Kliker.info

Ratni komandant Armije RBiH iz Mostara Zijat Mušić predlagao je i u Predstavničkom domu se borio za registar boraca još prije deset godina. Njegova inicijativa nije urodila plodom, a da kojim slučajem jeste, aktuelni poslanik u Skupštini HNK-a smatra da danas ne bismo imali probleme s boračkom populacijom. Iako je već dugo u poslaničkim klupama, Mušić ne zaboravlja suborce zbog kojih se, kako kaže, i počeo baviti politikom.

Prošla je decenija otkako ste u Predstavničkom domu FBiH predlagali izradu jedinstvenog registra boraca, koji ni danas nemamo. Zašto ideja nije zaživjela?

– Kada sam 2006. ušao u federalni Parlament, jedini cilj mog djelovanja bio je poboljšati situaciju ljudi koji su branili ovu državu. Ako ništa, da dobiju jedan vid satisfakcije, uz razumijevanje i vlasti i države. Ispala je prilika da se 2008. u proceduri nađe jedan zakon o reviziji. Bila je to treća revizija onih koji su branili državu. Njome su provjeravana njihova ranjavanja i statusi, dok do danas nismo imali, na primjer, revizije zapošljavanja u državnim preduzećima.

Alternativa registru

Zbog toga sam iskoristio priliku i članom 16. tog zakona predvidio određene stavke kojim nam se ne bi događale situacije poput današnje, a to je nazivanje borcima i onih koji to nisu bili. Ovo je, ustvari, jednostavno rješiva tematika. Mi u Armiji RBiH bili smo sastavljeni u korpuse, a HVO u zborna područja. Svi smo tad imali zadatak “završiti” jedinice do 1. juna 1996. Uradili smo precizno posao i evidentirali sve koji su bili učesnici rata. I svi oni su prihvatili i potpisali tadašnje certifikate, potpisali su ih i njihovi komandanti, zatim i Ministarstvo odbrane… I to je, ustvari, registar koji danas žele pravi borci. Oni danas žele znati da li oni koji nisu bili borci uzimaju novac koji, zapravo, njima pripada.

Šta se desilo sa članom 16?

– Svi su ga podržavali. Čak i političari koje sam ubijedio u Predstavničkom domu. Izgledalo je da je riješen problem. A da je to tad zaista i riješeno, danas bi, vjerujete mi na riječ, sve bilo potpuno drugačije. Znalo bi se ko su bili pripadnici koji su riješili status, ko su ratni vojni invalidi, ko su šehidi, ko penzioneri i ko od njih šta prima na osnovu rata. Danas, nažalost, imamo ljude koji su odbranili državu i koji su gladni. Nemaju ništa ni njihova djeca. Da se vratim na član 16, koji je u Predstavničkom domu dobio podršku, a kasnije pao u Domu naroda i to za jedan glas.

Trebalo je 30 ruku, a podržalo ga je 29 delegata. Bio sam razočaran, pitajući se zašto tako jednostavna i istovremeno važna stvar ne može proći. Danas nam nude obrazloženja i pričaju o zaštiti ličnih podataka, a ja pitam: zar je toliki problem objaviti imena ljudi koji su odbranili državu? Ako već u zakonu postoji problem, siguran sam da se i to lako može riješiti kad bi postojala stvarna volja. Ideja je u Predstavničkom domu dobila većinu glasova, ali je kasnije sve palo u Domu naroda. Tvrdio sam tad, a tvrdim i danas, da borcima nazivamo 200 hiljada ljudi koji to nisu.

Ko je kriv što danas lažni borci primaju nezaslužene naknade?

– Krivica se može podijeliti na nekoliko dijelova. Predlažem alternativu registru. Samo neka objave imena onih koji su iza 1. juna 1996. rješavali “problem” i samo će nam se reći ko je odgovoran. Ogolit će se ko je sve radio.

Ministar za boračka pitanja najavio je da će u parlamentarnu proceduru hitno biti upućen Nacrt zakona o pravima demobilisanih boraca. Je li riječ o rješavanju pitanja demobilisanih boraca ili je u pitanju smirivanje strasti?

– Odavno se najavljuje taj zakon, ali ga zasad nema. Moj stav je da nam zakoni ne trebaju prije registra. Dakle, registar je prioritet svih prioriteta. U protivnom, kome bismo to donosili zakon? Da li ponovo za onih lažnih 200.000 boraca? Znaju li oni koji predlažu zakone da je to istovremeno i kršenje Zakona o budžetima? Dok sagledavamo neki zakon, potrebno je vidjeti i koliko je za njegovu provedbu potrebno sredstava. A kako pričati o sredstvima ako već ne znamo koliko imamo korisnika koji su pravu, a koliko onih koji to nisu?

Priču o zakonu nikad ne bih podržao dok ne vidimo kome se on donosi. Tražili smo i prihvatili reviziju u vrijeme Zukana Heleza, ali na način da se iz prava izvedu oni koji nisu invalidi, a ne reviziju ljudi koji su ranjavani po četiri puta, a ta ga nazovirevizija vratila na nulu. Nije to revizija. Sve je trebalo biti drugačije. Druga je stvar ko je tadašnju reviziju zloupotrijebio. Da je ona urađena kako treba, možda bismo danas imali i pravi registar.

Zašto se registar ne objavljuje i hoće li njegovom objavom borci konačno biti zadovoljni?

– Ne objavljuje se iz meni neobjašnjivih razloga. To je stvar koja je negdje deponovana. Samo treba dobre volje, iako je izgovor na Zakonu o zaštiti ličnih podataka. Mislim da će borci, kad konačno vide registar, sve znati. Nismo mi ratovali u Grčkoj. Pa i žene znaju ko je bio borac. Nismo išli iz kasarne, od kuća smo odlazili na front. Lako je prepoznati uljeze. Moramo biti jedinstveni, pa prihvatiti realnost. Federacija BiH izdvaja solidna sredstva za boračku populaciju, koja su, nažalost, nepravedno raspoređena.

Ne treba slušati premijera koji dok obrazlaže prepada narod pričom kako će novi zahtjevi boraca Federaciju koštati dodatnih 700 miliona maraka, da će uništiti privredu i slično. To borci koji su branili BiH ne mogu poželjeti ovoj državi. Moramo znati da danas oko 30 posto onih koji su bili u jedinicama Armije RBiH i HVO-a više nisu tu. Moramo znati i da su djeca izašla iz prava, da je jedan broj ljudi stekao penziju i ne možemo onda lupati cifre i pričati o ogromnom novcu. Kad bi se ovom što imamo danas pridodalo nešto uz određene uštede, najugroženijoj kategoriji ili demobilisanim borcima bi se moglo pomoći.

Država i pravda

Čitao sam ružne komentare na račun boraca koji su izašli na ulice. Pogodilo me je sve to. Pa, mora tu biti i ljudi koji imaju PTSP, koji su ljuti jer nemaju šta jesti, a odbranili su državu ili boraca koji vide nepravdu na svakom koraku. Stavimo se malo u njihovu kožu i zamislimo kako je njima. Neki su rat iskoristili i obogatili se. Neki su izbjegavali front, a danas su na pozicijama i upravo oni ne žele riješiti problem. Ne možemo i ne smijemo nikoga odbacivati. Dosta je onih koji su zloupotrijebili status borca i to moramo javno reći. Oni imaju ime i prezime. Neka se pomjere.

Dobar posao smo uradili, jer imamo jedinstvo. Država može to što može, ali neka to bude pravedno. Kad bude pravde, neće biti problema. Ako su ljudi bili spremni četiri godine ležati u blatnjavom rovu, red je da im se za provedeni mjesec negdje u blatu odredi naknada od marke ili deset. Oni bi na to bili ponosni. Svi znaju da je to tako i zato se pitam zašto drugi ne razumiju te ljude. Vjerujem iskreno da bi isti ovi ljudi sutra ponovo branili državu, bez obzira na sve kroz šta danas prolaze. Motiv za moj politički angažman je bolji život boraca. Ti ljudi imaju i zasluge zašto je danas neko ministar ili poslanik. Žao mi je što je malo komandanata za koje znam da su čestiti, a danas ne štite borce.

Adnan Demić (Oslobođenje)