hamburger-icon

Kliker.info

Zlatko Dizdarević : Briselski autogol

Zlatko Dizdarević : Briselski autogol

28 Oktobra
14:27 2019

Evropska unija za promatrača sa strane, ali i za sve veći broj stanovnika u zemljama same Unije, polako ali uočljivo pretvara se u prostor različitih političkih apsurda, ma koliko se odlazeći, ili i novopristigli funkcioneri u Briselu trudili da te apsurde opravdaju ili objasne na svoje sve interesantnije načine, pa i globalnim okolnosti u svijetu.

Piše : Zlatko Dizdarević (Novi list)

Činjenice, ipak, nedvosmisleno ukazuju da u Uniji mnogo toga već nekoliko godina nije ni blizu onim odnosima, standardima, političkoj logici, pa i princima na kojima je EU počivala onda kada je – prije 16 godina – potpisano takozvano »Solunsko obećanje« s neupitnim opredjeljenjem: Budućnost država Zapadnog Balkana je u Evropskoj Uniji.

Minulih dana u toj sve čudnijoj igri bez prepoznatljivog koncepta i u napadu i u obrani, selekcija Evropske unije postigla je u važnoj utakmici na domaćem terenu u Briselu, spektakularan autogol: vrh Unije odlučio je da prevari Sjevernu Makedoniju i Albaniju, zapravo da prevari sebe, i ne dodijeli obećani datum ovim državama za početak pristupnih pregovora.

Pomenuta odluka poprilično je iznenadila sve, a stanovnike Sjeverne Makedonije i zabezeknula. Sve ono što je od Skoplja traženo na tom putu, od na silu referendumske promjene imena države do niza drugih samožrtvovanja, ispunjeno je uz puno muke i unutrašnjih potresa, da bi se iz Brisela priča vratila kao šokantno iznenađenje. Od čvrstog i uslovljenog obećanja – ništa. Albancima se nisu tražile tolike žrtve i odricanja, »geostrategija« je tu nešto drugačija, ali i njihovo pravo na duboko razočarenje sve do promišljanja »što nam sve ovo sa njima treba«, za mnoge tamo postaje logično.

Ovo, naravno, nije jedini signal da se razne sjene spuštaju na mnogo toga što je bila »Evropa« prije dvadesetak godina, da se o onoj Evropi kao »mirovnom projektu nade« iznjedrenom nakon Drugog svjetskog rata i ne govori. Činjenica je da se i mimo ovoga sutrašnje potencijalne članice Unije sve više udaljavaju od Brisela već duže vremena, tragom sve otvorenijih i raznih dilema.

Recimo, od one znaju li u prvom timu Unije uopće igrati igru koju igraju, ili se samo prave da (ne)znaju a zapravo pojma nemaju šta je realnost terena i publike gdje igraju. Ili je poneko u timu, u skladu sa svekolikom realnošću u svijetu pa i u Evropi na ovaj ili onaj način ispotiha stimuliran da opstruira igru i u odbrani i u napadu, sve do spektakulranih autogolova poput ovog o kojemu je ovdje riječ.

Suvišno je u ovoj situaciji, naravno, i podsjećati na riječi poput onih nekada uobičajenih sa vrha Euvrope – »evropsko jedinstvo neće biti zaokruženo dok se, u biti, cijeli Zapadni Balkan ne pridruži Evropskoj Uniji…« Utom iza ćoška evo i đavolovog advokata: A šta ako pod tim »jedinstvom« mnogi uopće ne podrazumijevaju iste stvari ili, još gore, ako im to »jedinstvo« više nije krajnji cilj…

Pogledajmo danas, sasvim ovlaš, priču iz Soluna iz 2003. godine i snagu ove misli o pridruživanju Zapadnog Balkana Evropskoj uniji tada, i njenu relevantnost podvučenu pomenutom odlukom od prije neki dan. Entuzijazam tim povodom i realnost danas kao da se u putu nisu sreli. Sjetimo se i uvjeta pod kojima je, recimo, 2004. godine primljeno u Uniju 9,5 država (ona »polovica« je Cipar), i kasnije bezmalo svakodnevno zaoštravanje kriterija za pridruživanje onima koji su u čekaonici. Ozbiljni analitičari su ustvrdili da 15 ranije primljenih, današnjih članica EU-a, ne zadovoljavaju kriterije i zahtjeve koji se postavljaju danas pred zemlje Zapadnog Balkana na njihovom putu za uniju.

Ovim povodom, citirana je još prije dvije godine gorko-humorna izjava jednog europarlamentarca s njemačke ljevice koji je kazao: »EU je danas u takvom stanju, da ako bi htjela samu sebe da učlani u Uniju, ne bi ispunjavala uvjete za to članstvo«. A kada zatreba dokaz za vlastitu vjerodostojnost unutar organa i tijela Unije, onda nikakav problem nije javno izaći s tvrdnjama poput onih grotesknih o BiH »koja na reformskom putu prema EU pokazuje impresivne rezultate…«

O zamagljivanju do prešućivanja potpunih neuspjeha svojevremeno gromoglasno najavljivanih »akcija« poput Briselskog sporazuma o vođenju dijaloga između Beograda i Prištine potpisanog još 2013. godine, i sličnih, da se i ne govori. Kao i o šutnjama ili čak zakulisnim podrškama otvorenom negiranju elementarnih principa Unije poput građanskog koncepta, provedbe odluka Suda u Strasbourgu, poštivanja arbitražnih komisija Unije u bilateralnim sporovima itd.

Paradoks u cijeloj priči je ipak u potpunom ignoriranju onoga što je proglašavano glasno ili šutke kao najveća opasnost po Uniju: Zabrinutost od jačanja utjecaja na zemlje Evrope, posebno Zapadnog Balkana, od strane Rusije, Kine i Turske. Bez obzira što ta vrsta razložne zabrinutosti treba da dođe tek na drugo mjesto, iza one o zabrinutosti za osjećanja, opredjeljenja pa i potpuno hlađenje spram Unije među samim građanima zemalja Zapadnog Balkana. Bilo bi interesantno vidjeti rezultate ankete o eurosentimentima u Makedoniji i Albaniji danas, u poređenju s jučer. I istu takvu u BiH, Crnoj Gori, Srbiji i na Kosovu. A mjesta sumnji svakako nema da svakim danom, u svakom pogledu, sve više napreduje zadovoljstvo Rusije, Kine i Turske ovakvom politikom Unije.

Analize nove realnosti spram procesa na relaciji Evropska unija – Zapadni Balkan u odnosu na samo godinu ranije, nude podosta dokaza o ozbiljnom usporavanju, ako ne i potpunom zaustavljanju tih procesa. U nekim slučajevima, kao sa Bosnom i Hercegovinom, realnost je postala doslovce mučna. Razlozi su dvostruki. Prvo unutrašnji na tragu svega onoga što se naprosto »uzgajalo« svjesno, planski pa i kao projekt u kontra-evropskim procesima u zemlji. Drugo, u vanjskoj nespremnosti, neznanju ili krajnje lošim procjenama iz same Unije u vezi sa suštinom lokalnog projekta opstruiranja reformi i napredovanju ka Uniji.

A logika je novih vladajućih profitersko-nacionalističkih lidera i njihovih stranaka i klanova jednostavna: svako približavanje Uniji, kod kuće uređenoj državi, vrijednostima, institucijama i standardima veliki je korak ka gubljenju vlasti zasnovanoj na potpunoj legalizaciji neznanju i amaterizma spram struke i profesionalizma, na dezorganizaciji, profiterstvu, korupciji i tako paraliziranoj državi.

Na strani Unije, priča je išla minulih pet godina – da ne idemo dalje – kroz ono što se zove »Berlinskim procesom« kao proširenom koalicijom deset zemalja Europske unije koje surađuju s državama Zapadnog Balkana. Sve to u ime daljeg razvoja regije. Poslije prvog sastanka u Berlinu 24. avgusta 2014. godine, redovni godišnji sastanci lidera ovih zemalja održavali su se u Beču, Parizu, Trstu i Londonu. Samit u Poznanu, u Poljskoj, održan je u julu 2019. godine.

Cilj svih ovih skupova bio je da se primarno pruži snažna podrška zemljama zapadnog Balkana – Albaniji, Bosni i Hercegovini, Kosovu, Makedoniji, Srbiji i Crnoj Gori – u njihovim nastojanjima ka članstvu u EU, kao i da se potakne uža međusobna regionalna suradnja među njima. Još tada je značajne limite »entuzijazmu« tog procesa utvrdio novoizabrani predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker dajući otvoreno do znanja da za vrijeme trajanja njegovog mandata neće biti daljnjeg proširenja Unije. Postalo je jasno da će »kompletiranje« EU-a ovim biti odgođeno za neodređeno vrijeme. Jednostavno, »Balkan« nije bio prioritet. Junckerovo obećanje, kao rijetko koje »evropsko« je striktno ispoštovano.

Ispostavilo se dodatno da ni ambicija cijelog procesa nije bila temeljitije zadiranje u unutrašnje strukture, organizaciju i odnose u balkanskim državama, ponekad čak i po svom karakteru suprotnim suštinskim temeljima na kojima je počivala EU. Cilj je primarno bio procjenjivati formalno i »tehničko« pristajanje na principe EU-a i zadovoljavanje uslova »na papiru« za pristupanje EU familiji. Otud i zatvaranje očiju pred često radikalnim udaljavanjem realnosti Balkana od realnosti Evrope, umjesto da su brzina i stepen približavanja te realnosti bio istinski kriterij za procjenu evropskog puta Balkana.

Već danas je jasno da sa novim timom na vrhu Unije ne samo da neće biti lakše na ovom putu nego što je bilo sa Jean-Claude Junckerom već će sa Ursulom van der Leyden i mnogim oko nje, blago kazano kontroverznim »demokratama«, puno toga biti još teže. Istovremeno, i kontekst mnogih drugih zbivanja, i evropskih, bitno je drugačiji nego prije. Od geostrateških zbivanja u svijetu, novih odnosa Amerike i Evrope, novog »faktora Rusija«, pozicije Turske, zbivanja na Bliskom istoku i naročito već pomalo razarajuće realnosti sa izbjeglicama.

Nakon nedavnih izbora u EU teško je bilo odmah predviđati da li će se i koliko bitno mijenjati politika Brisela prema integracijama zemalja Zapadnog Balkana u EU. Dilema je, izgleda, trajala kratko. Hoće, mijenjat će se, i to u pravcu daljeg zaoštravanja uvjeta za potvrdu onih premisa na kojima Unija neće dostići jedinstvo bez uključivanja cijelog Zapadnog Balkana u nju. Ukupni uzajamni politički odnosi na Balkanu su minulih godina bili – uostalom i kao ogledalo stanja u cijeloj Evropi ali i šire – sve složeniji, uz sve manje povjerenja, konstruktivnih rješenja i okretanja budućnosti.

Balkan se, nažalost, sve više bavio prošlošću i uporno »starim dugovima«. na uzajamno destruktivan način. Evropa se u tome nije snašla ili nije htjela time da se bavi. U svemu tome, u skladu sa onom starom da svemu dođe kraj, i naznake izlaza kao da se počinju javljati među većinom zemalja samog Zapadnog Balkana, a ne u Briselu. A u utakmicama koje oni vode, posebno nakon njihovih izbora mnogo važnijih njima samima nego agendi koja ih određuje, počelo se evo autogolovima. Deprimirajućim za domaću publiku i sjajnim za protivnike.

Podijeli

Jedan komentar

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku