hamburger-icon

Kliker.info

Zijo Ribić,jedini koji je preživio masakr u selu Skočić : Da pričam o mržnji, bio bih dobar

Zijo Ribić,jedini koji je preživio masakr u selu Skočić : Da pričam o mržnji, bio bih dobar

August 10
16:46 2018

Apelacioni sud u Beogradu potvrdio je oslobađajuću presudu protiv pripadnika jedinice Simini četnici za rušenje džamije i ubistvo 27 romskih civila u selu Skočić (Zvornik) u julu 1992. godine.

Na ovu presudu, iako je riječ o bh. državljanima a zločin počinjen na teritoriji ove zemlje, politički vrh nije reagovao. O tome koliko domaće vlasti brinu o romskoj populaciji i pravdi za žrtve govori i činjenica da ih nisu čak pokušali ni zloupotrijebiti u političke svrhe, pa makar pred izbore. Jedini preživjeli u ovom masakru napomenut će važnu činjenicu: žrtve su bili Romi.

– Poruka koju sam jasno shvatio nakon ove presude je: Romi nisu ljudi i možeš ih ubiti. Napravi paravojnu jedinicu, dođi, pobij cijelo selo, reci da se ne zna ko je pucao, i niko neće ni odgovarati – Zijo Ribić u vrijeme masakra u Skočiću imao je nepunih osam godina. Prvom presudom kojom su pripadnici Siminih četnika osuđeni na 70 godina zatvora, a koja je kasnije preinačena, utvrđeno je da su pripadnici ove paravojne jedinice 12. jula 1992. godine po dolasku u Skočić prvo eksplozivom srušili džamiju, a zatim u jednu kuću skupili sve mještane Rome koje su zatekli u selu, među kojima je bilo i djece i starijih osoba.

Oduzeli su im vrijedne predmete, pretukli, pri čemu je Arif Nuhanović (58) podlegao od zadobijenih povreda. Silovali su tri zaštićene svjedokinje, a zatim sve zarobljene odveli kamionom do sela Malešić, gdje su te tri svjedokinje izdvojili i sproveli do kuće gdje će provesti narednih nekoliko mjeseci. Tu su držane kao robinje, silovane, premlaćivane i primoravane da služe pripadnike jedinice, a svi užasi koje su preživjele detaljno su opisani u optužnici. Jedna od njih imala je 13, druga 15 godina. Preostale Rome odvezli su do jame u mjestu Hamzići, pojedinačno ih izvodili iz vozila i ubijali noževima ili iz vatrenog oružja, a leševe bacali u jamu. Zatim su u jamu ubacili bombu. Ubijeno je 27 civila.

I Zijo Ribić trebao je biti mrtav. Bačen je u jamu sa ubodnom ranom od noža u vratu. Probudio se brzo i uspio otpuzati na drugi kraj jame. Prije toga tražio je da ide kod majke. Bila je u devetom mjesecu trudnoće:
– Sad ćeš ići kod majke – rekli su mu  prije nego što će ga izvesti iz kamiona.

Trenutak mržnje

– ZlatijaIsmetaZlataSuadaZijadaAlmasa… Bio sam najmlađi dok se ‘90 nije rodio Sabrija. Dali smo mu ime po amidži koji je poginuo nekoliko godina ranije – Zijinih šest sestara i brat ubijeni su u masakru u Skočiću. Otac Ismet (33) i majka Ševka (29). Sabrija je imao dvije godine:
– Rodio sam se u Ljubljani. Majka je radila servis po kućama a otac u nekoj firmi za žice, ne znam tačno. U Skočić smo došli kad sam imao tri ili četiri godine, ne sjećam se tog perioda. Imali smo normalno djetinjstvo. Igrali smo se, imao sam svoje sestre, dok nije došao Sabrija, svoju rodbinu, komšije. Tad nisu bile srpske ili hrvatske komšije, nego samo komšije.  

I to je otprilike sve čega se Zijo sjeća iz Skočića prije masakra. Pred sudom je svjedočio o događanjima tog dana, prošao ispitivanje psihologa kako bi se utvrdilo da li se zaista sjeća događaja. Jedini trenutak u kom je, kaže, osjetio mržnju, bio je kada ga je pred sudom ispitivao Sima Bogdanović:
– Kada je Simo Bogdanović još bio živ, Simo četnik, i kada me na sudu pitao o dešavanjima ‘92… tog trena ja gledam u njega, on mene ispituje, gleda me… vidim čovjeka koji mi je uzeo sve u životu. Tada je kroz mene prošla ta mržnja. Pomislio sam na najgore. A onda mi je odjednom došlo da ne mrzim. Jer ako budem ja mrzio patićemo ponovo. Patiće moje dijete jer ću tu mržnju prenositi na nju. I to je bio jedini trenutak kad sam imao taj osjećaj. Kasnije me pitaju kako sam oprostio, kako to da ne mrzim? Moraš opraštati da bi ti bilo oprošteno.


Kako sam preživio

– Kad me pitaju kako sam preživio kažem ne znam, mali sam bio. Da sam znao da glumim – nisam. Istorija je takva da uvijek ostane jedan da priča. Osjetio sam ubod nožem i to je sve čega se sjećam. Kad sam ispuzao iz jame na drugu stranu i pošao hodati naišao sam na dva vojnika tadašnje JNA koji su me odveli u Kozluk. Nisam tada uopšte više govorio, samo sam šutio. Kad su me uveli u Kozluku u ambulantu vidim Simine četnike. I Draganu koja me izvela iz kamiona. Ona će kao mene previti a oni kažu ovim vojnicima da će me prebaciti dalje. Srećom, ovi iz JNA to nisu dali, rekli su da sam ja njihova odgovornost jer su me oni našli. Prebacili su me u Zvornik, predali tadašnjim Plavim šljemovima. Odveden sam u bolnicu u Zvornik, gdje sam bio do novembra 1994. Kasnije sam prebačen u institut Simo Milošević u Igalo.

Sve to vrijeme skoro da nije ni govorio. Nije dozvoljavao nikome da mu priđe, dok se nije pojavila Coleen Jović, Engleskinja koja je u BiH stigla u okviru saradnje humanitarnih organizacija. Na naslovnoj fotografiji je Zijo sa Coleen. Bila je to prva fotografija i prvi zagrljaj koji je dozvolio:

 Ona je bila prva osoba koja mi je mogla prići i koju sam mogao zagrliti. Podsjećala me na majku. Tada sam ponovo počeo i govoriti.

1996. prebačen je u dječiji dom Mladost u Bijeloj, a 2001. odlazi u dječiji dom za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli.
Zbog svega što se dešavalo, Zijo u školu kreće tek sa 12:
– Bilo mi je 12. Već sam pušio tada. Ja na odmoru sa učiteljicom pušim cigaru dok se ostala djeca igraju lastiša i klikera. Direktor škole naiđe i kaže: ‘Ovo da mi je ko pričao, ne bih vjerovao, da vidim učiteljicu i učenika da zajedno puše.’
Nakon petog razreda, ostale završava vanredno, upisuje srednju školu i sada radi kao kuhar u vrtiću u Tuzli. Oženio se i u februaru ove godine dobio djevojčicu Saru:
 Bio je to najsretniji trenutak u mom životu.

Da pričam o mržnji, bio bih dobar

Kao jedina preživjela žrtva masakra, Zijo nekoliko puta godišnje  u okviru projekata nevladinih organizacija odlazi u Italiju i u tamošnjim školama djeci priča o oprostu i životu bez mržnje:
 Zanima ih najviše kako sam mogao oprostiti, nije im jasno kad im govorim o pravdi i pomirenju. Oni su čuli da se ovdje narodi mrze. Nije mi teško pričati o tome. Svaki put se osjećam sve bolje i jače. Treba pričati da se ne zaboravi. A ima milion razloga za dobro u svijetu.

Ali u BiH o ovakvim stvarima ne treba pričati. Ljudi poput Zije nisu pogodni. Djeci u našim školama ne treba pričati o oprostu i pomirenju. Ziju će slušati i od njega učiti italijanska, i možda neka druga djeca širom svijeta:
– Kod nas, u BiH, svako ima svog heroja. Ali svakog tog heroja treba izbaciti. Nama su upravo heroji problem. Nisam ja pogodan da ovdje pričam tu priču, niko me to nije ni pitao.
Ovdje treba pričati o drugim stvarima, kaže:
– Da pričam o mržnji, onda bih odgovarao. Možda bih sjedio sa njima u fotelji i imao tri hiljade mjesečno.

U Skočić je prvi put nakon rata otišao 2003. Sredio je kuću koliko je mogao, ali i pored toga što ga robina uvjerava da je treba prodati, ne namjerava to:
 To je moj otac, napravio, tu je živio i poginuo. Makar živio u kontejneru neću to prodati. Tu će doći moja djeca pa neka ona rade šta hoće, a moje je da ja to čuvam – tu je moj život nekada bio.

Stav Fonda za humanitarno pravo 

Prve pravne korake u procesuiranju zločina u Skočićima poduzeo je Fond za humanitarno pravo iz Beograda. Zijo se sa njima spojio putem udruženja Romska braća iz Skočića. Prva optužnica za ovaj zločin podignuta je 2010. protiv Sime Bogdanovića, komandanta jedinice Simini četnici, te Damira Bogdanovića, Zorana Stojanovića, Tomislava Gavrića i Đorđa Ševića, pripadnika te jedinice. U februaru 2011. podignuta je optužnica i protiv Zorana Alića, a u decembru iste godine Zorana Đekića i Dragane Đekić. Nakon što su Sima Bogdanović i Zoran Stojanović preminuli, optužnicom su obuhvaćeni preostali nabrojani.
Prvu prvostepenu presudu Viši sud u Beogradu izrekao je 22. februara 2013. godine, a njom je Zorana Stojanovića i Zorana Đurđevića osudio na po 20 godina zatvora, Tomislava Gavrića i Zorana Alića na po 10 godina, Draganu Đekić i Đorđa Ševića na po pet i Damira Bogdanovića na dvije godine zatvora – ukupno 72 godine. Apelacioni sud ukinuo je ovu presudu u maju 2014. i vratio predmet na ponovno suđenje, obustavivši postupak protiv Zorana Stojanovića, koji je u međuvremenu preminuo. U ponovljenom postupku, Viši sud u Beogradu u junu 2015. oslobodio je sve optužene, našavši da tokom postupka tužilaštvo nije uspjelo dokazati navode iz optužnice. Nakon provedene rasprave, Apelacioni sud u Beogradu u junu ove godine potvrdio je oslobađajuću presudu protiv pripadnika jedinice Simini četnici za rušenje džamije i ubistvo 27 romskih civila.
Zoran Alić, Zoran Đurđević i Tomislav Gavrić osuđeni su zbog nečovječnog postupanja, narušavanja tjelesnog integriteta, seksualnog ponižavanja i silovanja zaštićenih svjedokinja u ukupnom trajanju od 26 godina. Na ovu odluku osvrnuo se Fond za humanitarno pravo iz Beograda:
– Fond za humanitarno pravo smatra da je Apelacioni sud u presudi pokazao fundamentalno nepoznavanje načina djelovanja jedinice „Simini četnici“. Jedinica „Simini četnici“ je postojala duži vremenski period u kojem su njeni pripadnici počinili brojne zločine. Djelujući kao grupa, u kojoj su bili dobrovoljno jer su u svakom trenutku iz nje mogli da odu, pripadnici jedinice su se saglasili sa svakom od radnji izvršenja. Ovakav stav je potkrepljen činjenicom da je prilikom odvoženja Roma iz Malešića kamionom, jedna grupa pripadnika jedinice ostala u Malešiću sa zaštićenim svjedokinjama čuvajući ih da ne pobjegnu, dok su se drugi pripadnici, uključujući i Zorana Alića, po mraku uputili ka nenaseljenom mestu gde se već nalazila iskopana jama, samo sa jednim ciljem – da se zarobljeni meštani Skočića ubiju.

Rigidno tumačeći odredbu o saizvršilaštvu, stav je FHP, Apelacioni sud je stao na stanovište da bi za postojanje istog morala biti dokazana svaka od radnji izvršenja svakog izvršioca, kojom je on bitno doprinio izvršenju djela:

– Zauzeti stav Apelacionog suda je takav da u budućoj praksi može dovesti do oslobađanja brojnih počinioca ratnih zločina koji su, po pravilu delujući u grupama sa zajedničkim ciljem, izvršavali masovne zločine. 

Presudu je Zijo dočekao baš u vrijeme priprema za svadbu:
– Mislio sam da će biti osuđeni. Možda ne 70 godina, ali da hoće za ubistvo. Konačna presuda možda bi bila drugačija da se BiH interesovala za ovaj slučaj. Ali nije. I onda su oni vidjeli da BiH to ne zanima, i tako se i dogodila oslobađajuća presuda.
Zaštićene svjedokinje sa kojima je razgovarao nakon ove presude izgubile su svaku nadu da će pravda nekada biti ispoštovana:
– One gube nadu a ja im kažem da to ne čine. Doći će vrijeme kada ćemo i mi dočekati pravdu. Još nije, ali doći će.

Danas, Zijo ne razmišlja o odlasku iz BiH iako za to svakodnevno ima priliku. Ima prijatelje širom svijeta, veliki broj njih došao je i na nedavno vjenčanje. Vjenčana kuma bila je Coleen, za koju će Zijo 26 godina nakon svega kratko reći: Dobro je da je tada došla…

Branka Mrkić-Radević (Žurnal)

 

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *