hamburger-icon

Kliker.info

Životna priča Aide Đulić : “Ono malo duše” u Stocu i Rottenburgu

Životna priča Aide Đulić : “Ono malo duše” u Stocu i Rottenburgu

Septembar 12
05:59 2019

Gospođa Aida Đulić jedna je od koordinatorica u bosanskoj dopunskoj školi u Rottenburgu. Nesuđena kolegica, novinarka, radi kao medicinska sestra, zavoljela je taj plemeniti posao, voli djecu i starije jer njima najviše treba pomoć – i najpreče je, a nostalgiju i čežnju za rodnim krajem liječi pisanjem pjesama i priča o domovini i sudbinama njenih građana. Njene dvije domovine bile su i tema našeg razgovora.

Kofer pun čežnje i želja

– U Njemačku sam došla sa svojim vjerenikom Alijom, kao izbjeglica, u septembru 1993. Nas dvoje s jednim koferom, u kojem je bilo nešto garderobe, ličnih stvari i kutijom deterdženta, koju smo ubacili da ne bi putovali s polupraznim koferom. U njemu ponesosmo i puno dragocjenih uspomena, pregršt želja za budućnost od naše rodbine, ali se tu nekako i nehtijući uvuče i čežnja za dragim ljudima, tuga za rodnim krajem i strah od neizvjesnosti, koja nas čeka. U Njemačkoj, u Tübingenu, dočekala nas je moja sestra Dinka, koja je tamo došla kao izbjeglica godinu prije mene. Šest mjeseci smo ostali u Tübingenu, nakon čega smo se preselili u Rottenburg, zaposlili se, našli stan, vjenčali se i ostali tu sve do danas.

S kim danas živite u Njemačkoj i šta radite?

– Sa suprugom i četvero zlatne djece. Imamo Mirzu (20), Lejlu (18), Adnana (11) i Kenana (6). Oni su mi najveće bogatstvo i jako sam ponosna na njih. Imala sam sreću da sam se odmah zaposlila kao stomatološka sestra kod jednog plemenitog čovjeka, zubara dr. Fricka, i tamo ostala 21 godinu, sve do njegovog penzionisanja. Nakon toga prešla sam u starački dom, nekoliko minuta udaljen od naše kuće, gdje radim kao njegovateljica. To je prilično psihički i fizički naporan posao, ali ja ga volim, jer su mi djeca i starci uvijek bili slaba strana. Kad starim ljudima posvećuješ pažnju i njegu, oni ti to uzvraćaju s takvom zahvalnošću da ti to bude prava satisfakcija za cijeli trud. Svi mi čujemo riječ „hvala“ više puta, ali iz njihovih usta ta riječ ima drugu težinu, nije izgovorena iz kurtoazije nego iz duše. Najgori momenti su kad nas napuštaju i odlaze na onaj svijet, ali čovjek se ipak tješi da im je koliko-toliko olakšao i uljepšao taj tužni put bez povratka.

Kada ste se počeli baviti pisanjem i o čemu najčešće pišete?

– Otkako znam za sebe, uvijek sam rado pisala i gutala mnoštvo knjiga. Vodila sam svaki dan dnevnik o svom životu i u ratu. Teška sam srca bacila sve rokovnike kad sam napuštala rodni grad, jer nisam željela da mi ih čitaju nepoznati ljudi. Nakon osnovne, upisala sam srednju medicinsku školu u Mostaru, koju sam završila s najboljim ocjenama. Zbog loše finansijske situacije, nisam odmah studirala, nego sam odlučila da se zaposlim kao stomatološka sestra u Domu zdravlja u Stocu i nakon što sakupim malo novca, studiram vanredno žurnalistiku. Do toga, nažalost, nikad nije došlo jer je počeo prokleti rat. U Njemačkoj smo nakon dolaska pomagali finansijski svoju ugroženu rodbinu, kasnije su došla djeca, a nikog nismo imali od rodbine da nam priskoči u pomoć. Moji snovi o studiranju su nestali, posvetila sam se djeci i njihovom obrazovanju. Nekad sam pisala pjesme i priče, a ovdje dugo vremena ne napisah ništa, jer je bila borba za egzistenciju. Lani, na godišnjicu genocida u Srebrenici, počinjem iznenada da pišem pjesme o ratnim strahotama. Lično sam doživjela rat i radila u koštanoj bolnici u Stocu, koja je često bila granatirana. Rado pišem i o domovini, dragim ljudima, nostalgiji, čežnji i rodnoj grudi, svojim doživljajima, ali isto tako pišem i o patnjama, ratnim stradanjima i nesreći.

Nijemac i bosanski

Nedostaje li vam domovina i koliko je često posjećujete?

– U domovinu idem barem jednom godišnje. Pošto u Blagaju imamo kuću, tamo provodimo većinu vremena. Naravno, ja kao rođena Stočanka obavezno idem u Stolac da vidim svoju rodbinu. Mnogo sam lijepih, velikih i malih gradova u svom životu vidjela, ali „ono malo duše“ nigdje ne nađoh kao u svom rodnom Stocu. I svaki put iznova, kad njemu dolazim, neki me neopisivi talas obuzme, pa ne znam bih li plakala k’o malo dijete ili bih se smijala.

Pričate li svojoj djeci o BiH i zanima li njih naša domovina?

– Naša djeca su ovdje rođena i žive između dvije domovine, ali BiH im je na prvom mjestu. Mirza i Lejla govore jako dobro bosanski jezik, kao da su dolje rođeni. Adnan govori slabije, on je povučen, rjeđe priča jer se boji grešaka, ali sve razumije. Zbog njega smo se suprug i ja trudili da se i u našem gradu Rottenburgu otvori bosanska škola, da bi se opustio, više naučio i komunicirao sa drugom bosanskom djecom. Kenan je kasno progovorio i u vrtiću je počeo prvo pričati njemački jezik. Mada mi, roditelji, kod kuće samo pričamo bosanski jezik, Kenan i Adnan između sebe pričaju njemački. Kenan u vrtiću ima njemačke prijatelje. Ispričat ću vam jednu malu anegdotu s Kenanom: Kažem ja njemu: „Ako Bog da sad ti je šest godina i od septembra ideš i ti u bosansku školu.“ A on sav iznenađen odgovara: „A gdje si ti vidjela da Nijemac ide u bosansku školu?“
Uvijek govorimo svojoj djeci da mi iz dijaspore trebamo raditi na jačanju BiH, da oni trebaju završiti dobre škole i biti dostojni predstavnici naše zemlje.

(Moja BiH)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *