Kliker.info

Malo je perioda u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini u kojima je u tako kratkom vremenu kumulirano više bitnih događaja za zemlju kao što se to desilo u proteklih nekoliko dana – od Dodikove posjete Vatikanu, sastanka čelnika zapadnog Balkana u Berlina, pa do susreta Dodika i Džaferović u Ankari sa utjecajnim turskim predsjednikom Redžepom Tajipom Erdoganom.

Svi ovi događaji, ma koliko bili naizgled odvojeni, imaju jednu zajedničku prepoznatljivost – svaki ponaosob, i svi zajedno direktno se tiču bosanskohercegovačke državnosti. Vatikanski sastanak Dodika i Pape je završio debaklom Dodikove destruktivne politike u Bosni i Hercegovini, barem kada je riječ o Svetoj stolici. Berlinski samit za sada je nedovoljno rasvijetljen, u krajnjem se o Bosnu i Hercegovinu tek očešao, ali ne i do kraja od nje odmakao. Riječ je, dakako, o srpsko-kosovskom pitanju, koje itekako ima implikacije i na BiH. Za bolje razumijevanje učinaka razgovora u Berlinu trebat će sačekati još da prođe i sastanak u Parizu, najavljen kao nastavak berlinskog dijaloga, ovog puta u užem formatu.

Bošnjačko-srpski sastanak sa Erdoganom, iako najsvježiji, moguće da će imati najveći utjecaj na budućnost Bosne i Hercegovine, čak se može očekivati i historijski utjecaj. Jer, sastanak u Ankari je vrlo precizno nagovijestio evropsku alternativu ne samo Bosni i Hercegovini, već i cijelom zapadnom Balkanu. Naime, cijena Trampove nezainteresiranosti za balkanska pitanja, i evropska neodlučnost, praćena istovremeno i tamošnjim vlastitim problemima, stvorila je neku vrstu zamora materijala u političkoj i ljudskoj supstanci Balkana. Britanski The Economist Balkan opisuje kao evropsku avliju „iza kuće“. A u avliju iza kuće se, jasno je, baca najčešće ono što više nikome ne treba.

Zbog toga je sve više glasina da se za Bosnu i Hercegovinu i region umjesto evropke otvaraju vrata Euroazijske unije. Ovakvu tvrdnju moguće je potkrijepiti i Dodikovom izjavom nakon sastanka s Erdoganom: „Veoma snažno sam iznio stav o tome zašto Republika Srpska smatra da cijela Bosna i Hercegovina treba da bude vojno neutralna i nije bilo posebnih uvjeravanja da taj stav bude promijenjen. Stekao sam uvjerenje da to Erdogan razumije.” Na to da li se radi o promjeni geopolitičkog kursa Bosne i Hercegovine i regiona, neće trebati čekati dugo, a obznanit će se onog momenta ukoliko se uspostava Vijeća ministara BiH više ne bude uslovljavala NATO putem Bosne i Hercegovine, već cijela situacija bude „razvezana“ u korist politike Milorada Dodika, koji vrlo jasno tvrdi da je od turskog predsjednika dobio neku vrstu razumijevanja. 

Nije tajna da snažna Kina, Rusija i Turska više nisu samo ekonomski već i politički ušle na prostor zapadnog Balkana. Tu prije svega treba računati na Srbiju, Bosnu i Hercegovinu (bošnjačko-srpska komponenta), nedovršenu priču u Makedoniji, pa i Crnu Goru. O tom novom projektu, uostalom, nedavno je karte crtao i Dodik, koji se može smatrati tek nekom vrstom malog PR-a nekih velikih sila. 

Dakako, pod uslovom ako se stvari poklope na način kako je opisano, u Bosni i Hercegovini bi se otvorio jedan novi problem. Brza reakcija Bože Ljubića – koji je također nečiji PR – govori da takozvani hrvatski faktor ne računa na ponuđeni bošnjačko-srpski scenario.

“Moramo se odlučiti gdje pripadamo, retorički se kaže da smo dio Evrope i da slijedimo euroatlantske integracije. U ovom polariziranom svijetu ne možemo biti nesvrstani”, kazao je Ljubić komentarišući susret u Ankari.

Građani zapadnog Balkana teže boljem životu. Ako on i dalje ostane avlija iza kuće Evropske unije, u tu avliju će se useliti nedemokratski sistemi i u cijelosti je prisvojiti. 

Zašto bi u takvim odnosima snaga Bosna i Hercegovina prošla najgore? Bošnjački i srpski lideri dio zemlje bi mogli posveti prema istoku, a hrvatski političari svoj dio zapadno. Uostalom, srpsko-hrvatsko razgraničenje na teritoriji Bosne i Hercegovine je neostvareni san nacionalnih politika iz Beograda i Zagreba?

Muharem Cero, Armin Aljović (NAP)