

Na prvi pogled, sve je kao za nijansu i bolje, ležernije, prilagodljivije / Foto REUTERS

Odatle počinju vile, prodavnice, saloni i butici što se utrkuju s modnim vrhovima Zapada. Armani, Dior, Chanel, kafei, uredni i čisti parkovi, avenije i aleje, ponajviše stara francuska arhitektura. Saobraćajni haos je nesnošljiv, svako je svakome na milimetar, ali se prednost tog milimetra poštuje. Oduvijek je bilo tako. Nekoliko kilometara odatle sjedio sam s prijateljima u restoranu »Friendly« nedaleko od Bab Toume, jedne od sedam kapija oko Starog grada i gledali preko oka na tv utakmicu između »Valencije« i »Seville« kao u mnogim kafeima po Evropi to veče. Djevojke okolo sladile su se slatkišima i šarenim pićima uz obavezne nargile. Kasnije sam shvatio da smo bili nepunih dvjesta metara od nečega što se zove »prva linija« koja odvaja taj dio grada od predgrađa Ghoute i, malo dalje još uvijek zatvorenog Jobara. Dijele ih rovovi duboki i devet metara! Zašto toliko? Kažu, da se ne mogu ispod prokopavati tuneli koji su premrežili podzemlje između Damaska i »revolucionarnih« predgrađa.

Sutradan sam otišao da vidim kako to izgleda izbliza.

S druge strane ceste oko grada kojom se normalno vozi, počinje pusta zona. Vide se srušene zgrade, napušteni i razvaljeni automobili i šleperi, kosturi dizalica, smeće… Kažu, tek koji kilometar dalje su »oni«. Tako je evo šestu godinu. Odatle noću do kvarta oko Bab Toume dopiru zvuci razornog granatiranja. Dok sam gledao onu stranu, a automehaničar iz susjedne radionice objašnjavao mi gdje je šta, iza leđa, u divnom parku ograđenom starinskom kamenom ogradom, dvoje se na klupi drže za ruku i nasmijani pričaju. Ona pokrivena bijelom maramom.

Mučna sjenka

Ovakav Damask je čudo za ljude što ne znaju o njemu puno. Većina »slobodnih« medija po svijetu se trudi iz petnih žila da što više ljudi i dalje ne zna ništa. Ili, još tačnije, da puno toga zna krivo. Za onog ko je dane i noći proveo u ovom gradu u »ona« vremena i doživljavao ga kao prostor orjentalne mudrosti, filozofije i lukavstva, pa pronalazio tragove svega toga i u brojnim dolascima ovamo od kada je počelo da grmi na razne načine, čak i nije previše iznenađen time kako grad danas živi. Vidljivo je tek da mnogi više nisu tu i da su neka poznata i pomalo mitska mjesta nestala. Podjednako kao i ljudi. Ali, ovdašnji život će i to podnijeti. Ono novo osjeća se više slutnjom. Na prvi pogled, sve je kao za nijansu i bolje, ležernije, prilagodljivije. Uz dosta opreza kazalo bi se i »normalnije« nego prije desetak mjeseci. Manje je kontrolnih punktova na glavnim ulicama, duže su noći po restoranima i na ulicama, krcate pijace svega. Više je vode i struje. Ipak, nad sjećanje i iskustvo života u starom, predratnom Damasku, nadvija se debela, tužna i čini se nepomična sjenka. Nju sam, zapravo, slutio još prošli put, početkom godine ovdje, nadajući se da se varam. Uzalud nada.

Ovaj put, zapravo, postao sam posebno, do kraja i tužno svjestan te mučne sjenke minulog utorka uveče, u jednoj uličici unutar Starog grada, na mjestu ne širem od dva metra, punoj samo malo dalje noćnih klubova i kafića, prolaznika, šarenih radnjica sa svim i svačim. Ugledao sam malog »Ajlana« . U drugo vrijeme, na drugom mjestu od onog na kojem je preklani skončao. Sada živog, ali kao da nije bio obzirom na to gdje je i zašto je.

Ajlan je umro 2015. tamo i onda kad više nije bilo izlaza. Onda se vjerovalo da ni nade više za Siriju nema niti da će ikada biti drugačije. Ovaj dječak ovdje, možda je tek dvije godne stariji, taman onoliki koliki bi bio i Ajlan da je imao šansi. Nekako na isti način šćućuren kao onda onaj na obali mora. Ovdje stisnut uza zid, na golom kamenu uličice, ništa ispod njega, kao i onda na plaži, očigledno bez roditelja i ostavljen od svakoga, sam i usnio. U Damasku koji je, kako se nadaju mnogi okolo evo pa skoro pobijedio. Grad od kojeg se više ne bježi i skončava po obalama Mediterana. Sada se završava tu, u njemu, u ulici kroz koju prolaze stotine i stotine ljudi što su izašli u »život«. I niko se ne zaustavlja jer se to, očigledno, u ovom pobjedničkom Damasku ne radi.

Dječaka što je zaspao nisu morali preskakati, sasvim se pribio uza zid kuće pa ne smeta. Niko ga ne budi jer šta bi s njim budnim. Pokvario bi im veče. A nije više ni samo on tako usnio. Eno ih još po parkovima, doduše ponajviše s majkama, braćom i sestrama. Danju kopaju po kontejnerima ili čekaju da na uličnim »trpezama« neko ostavi iza sebe falafel, salatu ili humus dopola pojedene pa da se ugrabi. Noću spavaju pod još uvijek vedrim nebom i na travi parkova koja nije hladna. Neće biti tako dugo.

Upečatljiva slika

Zašto mi se ova slika urezala kao najupečatljivija u traganju za odgovorom je li Damask doista pred pobjedom. I kakva će ona biti. Da ne lažem, puno puta sjetio sam se Sarajeva. Nije isto, ali sjetio sam se. I šta će oni s pobjedom kada je oglase. Dječak koji nije prosjak ni po čemu, već je ostao sam, napušten, nije čudo u današnjem svijetu. Posebno ne tamo gdje se ratuje, razara, bježi, raseljava, gine. Ali eto, one noći sam ga, stojeći iznad njega, doživio kao dokaz da je Damask u ovom času, u ovome ratu, u ovome svijetu – zapravo izgubio. Prevashodno spram svojih pet hiljada godina života pod brdom Kasjun na kojem je doduše i Kain ubio brata Avelja, ali i s »preživjelim« raznim svecima, vojskovođama, sukovima, zvucima, nestašlucima, mudrostima i gospodštinom, knjigama starim i pjesmama, ljubavima i pobjedama.

Damask je poražen od »proxy« zla koje je smišljeno, isplanirano, naoružano i opremljeno pa gurnuto pod kožu grada poput zaraze i infekcije. Ubačen je crv podjela kojih nije bilo, sumnja u sve vidljiva je i razdire. Oni su sada prije svega suniti, šiiti, alaviti, kršćani, naši i njihovi, bivša gospoda i nove siledžije, važni trećekategornici i nove »elite«. Tek nakon svega, ako ostane mjesta, Sirijci su i Damašćani. Novi ne pamte više onog Ajlana, a i zašto bi i kako bi se zaustavili nad napuštenim i usnulim ovim današnjim, skoro pa podjednako mrtvim. Tu pod njihovim nogama ili u golemom moru, kao da je isto. Nova realnost ostavila je onog malog tamo, onako kako se to teško moglo desiti prije, recimo, sedam godina.

Pobjede na bojnom polju nisu ništa, ako su plaćene porazima duše i identitetske uspravnosti. A eto sluti da bi i to moglo. Kako će se zvati ta pobjeda kada dođe, malo ko zato ovdje danas zna. Oni gordi to čak i kažu. Doduše, sasvim tiho, obazirući se unaokolo.

Sa nekima od njih sam razgovarao o tome u staroj, već mitskoj kafani blizu željezničke stanice vozova koji više ne idu. Kafanu zovu »Sakrij me«.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *