hamburger-icon

Kliker.info

Zlatko Dizdarević : Daleko, a među nama

Zlatko Dizdarević : Daleko, a među nama

07 Decembra
05:54 2019

Mimo svih ovih domaćih bh muka na koje se sve učestalije prelijevaju i komšijsko-susjedski politički nestašluci provukla se i jedna zanimljiva vjestica koja kazuje kako, zapravo, ništa više nije toliko daleko koliko je bilo nekada.

Piše : Zlatko Dizdarević (Novi list)

Javlja se da je Turska otvorila vojnu bazu u Kataru, sa pet hiljada vojnika. Bazu je otvorio lično, a ko bi drugi, turski predsjednik Erdogan. Mnogi među nebrojenim ovdašnjim »političkim analitičarima« kazat će – pa šta, kakve to veze ima sa nama, daleko je to od nas…

Uz samu vijest o odjednom bazi u Kataru, ostalo je neinteresantno i sve ono što ide u paketu sa tim. Recimo, bijes zemalja Zaljeva (plus i njima prijateljskog Izraela) kojima su i Katar pa zato i Turska crvena krpa u tamošnjoj regionalnoj »geostrategiji«.

Problem je što smo mi ovdje sve dalje od svijeta uz pamet blokiranu domaćim sudarima i lokal-političkim naduravanjima koja su oduzela potrebu i mudrost osmatranja bilo čega što seže izvan lokalnog dvorišta i piljarskog interesa domaće mahale.

Naravno, nikom ozbiljnom neće pasti na pamet da je ovdašnjem stanovniku u njegovim egzistencijalnim mukama, eto baš važno šta se dešava sa turskim bazama u Kataru, i nervozama Rijada, Kaira, Tel Aviva i ostalih tamo ovim povodima.

Ličilo bi to na sjajnu sekvencu iz filma »Ničija zemlja« i onom zblanutošću nad »sranjem u Ruandi«. Ipak, Turska i njeno dalje širenje utjecaja sa prostora izvan »zelene transferzale« od Trakije pa preko osmanskog Balkana do Bihaća, ima svoje refleksije na podosta stanovnika ovdje.

Sentimenti i strast pripadanja »našim« centrima na tri strane izvan Bosne i Hercegovine nisu kod mnogih naivni, i šire se na razne načine. Svačije ambicije prema Zaljevu mogu se, naravno, promatrati i kroz naftu i plin koji su postali važniji od krvi, posebno tuđe, ali naivno bi bilo u toj osvajački strateškoj storiji o energiji smetnuti s uma i onu natuknicu o krvi, ma koliko se ovdje radilo više o metafori ideološko-vjerskog i mentalnog pripadništva.

Zanimljivo je ovdje prisjetiti se nekih epizoda skoro pa anegdotskog karaktera što su se u bliskoj prošlosti knjižile na međunarodnu politiku pa i puki protokol unutar nje, a zgodne su i za prepoznavanje veze između Erdogana u Kataru, te Egipta, Saudijske Arabije i drugih na Bliskom istoku sa Bosnom i Hercegovinom.

Neke od pričica su svojevremeno prepoznavane i komentarisane tek onoliko koliko je odgovaralo učesnicima u njima a široj javnosti nisu saopštavanje ni jasno ni pecizno. Na prvi pogled su nepovezane, ali zgodne za razumijevanje ovdašnjih relacija spram nekih od »genetskih« partnera po svijetu.

Prije sedam godina, u junu 2012. godine, u Egiptu je na krilima tzv. »arapskog proljeća« za predsjednika izabran Mohamed Mursi. Bio je lider Muslimanske braće, planetarne islamističke organizacije sa rodnim mjestom (1928.) u Egiptu. Do ovih izbora, sve od Nasera i Sadata do Mubaraka, bili su zabranjivani.

Prvi bogati strateški i »prirodni« partner iz arapskog svijeta novom predsjedniku Mursiju i njegovoj organizaciji bio je Katar. Ušli su u Egipat odmah sa mnogim obećanjima i dvadesetak milijardi dolara kojima je te projekte trebalo hitno podržati.

Katar je, pored Egipta i Turske, glavno uporište »Muslimanske braće«. Sa evropskih prostora najgrlatiji političar, tada predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, oduševljeno je pred tv kamerama, uz podignuta četiri prsta (simbol »Braće«) pozdravljao pobjedu »demokracije« i Mursija kao predsjednika u Egiptu.

Samo malo kasnije, u avgustu iste godine, u »bajramskom intervjuu Oslobođenju« Izetbegović je uz ostalo kazao i kako su »Muslimanska braća organizacija koja je prošla scilu i haribdu u proteklim decenijama, sazrela u uslovima ilegalnog rada i teškog pritiska režima, a njen temelj se od početka nalazio u akademskoj zajednici…« Zanimljivo.

Godinu dana poslije, mnogi koji su iz svojih interesa podržavali tzv. Mursijevu »demokraciju« u Egiptu povukli su ručnu. Poseban bijes iz dubinsko vjerskih i drugih opipljivijih regionalnih interesa i razloga pokazao je Rijad.

Doktrinarno, islamski ekstremizam saudijskih vehabija i egipatske »braće« nije se napajao na istim izvorima. Neprijateljstvo je duboko. Nije nebitno ni to što su i ideolozi »proljeća« u Washingtonu procijenili da su »Braća« nepouzdana u igri čuvanja Izraela, što je Egiptu bio primarni zadatak po Sporazumu iz Camp Davida.

Put za vraćanje na vlast vojske i generala Sisija bio je otvoren. Ostalo je poznato. Mursi je svrgnut nakon samo godinu dana vlasti, a skončao je i doslovce u sudnici 2019. slušajući najteže optužbe genarala i pristalica nove – stare politike iz zemlje i inozemstva. Katar je brzo nakon pada Mursija praktično protjeran iz Egipta.

Sa svojim novcima i interesima a protiv »braće« instalirala se Saudijska Arabija. I opet među najgrlatijim iz svijeta u protestima zbog rušenja Mursijeve »demokracije«, uz podignuta četiri prsta, bio je Bakir Izetbegović.

Glasniji od njega sa ovih strana jedino je Erdogan. Zapadni ambasadori u Sarajevu bili su zblanuti, po običaju tiho i iza leđa javnosti. Diplomatska elegancija i uljudba.

Pričica ima zanimljiv lokalni rep, formalno jasan ali sveden na glasni šapat. Iz »prijateljske Saudijske Arabije«, dolazi 2015. poziv predsjedavajućem Predsjedništva BiH, tada na toj poziciji Draganu Čoviću, da dođe u zvaničnu posjetu Rijadu.

U onim političkim krugovima u BiH u kojima »se zna« odavno ko iz Predsjedništva ide u koju zemlju u posjetu, ne krije se začuđenost (malo je kazati) pred činjenicom da je Rijad pozivom zaobišao Izetbegovića. U diplomaciji na ovom nivou to nije slučajnost, već poruka. Konsternacija je bila posebna u kabinetu i bližoj okolici Izetbegovića.

Pa otud čak i raspitivanja ispotiha kod onih koji bi to mogli znati, otkud ovaj šamar. Naravno, malo je ko bio spreman objasniti šefu da su mu se eto kao bumerang vratila ona četiri prsta oduševljeno podizana »demokratskom bratu«. Time, usput, i katarskoj braći koja su nešto kasnije agresivno ekskomunicirana iz svega u Zaljevu na što je Rijad imao utjecaj podržavan i od Emirata, Egipta, Bahreina…

Usput, Čovićeva posjeta onda bila je na ivici spektakla. Uz sjaj prijema, obećanja i planova bi i poziv kralju da dođe u BiH. Neupitna je bila i potpuna suglasnost sa mlađanim, presudno utjecajnim prestolonasljednikom Muhammed bin Salmanom, da je »terorizam ozbiljno kršenje ljudskog dostojanstva i prava na život i prava na opću sigurnost…« Skoro pa nije bilo mjesta na svijetu za grotesku u upozoravanju na opasnosti od terorizma nego što je to bio Rijad.

Ostalo je u krugovima koji su pratili ovaj spektakl nepoznato da li je Izetbegović ikada dokučio otkud Čović mimo internog »reda« u Rijadu a ne on. Katar u međuvremenu nije »pao« jer mu konstantno, evo, pomaže Turska uz još neke interesne partnere.

Uz pomenutu posjetu stigao je i iznenadni prijedlog da se državljanima Saudijske Arabije, uz ostalo, odobri bezvizni režim (čak i bez reciprociteta). Naravno, nije prošlo. Bosna je ipak u srcu Evrope, bez obzira što nije u EU, pa ta stvar nije samo »bilateralna«. A Muslimanska braća ostaju kod nekih kao poželjna zahvaljujući najvećem bratu Erdoganu i njegovim ovdašnjim lokalnim obožavateljima. Na sreću, ne i većini Bošnjaka. Bez obzira na »temelje Braće u akademskoj zajednici…«

Taj »akademizam« lijepo je definirao dugogodišnji ideolog Muslimanske braće Said Kutba u knjizi »Znakovi pored puta« koja je odavno među njima tamo i ovdje političko-vjerski manifest islamskog fundamentalizma. Recimo, jedan od pokretačkih »akademskih citata« iz te knjige glasi: »Svijet je danas na rubu litice, Istok i Zapad su poraženi, pa je sada Islam alternativa kao spoj vjerovanja i prakse… Put spasenja vodi kroz formiranje zajednice koja će ići ispred ostalih tako što će povesti ‘veliki rat’, pribjeći sili kako bi se promijenilo postojeće stanje…«

Erdogan, eto, ode sa vojnom bazom u Katar koji mu je daleko od kuće ali blizu srcu i interesima. On je govorio još poodavno da su mu džamije kasarne, kupole šljemovi, minareti bajoneti a vjernici vojska… Bakir Izetbegović, čiji je otac tom Erdoganu ostavio Bosnu u »amanet«, ipak se preigrao i sa Mursijem i onima koji su ga doveli »proljećem«.

Za vojnu bazu poput Katara BiH ionako nema uslova, ali bi se o razornoj filozofiji i ambiciji »braće« koja ne priznaju ni naciju ni državu, u ovakvoj bh realnosti moglo malo više povesti računa. Pa i naložiti svojim »analitičarima« da pažljivije osluškuju vijesti što su na prvi pogled iz velike daljine i ne tiču se svih nas, već samo braće. Mnoge od tih vijesti vrate se na razne načine, pa ih valja znati, makar akademski.

Eto to mi je palo na pamet čitajući onu nebitnu crticu iz daljine o bratu koji se širi na »putu spasenja«.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku