Kliker.info

  "Rješenje nacionalnog pitanja u Bosni i Hercegovini je – rjeŠenje ZAVNOBiH-a. To je jedino prirodno i normalno za Bosnu i Hercegovinu. (…) To znači da smo jednaki na svakom centimetru ove teritorije bez obzira ko smo, šta smo i koliko nas je." Ničega spornog i neprihvatljivog nema u ovakvoj želji, i sasvim je prirodno i normalno da je čujemo od običnoga građanina – taksista, profesora, trgovca, konobara, novinara, automehaničara… Međutim, ovakvu kakva je citirana, čuli smo ovih dana, ponovo, od formalno najvišega političara u zemlji – člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Komšića. To ponešto mijenja na stvari. Naime, pri iskazivanju svojih dobrih želja običan građanin – taksist, profesor, trgovac, konobar, novinar, automehaničar – nije dužan da predoči išta o mogućnostima i načinima njihovih ostvarenja. Političar na visokoj državnoj funkciji jest, i to je ono što ga, i u privilegiju i u obavezi, ključno razlikuje od tzv. običnoga građanina, onoga koji ga je svojim glasom i doveo na stolicu na kojoj sjedi, i na kojoj – u Komšićevu slučaju – namjerava sjediti još četiri godine. Ako se dakle, političar u iskazivanju svojih lijepih želja zadržava samo na njima, a javnosti ne predočava ništa od konkretnih planova i načina na koje ih namjerava ostvariti, teško može proći na ispitu odgovornosti i ozbiljnosti. Još je nešto političar-državnik dužan, o čemu obični građanin ne treba razbijati glavu: morao bi ideje, koje nudi javnosti, umjeti promatrati u odgovarajućim historijsko-političkim perspektivama i kontekstima, pa i po tome procjenjivati njihovu ostvarivost ili neostvarivost, jer se u protivnom izlaže mogućnosti da bude optužen za političko sljeparenje.

Odluke i dokumenti ZAVNOBiH-a iz 1943. i 1945. godine imaju nesumnjivu historijsku vrijednost za utemeljenje modernoga "državnog" statusa Bosne i Hercegovine kao federalne jedinice u Jugoslaviji, koji je ustavnim amandmanima iz 1974. još osvježen i ojačan. No, u današnjoj muci traženja političkog rješenja za Bosnu i Hercegovinu on ne može biti od velike pomoći. U historijsko-političkom kontekstu u kojemu se događaju ZAVNOBiH (skupa s ostalim zemaljskim antifašističkim vijećima po tadašnjoj Jugoslaviji) i AVNOJ, radilo se, između ostaloga, i o svojevrsnom lukavstvu revolucionarno-političkoga uma. Kontekst je to, u kojemu se buduća komunistička vlast u borbi za legitimitet mora pred tadašnjom međunarodnom zajednicom predstaviti kao pluralistička i demokratska, a prikrivati svoj ideološki karakter i naum. To se poslije 1945. vrlo brzo i pokazalo, kada su, za račun posvemašnjega progona svega građanskoga, ukidanja političkog pluralizma, te surove centralizacije i unitarizacije, koja je baš Bosni i Hercegovini dosudila, osobito u prva dva desetljeća, položaj prave unutarnje kolonije, sva ta svijetla obećanja bila zadugo zaboravljena kao da nikada nisu ni izgovorena. Još nešto: o ZAVNOBiH-u je povijesno neosnovano razmišljati kao o izdvojenoj činjenici i događaju. On je, naime, kao i Narodna/Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, neodvojiv i tvorbeni element državnoga projekta nove, komunističke Jugoslavije i odgovarajućega ideološkog koncepta društva.

"Rješenje nacionalnog pitanja" po ZAVNOBiH-u, dakle, bilo je moguće samo u okviru cjelokupnoga državno-političkoga sistema kojemu ideja i ideologija ZAVNOBiH-a pripada i bez kojega nije moguća. To praktično znači: da bi ZAVNOBiH kao rješenje bio ostvariv, morali bismo i dalje biti u Jugoslaviji, pod vodstvom Komunističke partije, ne u višestranačkoj demokraciji nego u monopartizmu i u "diktaturi radničke klase"… Politička historija nije švedski stol s kojega možeš birati po volji: ovo hoću, ovo neću. Toliko o tome, ako političar Komšić zaista misli ozbiljno sa ZAVNOBiH-om kao "prirodnim i normalnim rješenjem za Bosnu i Hercegovinu". Postoji, naravno, i druga mogućnost: da političar Komšić s pričom o ZAVNOBiH-u odašilje umilne poruke svome biračkom tijelu sastavljenom većinom od onih Bošnjaka koji ne bi rado za "nacionalistima" pa im Komšićeva priča dolazi kao melem na ranu, makar bila i nepotkrijepljena ikakvim konkretnim i ostvarivim programom. Ali, ako je tako, onda njegov nastup nije ništa drugo nego još jedna od trivijalnih predizbornih demagoških dumagija.Ivan Lovrenović (BH Dani)