Kliker.info

Slobodu i mir narodima donose vizionari, a istinu objavljuju pokojnici, davno je, u svoje vrijeme, napisao Jovan Dučić, srpski i jugoslovenski pisac, diplomata i tadašnji najznačajniji pjesnik i liričar srpskog modernizma u Kraljevini Srbiji.

Na ovu poučnu lekciju iz mladosti vratila me ovih dana očekivana ali, ipak, potresna vijest da je u Beogradu, 13. januara 2018., nakon teške i duge bolesti, preminuo Nedeljko Neđo Kovačević. Plemeniti čovjek, Mostarac i violinski virtuoz, osebujni zabavljač, mostarska liska, jedan među liderima kultne grupe „Mostar sevdah reunion“.

Tužna vijest me je zatekla u Briselu, na svega stotinjak metara od najposjećenije kulturne destinacije u Kraljevini Belgiji – kultne palate Bozar koju još od 1928. ovdje smatraju kulturno-umjetničkim hramom Evrope. U toj sam dvorani, kakve slučajnosti, prije tačno deset godina uživao u nostalgičnim zvucima sevdalinskog modernizma uobličenog umijećem Neđinih mostarskih drugova iz, s njim zajedno proslavljenog, „Reuniona“.

Glasovita dvorana je, sjećam se, bila prenapučena Belgijancima, strancima i ‘našima’. Aplauzi su se prolamali akustičnim prostranstvom ne sačekujući ni kraj ni početak znalački sredanih melodija koje su se nizale jedna za drugom u jedinstvenu harmoniju nostalgičnih tonova, sjetnih stihova sevdalinke i njenih vjekovnih poruka koje su se zadugo nakon ove večeri, razlijegale iz srca ove prestižne metropole.

Mjesec dana nakon smrti i sahrane u Beogradu, u Briselu me je sustigla i nova istina o Neđi. Ovoga puta radosna.

Duško, Tomo, Reba, Ivan, Ibro, Gordan, Nikola, Rale, Vlatko, Risto, Željko, Sale, Brenjo, Boba, Haris, Boro, Rile, Vojkan, Risto, Đole, Dule, Mika, Sanja, Nena, Maja, Romana, Marina, Ljilja, Dušanka…i stotinjak takvih odlučili su da Neđina smrt i njihova bol, njegovo drugarstvo i plemenitost, a njihova obaveza i obećanje da će ga pamtiti – urode nečim što će ostati i poslije ovih koji će također jednom, kao i Neđo, otići u vječnost. Zametak ideje rodio se u glavi Tome Bajevića, odanog brata mnogo poznatijeg „Princa sa Neretve“ kojima ostale Mostarlije ne spore da su oba na svoj način, neformalni ambasadori Mostara. Naprotiv, njihova ljudska humanost i odanost korjenima delegiraju ih uvijek u pročelje gotovo svake priče koja se odnosi na njihov nezaboravljeni grad.

Nakon svakodnevnih konsultacija, prepiranja i provjeravanja, odluka je pala da se u Beogradu ustoliči Udruženje Mostaraca i prijatelja Mostara. Nijanse će se još dotjerivati. Po nekima bi ovo udruženje građanki i građana trebalo biti međunarodnog dosega  jer je i Neđo po duhu i rođenju bio Mostarac, muzičku karijeru izgrađivao u RTV Sarajevu, slavu s rekomponovanim sevdahom doživio planetarno, a umro u Beogradu.

Mostar, također, živi u svima koji su vezani za ovaj grad bili u njemu rođeni ili ga samo voljeli iz istih razloga zbog kojih ovaj čudesni grad voli sve ljude. Uz sve ovo, Mostar kakvim ga pamtimo, pogotovo nije grad pogane ratne prošlosti, to će morati postati feniks skorašnjeg vremena i trajne budućnosti jer ni najgore nepravde nisu vječite. Plemenitost i duhovna osebujnost negdašnjeg Mostara mogu se i moraju obnoviti samo ako se u tu odvažnu bitku budu, konačno, uključili svi – pravi Mostarci koji su u ovom gradu sada nesretni i pravi Mostarci koji s još većom nesrećom u sebi, tuguju po svijetu. A uz Mostarce i njihovi prijatelji i prijatelji Mostara. Jer, Mostar, dakako, nikada neće spasiti politički ziheraši kojima je, upravo, cilj da se iz memorije i građanske savjesti nas koji još pamtimo, izbriše istina da je vječitu „Eminu“ – toliko strasno, srčano i savjesno napisao, gle, Srbin Aleksa Šantić.

Osnivačka skupština Udruženja građana Mostara i prijatelja ovog urbanog unikuma, planirana je za mart, a kada tačno ne zna se jer niko od inicijatora ne želi „pred rudu“. Prvo veličanstveno druženje stotinjak zagovornika ove ideje održano je u Beogradu uz velikodušnu dobrodošlicu mostarskim nogometnim velikanima Ivanu Ćurkoviću, Dušku Bajeviću, Draganu Okuki, muzičkim svijezdama, Mostarskim kišama, glumcima, književnicima i pjesnicima, uspješnim privrednicima, novinarima i brojnim drugim dobrim ljudima Mostarcima po nacionalnosti.

Dogodilo se to neposredno uoči ovonedjeljne turneje predsjednika Evropske komisije Jean-Claude Junckera po Balkanu i njegovog svraćanja u Beograd. I na ovaj se način željelo poručiti Evropi da nema pravo na zaborav. Greške evropskih emisara koji su bezdušno vršljali Mostarom kao spasioci, ogromne su i moraju biti ispravljene. Među takvima je i Hans Koschnick kao posljednja promašena investicija Evropske unije. Ni on nije zaboravljen iako od 21. aprila 2016. nije među živima. Niti će Mostar ikada moći prihvatiti da ostane ovo u šta su ga nacionalističke politike strpale od rata do danas.

Zbog svega što čuh i vidjeh prošlog vikenda na veličanstvenom skupu u beogradskom naselju Vidikovcu, zakleh se da ću služiti ovoj velikoj ideji i da ću kao mali, obični čovjek s iskrenim emocijama prema Mostaru i solidnim kontaktima u Evropi, učiniti sve što je u mojoj moći da Mostar ponovo bude onakav u kakvom se pjevala „Emina“ i recitovao Šantić ne pitajući niko nikoga ko je kakve vjere:

Sinoć kad se vraćah iz topla hamama, prođoh pokraj bašče staroga imama. Kad tamo u bašči, u hladu jasmina, s ibrikom u ruci stajaše Emina. Ja kakva je pusta! Tako mi imana, stid je ne bi bilo da je kod sultana. Pa još kada šeće i plećima kreće, ni hodžin mi zapis više pomoć’ neće! Ja joj nazvah selam. Al’ moga mi dina, ne šće ni da čuje lijepa Emina. Već u srebrn ibrik zahvatila vode, pa niz bašču đule zaljevati ode.

S grana vjetar puhnu, pa niz pleći puste rasplete joj njene pletenice guste. Zamirisa kosa, k'o zumbuli plavi, a meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina, al’ meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko, niti haje, alčak, što za njome crko’!

Umro stari pjesnik, umrla Emina Ostala je pusta, bašča od jasmina. Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće, pjesma o Emini, nikad umrijet neće.

Zekerijah Smajić (Buka)